Fiume crno – crveno Rijeka

Rijeka je grad duge i naporne povijesti. Strahoviti ekonomski uspon doseže vrhunac prije Prvoga svjetskog rata, kad je Rijeka osma luka u Europi, dok su u njoj najveća rafinerija nafte u Europi, najveća tvornica duhana u Austro-Ugarskoj, tvornica torpeda, brodogradilišta, ljuštionica riže, brodarske kompanije. S propašću crno-žute monarhije Rijeka postaje svjetski politički problem, nakon što je Gabriele D’Annnuzio tu uspostavio svoju fašističku državu 1919–1920. Sve je otišlo toliko daleko da je američki predsjednik Wilson, na mirovnim pregovorima u Parizu predložio da Rijeka postane eksteritorijalno sjedište buduće Lige naroda! Potom je uslijedilo dugo propadanje, s etničkim čišćenjem 30.000 Fijumana između 1945. i 1954.

Upravo tim razdobljima bave se druga i treća epizoda šestodijelne dokumentarne serije Fiume crno – crveno Rijeka (Istra film za HRT). Naime, prva epizoda bavi se monarhijskom Rijekom, druga D’Annunziom, a treća kratkotrajnim razdobljem grada pod fašizmom te početkom poraća pod komunizmom. Cijela serija scenarista i redatelja Vanje Vinkovića pokriva nekih 150 godina prošlosti grada. Druga i treća epizoda bile su prikazane relativno brojnoj – i vrlo zainteresiranoj – publici na 4. History Film Festivalu, koji se održao od 8. do 12. rujna u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku. Po priznanju Bernardina Modrića, utemeljitelja i voditelja, te dvije jednosatne epizode – i rasprava poslije njih – bile su dosadašnji vrhunac manifestacije.

Za sve dobro u seriji, koja preko prošlosti Rijeke progovara o totalitarnoj svijesti i režimima, kriv je Vanja Vinković (Bjelovar, 1969). On je bio urednik u Novom listu, glavni urednik lista Opatija, autor leksikonskog DVD ROM-izdanja Gospa Trsatska – kraljica Jadrana (1999, 2000, 2006) te koautor CD ROM-a Papa među nama (2003). On je i producent, scenarist i redatelj dokumentarnih filmova: Trsat Naše Gospe (2005–2006), Habsburgovci i Opatija (2012, hrv. i njem.), Riječki olimpijci (2012), Otto i Hrvati (2013, hrv. i njem.) i Otto von Habsburg – izbliza (2013, hrv. i njem.).

Iznoseći priču o Rijeci Vinković se bavi totalitarizmom, na onaj način kojim se tim velikim problemom bavio George Orwell. „Totalitarizam je ukinuo slobodu misli do mjere nepoznate bilo kojem prijašnjem dobu. Važno je primijetiti da kontrola misli ne postoji samo u negativnom već i u pozitivnom smislu. Ne samo da vam zabranjuju izraziti – čak i zamisliti – izvjesne ideje, već vam diktiraju što morate misliti, stvaraju za vas jednu ideologiju, pokušavaju vladati vašim emocionalnim životom i uspostaviti sustav rukovođenja.“ (Književnost i totalitarizam).

Rijeka je zahvalna za promišljanje problema jer je na svojim ulicama doživjela toliko zastava i strasti, toliko nasilja i granicu usred grada, da je taj mali urbani prostor postao gotovo metafora za povijesna teturanja. Žučljivost i duljina rasprave poslije prikazanih epizoda ukazali su na brojne neraščišćene povijesne dileme. Čak je i prostor u kojem je organizirana projekcija nabijen jakim političkima nabojem. Naime, Hrvatski kulturni dom podignut je u nadmetanju Jugoslavije s Italijom, a to je išlo toliko daleko da je u sklopu predimenzioniranog kompleksa podignuta i tada najviša građevina Kraljevine Jugoslavije – današnji hotel Neboder. Mussolini je odgovorio podizanjem tzv. Riječkog nebodera i tako su se, i preko arhitekture, svađale dvije neuspješne kraljevine, dodirujući se na ovećem potoku zvanom Rječina. Mislim da je ta serija dokumentarnih filmova, koju će HTV pokazati u idućih nekoliko mjeseci, vrlo zanimljiva, s izrazito dinamičnom montažom, s velikim brojem sugovornika, koji su – što je meni važno – pažljivo odabrani i izbalansirani. S hrvatske strane Vinkovićevi sugovornici bili su, između ostalih, Željko Bartulović, Goran Crnković, Boris Zakošek, Bruno Petrali, Masimilijan Peč, Slavko Linić, Franjo Butorac, Goran Moravček, Davor Velnić i Berislav Valušek. S takvim, vrlo šarenim, izborom sugovornika redatelj je dobio vrlo različite poglede na osjetljive teme. No kako prilično dobro znam problematiku, meni su zanimljiviji neki od sugovornika izvan Hrvatske. Raoul Pupo (Trst, 1952) talijanski je povjesničar, profesor suvremene povijesti na Sveučilištu u Trstu, jedan od najvećih poznavatelja istarsko-riječko-dalmatinskog egzodusa i likvidacija u fojbama. Njegova knjiga koja je najvažnija za Rijeku jest Fiume città di passione (Rijeka grad strasti, 2018), za koju je dobio nagradu Talijanskog društva za proučavanje suvremene povijesti (2018) i Nagradu za povijest Furlanije (2019). Najveća gostujuća zvijezda ipak je Lucy Hughes-Hallett, koja je 2013. za knjigu o D’Annunziju dobila tri najveće nagrade za nefikcionalno djelo u Velikoj Britaniji: Samuel Johnson Prize, Duff Cooper Prize i Costa Biography Award. O njezinoj važnosti dovoljno govori podatak da je aktualna predsjednica odbora nagrade Booker za izbor najboljega svjetskog romana na engleskom jeziku.

Vrlo lako bi se moglo dogoditi da se emitiranje dokumentaraca o Rijeci na HTV-u poklopi i s izlaskom iz tiska (u Bostonu) knjige Amerikanca H. D. S. Greenwaya, u kojoj on razmatra problem Gabrielea D’Annunzija i Rijeke u sklopu globalnih napora američkog predsjednika Wilsona na mirovnim pregovorima u Parizu 1919–1920. Rijeka kao svjetski problem!