Filmska lektira Petra Hektorovića

Kad govori o svom drugom dugometražnom igranom filmu, slobodnoj adaptaciji trodijelna narativnog spjeva Ribanje i ribarsko prigovaranje Petra Hektorovića, ugledni autor stripova, ilustrator i animator, ali i profesor na Likovnoj akademiji, kazalištarac i prozaik Milan Trenc, autor slikovnice prema kojoj su snimljena dva nastavka hita Noć u muzeju, ističe nekoliko stvari. Ponajprije da je renesansnoga hvarskog pjesnika, plemića i erudita Hektorovića želio prikazati kao čovjeka obilježena tužnom ljubavnom pričom, koji je iz nedopuštene mladenačke veze s pučankom koju nikad nije prestao voljeti imao kćer. To ga je usmjerilo na to da filmsku priču najprije osovi oko Hektorovićeve ljudske dimenzije, označene i njegovim uspomenama na djevojku, što je rezultiralo i bitnim melodramskim pasažima koji se provlače filmom.

Potom, odlučio je da neće doslovno ekranizirati Ribanje..., jer je posrijedi nedramsko djelo u kojem nedostaje zbivanja i koje je u tom smislu dramaturški nezahvalno, već će se usredotočiti na lik pjesnika i na njegov intimni svijet. Također, kad mu se nakon čitanja engleskog izdanja spjeva počela rađati ideja o njegovoj adaptaciji, znao je da je upravo Rade Šerbedžija najlogičniji i idealan izbor za tumača glavne uloge, što se i potvrdilo jer je Šerbedžija za rolu Hektorovića nagrađen Zlatnom arenom. Napokon, znao je i da ne bi imalo smisla da glumci u filmu govore izvornim starogradskim hvarskim dijalektom, jer bi se u tom slučaju zbog nerazumljivosti morali dodati titlovi, pa je rješenje naposljetku pronađeno u suvremenom starogradskom dijalektu, kojim se i sad govori u Starom Gradu.

Romina Tonković i Rade Šerbedžija

Drugi Trencov dugometražni igrani film, realiziran dva desetljeća nakon prvijenca Zen Stories, koji se odlikovao promišljenom i elegantnom režijom nenametljiva stila, dobrim radom s glumcima, zaokruženom karakterizacijom likova i općenito izvedbenom zrelošću, nije samo adaptacija glasovita spjeva Petra Hektorovića nego primarno biografska drama. Trenc je pravi renesansni umjetnik, pa nije čudno što su ga zaintrigirali lik i djelo začetnika hrvatske renesansne književnosti, a konačni je rezultat projekt posve drukčiji od svega što je autor dosad radio.

Zahvaljujući primjereno podigranoj i samozatajnoj interpretaciji Rade Šerbedžije, Hektorović pred gledateljima oživljava kao osoba od krvi i mesa, kao smrtnik i melankolik koji se u efektno provedenim retrospektivnim segmentima prisjeća ključnih detalja iz života. U njemu je posebno mjesto pripadalo mladoj pučanki, ljubavi pjesnikova života s kojom zbog ondašnjih društvenih normi nije mogao biti u vezi, no koja mu je rodila kćer o kojoj se predano skrbio.

U projektu na kojem je radio punih pet godina Milan Trenc kao scenarist i redatelj, uspijeva izvući maksimum iz dramaturški vrlo nefilmična i time za ekranizaciju nezahvalna Hektorovićeva spjeva. Dok protagonist tri dana boravi na moru s ribarima Paskojem (odlični Leon Lučev, zasluženo ovjenčan Zlatnom arenom) i Nikolom (također dojmljiv Bojan Brajčić, kojemu bi ovo mogla biti probojna rola), Trenc učinkovito predočava ondašnje klasne odnose, istovremeno puštajući da kao stvarne osobe zažive i obojica ribara. Štoviše, uz konstantnu melodramsku nit o Hektorovićevu nesretnom odnosu s Djevojkom (smirena Romina Tonković iz F20 Arsena Antona Ostojića), koja jasno sugerira tjeskobnu pa i tragičnu dimenziju njegova karaktera, upravo je klasna tenzija u odnosu protagonista i dvojice ribara središnja os oko koje se inteligentno gradi dramsko tkivo filma, obogaćeno i poetičnim i humornim i hedonističkim detaljima.

No i za melodramu i za klasne odnose vezane su dvije možda i najveće zamjerke koje se filmu mogu uputiti. Dok melodramatičnost klimaks dobiva u nepotrebno odveć kičastoj završnici, koja se izravno vezuje na grčku mitologiju i donekle kvari dojmove o estetiziranoj fotografiji Ivana Zadre, koja pak pridonosi efektnoj ugođajnosti djela, tinjajući klasni sukob kulminaciju doživljava u sekvenci Hektorovićeva sna, s nategnutom i u svemu dotad viđenu neutemeljenom erupcijom agresivnosti dvojice ribara, koji protagonista premlate nasmrt.

Unatoč navedenim zamjerkama, Trencovo Ribanje... prilično je uspjelo djelo nagrađeno i Zlatnom arenom za najbolju glazbu Igora Para, djelo koje je Ministarstvo znanosti i obrazovanja srednjoškolskim nastavnicima i učenicima opravdano preporučilo za kolektivno gledanje u kinu. Hektorovićev spjev danas mogu držati zastarjelim i anakronim za čitanje, pa će ovako svi biti na dobitku.