Festivali unatoč koroni

Lockdown, potpuno zatvaranje kao odgovor na pandemiju, od ožujka do svibnja ujedinilo je svijet. Ili barem nad njim rasprostrlo jednoličnu, neprozirnu koprenu. Nedvojbeno, promijenilo je i našu stvarnost. I tu promjenu nastavlja produbljivati, gotovo svakodnevno. Čak i kod onih koji, naviknuti na rad od kuće, sebe tješe govoreći kako se „za njih ništa nije promijenilo“. Čak i kod pisaca. Iako tvrde da je njihov posao „samotnjački“, osamljivanjem nastala nova razina samoće unijela je tišinu i u svijet književnosti.

Tribina Monike Herceg na riječkom Vrisku / Snimila Tanja Kanazir

Pogrešno je, i činjenično netočno, reći da je sve ostalo isto. Da jest, planirani bi se književni festivali odvijali prema planu, Rijeka bi kao Europska prijestolnica kulture u svibnju ugostila i tri velika festivala i barem desetak velikih književnih imena. U novoj je normalnosti bilo potrebno dočekati rujan i, nakon što je zagrebačkim Festivalom svjetske književnosti otvoren jesenski (ove godine i jedini) dio književne sezone, put književnosti preselio se u Rijeku, najprije festivalom Vrisak (13–20. rujna), a potom i udruženim Festivalom europske kratke priče i Hay festivalom, koji će od 4. do 9. listopada umrežiti Rijeku i Zagreb. I ostatak svijeta, naravno, jer imena poput Elif Safak, Irvinea Welsha i Hanifa Kureishija na festivalu su bila prisutna, kako je to lijepo na otvaranju kazao direktor FEKP-a Roman Simić, duhom i posredovanjem digitalnih platformi.

„Da nam je netko prije devetnaest godina rekao da ćemo morati paziti s kim se grlimo, kako rukujemo, to bi dovelo u pitanje sve zbog čega smo pokretali ovaj festival“, nastavio je Simić, otvarajući festival u hali riječkog Exportdrva. Doista, pandemija jest uzburkala sve u što su kao organizatori vjerovali i sve što jest bit književnih festivala, razmjenu kreativnih energija i dijaloško preklapanje autora i publike u kojem festivali nastaju. Unatoč izostanku neposredna kontakta, i Simić je, kao i Drago Glamuzina, direktor festivala Vrisak dva tjedna prije njega, zaključio da se održavanje festivala pandemiji unatoč može smatrati pozitivnom stvari, baš kao i kontinuitet VBZ-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman, ove godine dodijeljene pjesniku, uredniku, grafičkom dizajneru i crtaču stripova Žarku Jovanovskom za Pizzeria Europa, roman ceste koji odiše punkom, a upravo je taj (ne samo glazbeni) pravac Jovanovski primajući nagradu istaknuo kao važnu odrednicu riječkog identiteta. „Živio punk!“, manifestno je, uz pročelnika riječkog Odjela za kulturu Ivana Šarara zaključio, a punkom bi se moglo ocijeniti i sve što je narednih dana u Rijeci uslijedilo; gostovanja gotovo četrdeset, mahom domaćih, autora i predstavljanja tridesetak knjiga među kojima se posebno ističe predstavljanje romana Pas i kontrabas Saše Ilića, ovogodišnjeg dobitnika NIN-ove nagrade koji pripovijeda priču o ratnoj traumi čija je namjera, kazao je autor, „napokon dovesti PTSP u žarište javnog diskursa“ i prikazati odnos politike, ekonomije i farmaceutske industrije koji, po nekim shvaćanjima, oblikuju i kretanja suvremenog svijeta. No književnica Ivana Bodrožić istaknula je iznimnu važnost „umjetnosti kao onoga što nas oslobađa od trauma i prisiljava da se prisjetimo svega onoga što nas navode zaboraviti“ koja se prelijeva iz romana.

Velik dio festivala bio je posvećen programu Na margini – glasovi drugih i drugačijih što ga VBZ kao izdavač provodi u suradnji s Kreativnom Europom, a pod čijim je okriljem predstavljeno englesko izdanje lani nagrađena romana Katarina Velika i Mala Olje Knežević, kao i novi romani dobitnica Nagrade EU za književnost, Lidije Dimkovske i Tanje Stupar-Trifunović. Zahvaljujući videoprojekcijama, čuli su se i glasovi iz udaljenih mjesta poput Helsinkija, Atene, Berlina i Madrida pa je izgledno da će, ako ne „činiti srž kulture“, kako je u pobjedničkom romanu pretkazao Jovanovski, „kompjuterski programeri“ biti važan posrednik u njezinu komuniciranju u okolnostima „nove normalnosti“.