Čuvari bolje prošlosti

Beatlesi ili Stonesi? Dopadljive pop-inovacije ili rhythm and blues-boemština? Uglađena lepršavost ili buntovni nonkonformizam?

Ili, slikovitije: Good Day Sunshine ili Paint It Black?

Na prvi pogled, pitanja poput ovih čine se besmislenima i infantilnima, no kako piše Lesley-Ann Jones u novoj knjizi Tko je ubio Johna Lennona (Rockmark, Zagreb, 2020), „što je rock ‘n’ roll ako ne pretjerivanje“? Spomenute dileme ugrađene su u mitologiju 60-ih, kad su dva suparnička sastava u naponu snage – i svaki iz vlastite perspektive – otkrivali nove izražajne, medijske i komunikacijske alate rock-glazbe. I pretvorili je u „univerzalni jezik“. Konstataciju o pretjerivanju nije teško dokazati. Osim razumljivim suparništvom, članovi Beatlesa i Stonesa bili su povezani i prijateljskim, katkada i suradničkim sponama. Pjesmu I Wanna Be Your Man tandem Lennon–McCartney napisao je posebno za Stonese, koji su 1963. još oskudijevali originalnim materijalom, a nekoliko godina poslije Mick i Keith pridonijeli su skupnom refrenu Beatles-klasika All You Need Is Love.

Reizdanje LP-a The Rolling Stones, Goats Head Soup, Universal Music 1973/2020. / Izvor Universal Music

Jedina bitna stvar koja proizlazi iz lažne dileme Beatles ili Stones (doskočice koja, uzgred, i danas zna uzburkati duhove u neformalnim druženjima ljudi u određenim godinama) svodi se na činjenicu da se opusi oba sastava i danas doimaju vitalnima i relevantnima. Okruglih pedeset godina prošlo je od raspada Buba, a ostavština Beatlesa nesmanjenim intenzitetom odjekuje modernom popularnom glazbom, izravno ili u obliku „utjecaja iz druge ruke“. Nedavno prevedena spomenuta knjiga (podnaslovljena Životi, ljubavi i smrti najveće rock zvijezde) još je jedna posljedica neutažive medijske žeđi za pikantnim pojedinostima iz Lennonova života, s osobitim naglaskom na okolnosti koje su dovele do njegove smrti. Do susreta s pomahnitalim Markom Chapmanom toga kobnog zimskog ponedjeljka, 8. prosinca 1980. ispred zgrade Dakota na njujorškom Manhattanu.

Kompleksnost omiljenog Beatlea

Knjiga Tko je ubio Johna Lennona? stiže na 80. obljetnicu Lennonova rođenja i 40 godina nakon smrti. Autorica Lesley-Ann Jones, britanska novinarka i publicistkinja, po vlastitom je priznanju „cijeli život bila opsjednuta rock zvijezdama“, pa je o njima cijeli život i pisala. David Bowie, Freddie Mercury i Marc Bolan tek su neke njezine fascinacije što ih je uspjela ukoričiti u biografsko štivo. Tko u knjizi o Lennonu bude tražio dubinske analize njegove glazbe, mogao bi ostati kratkih rukava – no sve ostalo je tu. Priča je prohodna, puna sočnih pojedinosti i protkana brojnim svjedočenjima onih koji su Johna poznavali ili s njime surađivali. Svi će potkrijepiti tezu o Johnu kao najkompleksnijem članu liverpulske četvorke i „zapetljanom klupku suprotnosti“. Pola života proveo je kompenzirajući ranjivost i gradeći oklop prema vanjskome svijetu, a najlakše ćemo ga razumjeti analizirajući njegov odnos s važnim i jakim ženama u njegovu životu. Od majke Julie i prve supruge Cyntije do sveobuhvatne Yoko Ono, koja će zbog svojih očitih manipulacija zaraditi reputaciju vjerojatno najomraženije žene u rock and rollu.

Izd. Rockmark, Zagreb 2020.

I kao što ne postoji „jedan i pravi“ Dylan, tako ne postoji „pravi“ John Lennon – no njegove najzanimljivije pojavne oblike valja tražiti u prostoru između svih zamislivih krajnosti. Mnogo je Lennona bilo u igri. Razdražljivi cinik ili neizlječivi hipersenzibilac? Možete birati. Bio je ranjivi sanjar, ali i seksist i zlostavljač, što je Cyntia mnogo puta osjetila na vlastitoj koži. Pa ipak, on je omiljeni Beatle, iako je svojemu suradniku McCartneyju često „zavidio na virtuoznim melodijama“. No, za razliku od Paula, koji se uvijek nastojao dopasti svima, Lennon je uvijek strastveno ustrajavao na vlastitome stavu, smisao pronalazeći u „neprihvatljivoj, neugodnoj i neizgovorenoj istini“.

Jedina bitna stvar koja proizlazi iz lažne dileme Beatles ili Stones (doskočice koja, uzgred, i danas zna uzburkati duhove u neformalnim druženjima ljudi u određenim godinama) svodi se na činjenicu da se opusi obaju sastava i danas doimaju vitalnima i relevantnima

Lesley-Ann Jones dobro razumije da će najbistriju sliku Johna Lennona dobiti usmjeri li fokus na dinamičan odnos s Yoko – jedinu osobu pred kojom se njegov cinizam topio kao sladoled na suncu. No jednako su bitni i zadnji dani njegova života, pa se autorica detaljno usredotočila na Johnov posljednji intervju, na višesatni razgovor koji je s njime i neizbježnom japanskom suprugom, dva dana prije ubojstva, vodio BBC-jev DJ i novinar Andy Peebles. Kao što znamo, veći dio 1970-ih Lennon je funkcionirao poput kulturnog brenda pod stalnom prismotrom američkog Saveznog istražnog ureda. Iako je snimio nekoliko vrijednih solo ploča, njegova najbolja glazba razasuta je na pločama Beatlesa, koji su, kako podsjeća autorica, „pridonijeli stvaranju mladenačke kulture kao dominantne, turbulentne sile“. Beatlesi su bili „koncept, kreacija, ideal“, kaže Jonesova, dodajući da oni nisu mogli postati kao Stonesi, koji i danas poput tenkova jure svijetom, s ostarjelim licima, ali i s energijom tridesetogodišnjaka.

Reizdanje LP-a Stonesa
Goats Head Soup

Zaista, kako se 2020. drže Lennonovi stari suparnici? Nakon što su u travnju objavili izvrstan singl Living In A Ghost Town, vrijeme do novog studijskog ostvarenja poželjeli su skratiti reizdanjem LP-a Goats Head Soup (Universal Music, SAD, 1973./2020.). Godine 1973. dočekan je mlako, indiferentno. Neki kritičari djelovali su krajnje razočarano, no od početka bilo je očigledno da je njegova ključna mana u tome što je objavljen odmah nakon remek-djela Exile On Main Street. Oslobodimo li ga tereta nepotrebnih usporedbi, Soup sasvim lijepo funkcionira sam za sebe. Njegova specifičnost ogleda se u tome što je, za razliku od mnogih ploča Stonesa, osjetno bolji u sporijem dijelu. Istina, energične rock and roll i blues-rock-stilizacije zabavne su u svojoj lascivnosti, pa nije čudno da će Star Star mnogo kasnije završiti u repertoaru Psihomodo Popa, kao što je Silver Train odmah preuzeo Johnny Winter. Snaga albuma leži u tri sjajne balade. O nadahnutoj i besprijekorno aranžiranoj Angie sve se zna. Blistava Winter kreacija je dva Micka (Jaggera i Taylora), dok podjednako ugođajna Coming Down Again pripada najsenzibilnijim Richardsovim trenucima uopće. Novom izdanju pridružene su tri neobjavljene studijske pjesme, od kojih je jedna, Scarlet, snimljena s Jimmyjem Pageom. No prava je poslastica koncertni album Brussels Affair, pridodan tek najluksuznijim inačicama toga vrijednog reizdanja. Kristalno čista snimka spektakularnog nastupa koji je sastav, tada još s Mickom Taylorom u postavi, održao 17. listopada 1973. u briselskoj Forest National Areni, doista opravdava bombastičnu krilaticu o „najvećem rock and roll bendu na svijetu“.

Dakle, kako 2020. ide Beatlesima i Stonesima? Hvala na pitanju, sasvim dobro.