Zavičajne kulinarske uživancije

Umijeće spravljanja jela vrlo je blisko vještini pisanja. Naime, pisac obuzet odabranom temom pretvara se u lakoma sladokusca – izbirača koji se doslovno predaje zamišljenoj temi. Kad se pak poetski gurmani spoje s očiglednim gastronomskim namjerama koje služe želucu (i ne samo njemu!), nastane knjiga Gastrolatrija, koju potpisuju naše dvije vrsne pjesnikinje: Božica Jelušić i Božica Brkan. Kajkavka i kejkavka. Još 2007. Božica Jelušić objavljuje osebujnu stihozbirku Štorga: activa kajkaviana, u kojoj živi onomatopejska sonornost, nesputana prirodnost ritma i kreativno predavanje stihovima. U knjizi Gastrolatrija (ciklus Hižne duhe) Božica Jelušić će u uvodnom tekstu Za hižnim duhama i uspomenama širom otvoriti vrata svakovrsnim kulinarskim „poetskim delicijama“. Riječju, pred nas izranja opsesivna arheologija stiha koja je i osjećaj beskrajnog, ali i najosobniji spokoj što nas hipnotizira dubinom uspomena, posebnošću zavičajnih mirisa i intimnim snoviđenjima kućnog praga: „Meni je hiža cela natura: / Jen ftič u glavi mi verse preklada. / Tak mi se žitek lepo kotura. / Ne berem brige kaj vuni pada!“ (Na biciklinu zanavek).

Izd. Acumen, Zagreb, 2020.

Kontinuitet poetskog promišljanja o hiži i gastrodelicijama, to nadahnuto supostojanje, kuplet senzibiliziranoga jezikoslovnog bogatstva nazočan u kajkavskom idiomu i na standardu, vraća nas užitku čitanja. Pjesmama Zimljičava herđava, Kaj nebu den, Pri jognju, O čupima dva-tri slova, Špeka belega, Božična zadremana, Našpulji, Trnine, kupine, maline, Juha od krumpira, riječju, nadahnuta poezija življenja, jer nas uz radost čitanja, usprkos nametljivoj globalističkoj dominaciji, oslobađa nevoljka osjećaja da smo poput „sflekane flake“ (cunje).

Drugi dio kreativno komponirane knjige pripao je Božici Brkan, koja nas uvodi u svoju poetiku gastronomskih, sladokušačkih vještina, simboličkim ciklusom Snijeg od bjelanjaka / Sneg od belajnkov. Pruža mi se prilika reći riječ-dvije o tekstu Oblizek! Kej (što) je to?, koji je uvod Božičinim kejkavskim pjesmama: njezina kejkavština, starinski kajkavski izraz. Da citiram autoricu: „Oblizek je i jezična poslastica, okusna onomatopeja. Oblizek je asocijacija na zavičaj, na materinsko.“ I još malo autorice: „Meni je dobro jelo poput dobre rečenice...“ Pišući o Božičinoj stihozbirci Nemoj mi to govoriti (2019) istaknula sam naslov Poetsko svjedočenje jezika. Doista, Božičin kejkavski idiom obložen je autohtonom jezikoslovnom paradigmom u kojoj je jednostavnost jedinstvena, a poetski začini čarolija i umijeće. Gurmanski sladokusci i simbolički „probanci“. Za izbirače i lakomce sladokusce Božičine kejkavske sintagme nešto su najosobnije što služi umijeću priređivanja dobrih jela. I diskretan smiješak koji se krije u kutu usana otkriva nam tajnovit užitak življenja „za saki den“: „sako jutro / pred posel / kisela kuruzna juva žganci i pečeni krumpir /a meni veliju / sinek daj si stružeke postruži najslajše je / z dena“ (Fruštuk).

Već sama riječ oblizek asocira na nešto nesvakidašnje, prepuno magičnog ćiribu-ćiriba umijeća, a iznimne mirise nose u sebi i ostanjki! Eto, veselim se ovoj Gastrolatriji. Oduhovile su je dvije božice s našega kajkavskog i kejkavskog, hrvatskog Olimpa.