Zakon o obnovi i kulturna baština

Nakon što je gotovo prošlo pola godine od potresa, konačno je u petak 11. rujna u Hrvatskom saboru izglasan Zakon o obnovi zgrada oštećenih potresom na području Grada Zagreba, Krapinsko-zagorske županije i Zagrebačke županije, kako se službeno taj dokument naziva. Od 138 zastupnika koji su glasali, golema većina, njih 124, poduprla je zakonski prijedlog nedvojbeno stoga što je vlada prihvatila brojne amandmane koje su na nacrt zakona dali oporbeni zastupnici.

Pri raspravi u Saboru u središtu interesa zastupnika bili su organizacijski, financijski, energetski i socijalni aspekti obnove grada Zagreba i susjednih stradalih županija, što je i razumljivo jer su ti članci bez ikakve sumnje ključni elementi zakonskog prijedloga, dok su članci koji se odnose na načine na koji će se obnavljati pojedinačno zaštićena kulturna dobra i druge građevine unutar povijesne urbane cjeline Grada Zagreba za većinu sudionika rasprave bili manje zanimljivi.

Dio zastupnika ipak se dotaknuo pitanja pristupa obnovi kulturnih dobara. S desne strane političkog spektra predloženo je tako da se unutar povijesne urbane cjeline Grada Zagreba treba poticati vlasnike nekretnina u središtu grada na nadogradnje te gradnje zamjenskih zgrada, a ne onemogućavati ih u takvim zahvatima konzervatorskim smjernicama. Taj je prijedlog odbijen, kako je istaknuto u odgovoru, kako „ne bi došlo do investitorske devastacije kulturnog identiteta Grada Zagreba“.

I dio zastupnika s lijevoga političkog spektra založio se za dopuštanje interpolacija u središtu Zagreba, kako bi se obnova iskoristila za njegovu modernizaciju, no unutar te je političke grupacije veći broj prijedloga išao prema osnivanju posebne institucije koja bi se brinula o obnovi grada, a po uzoru na u kolumni već spomenut Zavod za obnovu Dubrovnika (za što se založio i velik broj povjesničara umjetnosti), no na kraju je taj prijedlog odbijen s objašnjenjem da se namjerava općenito pristupiti „načelnoj potrebi smanjivanja broja javnih tijela“ te stoga što bi osnivanje takva zavoda otežalo provođenje Zakona. Ukoliko je primarni razlog odbijanja osnivanja Zavoda za obnovu Zagreba doista racionalizacija javne uprave, ta se odluka doista mora pozdraviti. Vidjet ćemo u godinama koje dolaze hoće li se doista tako racionalno postupati i u drugim segmentima javne uprave.

Prošlo je šest mjeseci od potresa

Iako Zavod nije osnovan, Zakonom se osniva, kako je bilo predviđeno i nacrtom, niz raznih organa koji bi trebali nadzirati obnovu, poput Stručnog savjeta za obnovu te Fonda za obnovu Grada Zagreba, Krapinsko-zagorske županije i Zagrebačke županije, koji bi trebao voditi poslove pripreme, organiziranja i provedbe obnove zgrada oštećenih potresom te pratiti provedbu programa mjera. Konačno, također kao svojevrsna kompenzacija tomu što nije osnovan poseban zavod za obnovu, postojećemu gradskome tijelu, Zavodu za prostorno uređenje Grada Zagreba, povjerena je izrada programa cjelovite obnove prostora povijesne urbane cjeline Grada Zagreba.

Vratimo se samu tekstu izglasanoga Zakona. S obzirom na niz dodanih dijelova, na kulturna se dobra u završnoj verziji zakona odnose ponajprije članci 19 te djelomično članci 16 i 23. U Zakonu je ostalo utvrđeno da se sve „oštećene višestambene zgrade, poslovne zgrade, stambeno-poslovne zgrade i obiteljske kuće koje su pojedinačno zaštićeno kulturno dobro obnavljaju […] cjelovitom obnovom zgrade, osim njihovih posebnih dijelova (stanova, poslovnih prostora i drugih posebnih dijelova zgrade) u kojima se ne izvode završni građevinski radovi, ako ovim Zakonom nije propisano drukčije.“ Ostalo je međutim problematično što se preostale zgrade, koje nisu pojedinačno zaštićene unutar Povijesne urbane cjeline Zagreba, ne moraju obnavljati po principu cjelovite obnove. Taj je članak nedvojbeno koncipiran na takav način sa svrhom pojeftinjenja zahvata na zgradama u zaštićenome dijelu jezgre Zagreba, budući da bi obnova svih stambenih, stambeno-poslovnih i poslovnih zgrada i na području koje pokriva Zona zaštite A, a kamoli na cijelom zaštićenom području Zone A i Zone B, bila jednostavno preskupa. Budući da je malo vjerojatno da bi i država i vlasnici zgrada mogli skupiti dovoljno sredstava za cjelovitu obnovu, da je ona uvjetovana, velik broj građevina vjerojatno ne bi ni bio obnovljen, pa ovo rješenje nema potpuno potencijalno negativne posljedice za očuvanje ambijenata u središtu Zagreba. I prema jeftinijoj varijanti obnova građevina unutar povijesne zone ionako će stajati silno mnogo, pa iako se svim vlasnicima ostavlja mogućnost cjelovite obnove, pretpostavljamo da će se zbog financijskih razloga investitori plićega džepa odlučiti za jeftiniju varijantu. Stoga će veliki problem ostati pitanje sigurnosti svih onih zgrada koje neće biti obnovljene po principu cjelovite obnove ukoliko se, odnosno kada se, neki jači potres dogodi u budućnosti.

Ispred Zakona sada stoji glavni izazov – kako namaknuti sredstva za obnovu – budući da je njime predviđeno da veliki dio troškova zahvata snosi država, odnosno tijela lokalne uprave. O tome će nedvojbeno biti još dosta riječi, možda i u ovoj kolumni. O namicanju sredstava ovisit će, dakako, i trajanje obnove.

Za kraj ostaje mi spomenuti tek zanimljivu koincidenciju. Zakon o obnovi nakon potresa izglasan je 11. 9. Obrnuti slijed brojki u datumu daje 9. 11, odnosno datum na koji je Zagreb pogodio veliki potres 1880. godine.