Važan znanstveni novum

Najnovija knjiga Sanje Majer-Bobetko, donedavna znanstvene savjetnice u Odsjeku za povijest hrvatske glazbe HAZU u Zagrebu, bavi se tematikom koja bi se najtočnije mogla označiti kao „historiografija glazbene historiografije“ u prvoj polovici 20. stoljeća. Objavljena je u već etabliranoj seriji Muzikološke studije Hrvatskoga muzikološkog društva kao njezin 20. svezak. Ona izravno svjedoči o samosvijesti znanstvene discipline koja je mlada i slabije razvijena samo u očima onih humanističkih znanstvenika koji riječ o glazbi i njezinoj povijesti iz raznoraznih razloga ne uzimaju dovoljno u obzir ili je čak marginaliziraju. A riječ je o glavnoj subdisciplinarnoj sastavnici muzikologije kao znanosti o glazbi, koja je u hrvatskoj humanistici jednako stara kao i povijest likovnih umjetnosti ili povijest književnosti, odnosno datira od sredine 19. stoljeća.

Ova je knjiga zapravo kruna i posljednje ishodište znanstvenog projekta Hrvatske zaklade za znanost (Hrvatska glazbena historiografija do 1945. godine) što ga je autorica organizirala i vodila od 1996. do 2014. i svojevrsni je nastavak knjige koja je objavljena 2009. kao zajedničko autorsko djelo Zdravka Blažekovića, Gorane Doliner i Sanje Majer-Bobetko, a obradila je hrvatsku glazbenu historiografiju 19. stoljeća. Ovo je knjiga nevelika opsega (182 stranice osnovnoga teksta i šezdesetak stranica raznih popisa izvora, uz uobičajenu znanstvenu opremu s tablicama, popisom literature, sažetkom na engleskom, tumačem kratica, kazalom imena, te slikovnim prilozima), ali gusta tkiva s upravo golemim brojem podataka.

Vrijedno izdanje objavilo je Hrvatsko muzikološko društvo

Njezina je građa artikulirana metodološki uzorno, a podijeljena je nakon kraćih uvodnih napomena kriterijem vrste napisa u pet glavnih poglavlja: Glazbeno-historiografske sinteze, Glazbeno-historiografske monografije, Glazbena historiografija u periodici, Glazbena historiografija u zbornicima i leksikografskim izdanjima te u rukopisima. Autorica je pedantnom i iznimno strpljivom akribijom uspjela identificirati čak oko 2500 tekstova (!), objavljenih na području glazbene historiografije u nepunih pola stoljeća, što je višestruko više nego u cijelom razdoblju do 1900. godine. Posao je to koji je obavljan tijekom gotovo četvrt stoljeća (od sredine 1990-ih), a za koji je autorica najkvalificiraniji stručnjak u Hrvatskoj i šire. No ne iscrpljuje se čitateljev znanstveni i kulturološki respekt spram ovdje uložena posla samo u pukoj količini otkrivenog i sistematiziranog materijala već i u njegovoj kvalitativnoj procjeni, u kojoj Sanja Majer-Bobetko iskazuje visok stupanj znanstveničke trezvenosti i krajnje objektivnosti.

Između ostalog, radi se i o razdoblju u kojem su hrvatske zemlje doživjele, proživjele i preživjele promjene triju političkih režima i ideologijskih usmjerenja sa svim posljedicama koje je takva zgusnuta dinamika društvenih zbivanja donijela u umjetničkim i znanstvenim područjima. Pogledamo li pobliže sadržaj obrađene materije, vidjet ćemo da su upravo u prvoj polovici 20. stoljeća postavljeni prvi ozbiljni temelji sintetizirajuće hrvatske glazbene historiografije (Povijest glazbe (opća) Josipa Andreisa, te dvije knjige Božidara Širole: Pregled povijesti hrvatske muzike, 1922; Hrvatska umjetnička glazba, 1942), od kojih će Andreisove iduće verzije sve do 1975. biti uzimane u obzir kao startne pozicije i novih pojedinačnih istraživanja i pregleda.

Bogate biografije hrvatskih i europskih glazbenih velikana

U poglavlju o glazbeno-historiografskim monografijama ističu se sistematizirani bogati podaci o biografijama hrvatskih (npr. Gjure Eisenhutha, Nikole Fallera, Luje Šafraneka Kavića, Ivana Jarnovića i dr.) i europskih glazbenika – npr. Giacoma Puccinija i Wolfganga Amadeusa Mozarta – uz začuđujući broj prevedenih naslova, među kojima i biografije Čajkovskog, Chopina, Beethovena i Mozarta, koji nimalo ne zaostaje za nama suvremenom situacijom) te ozbiljni biografski tekstovi Artura Schneidera i osobito Antuna Goglie, temeljeni na opsežnim vlastitim arhivskim istraživanjima.

O svojevrsnoj otvorenosti onodobnih javnih foruma svjedoči i sa stanovitim ideološkim simpatijama napisana i objavljena knjiga Muzika u Sovjetskoj Uniji (Zagreb, 1940) danas zaboravljena autora Eriha Eliše Samlaića, što se za drugi ideološki pol može konstatirati objavljivanjem knjige Slovačka glasba (Zagreb, 1944) Josipa Andrića ili knjige Hrvatska glazba. Prošlost i sadašnjost (1942), što ju je na bugarskom objavio Ivan Kamburov.

Historiografski izvori u periodici, tj. domaćim i tek djelomice stranim časopisima, pravo su otkriće knjige. U identificiranih 18 hrvatskih glazbenih časopisa objavljeno je čak 1330 članaka s glazbeno-historiografskom tematikom, a njihov popis obuhvaća čak 50 od šezdesetak stranica izvora. Time je pokazano da je stara maksima da živa i propulzivna znanost pulsira objavljivanjem radova u časopisima u hrvatskoj glazbenoj historiografiji verificirana već u razdoblju koje prethodi našemu za punih 75 i više godina.

Valja svakako istaknuti da je Sanja Majer-Bobetko krajnjom savjesnošću istražila odgovarajuću periodičku bibliografiju, pa je tako npr. revidirala i nadopunila inače referentan i obilno rabljen popis u Bibliografiji rasprava i članaka o glazbi JLZ-a Miroslav Krleža za tamo neobuhvaćenih 280 jedinica! Nemoguće je u ovoj stavci ne upozoriti na dvije skupine činjenica: prvo, da je većina tih časopisa bila „kratka vijeka“ te da među njima daleko odskače Sv. Cecilija (jedini časopis koji u navedenom razdoblju izlazi kontinuirano od 1907. do 1945), koja se, uza svoju primarnu problematiku kao glasilo za crkvenu glazbu, upravo nameće kao glazbeno-historiografski izvor bez konkurencije; drugo, u periodičkoj publicistici kao istaknuti autori s nizom vrijednih otkrića i priloga javljaju se, uz već spomenute A. Gogliu i B. Širolu, osobito Janko Barlè, Antonin Zaninović i Dragan Plamenac; niz tada mladih, a poslije afirmiranih skladatelja kao što su Antun Dobronić, Franjo Dugan st. i Boris Papandopulo okušali su se i kao glazbeni historiografi, a njima valja pridružiti i imena istaknutih znanstvenika, kritičara i/ili publicista s drugih područja kao što su npr. Franjo Bučar, Vjekoslav Klaić, Velimir Deželić st., Milovan Gavazzi, Rudolf Horvat, Julije Kempf, Emilij Laszowski, Pavao Markovac, Vjekoslav Mutak (za tamburice), Vjekoslav Višošević (za bizantski glazbeni krug) i neki drugi. Nije ovdje na odmet i upozoriti da su Širola, Plamenac i Markovac bili prvi hrvatski znanstvenici koji su postigli doktorat znanosti na području muzikologije (sva trojica u Beču) i tako izvrsnom znanstveničkom spremom pridonijeli visokoj razini glazbene historiografije u nas.

Proces neprekidnog razvoja i sredstvo promicanja nacionalnog identiteta

Za kraće poglavlje o djelima koja su ostala u rukopisu sâma autorica kaže da „začuđuje činjenica da su neki glazbeno-historiografski izvori ostali u rukopisu i, što je nevjerojatnije, da su među njima i takvi koji su znani tek nominalno, dakle izgubljeni su“. Može se samo nagađati koje bi nove istraživačke niše i smjerove kasnijih istraživanja otvorili, da su objavljeni tiskom, naslovi kao što su: Povijest glazbe (izgubljeno) Stanislava Stražnickog, Crkvena glazba u XVII. i XVIII. stoljeću i Strani uplivi na hrvatsku glazbenu kulturu Franje Šrama (izgubljeno), doktorska disertacija o Vjenceslavu Novaku E. E. Samlaića (nedavno pronađena u Jeruzalemu!) te memoarska proza Srećka Albinija Hrvatska opera 1909-1919. Za prigodu pedesetgodišnjice Hrvatske opere.

U zaključnim napomenama autorica pruža širu procjeniteljsku karakterizaciju tematike kojom se knjiga bavi. Propitkujući smisao pisanja nacionalnih povijesti glazbe, poglavito tzv. malih nacija kao što je hrvatska, nudi dvojak odgovor: prvo, „svojim ‘pionirskim’ radovima hrvatska glazbena historiografija jednostavno predstavlja nacionalni glazbenopovijesni korpus, držeći se ponajprije … narativnog modela i dokumentarističke metode“ te, drugo, „ima ambiciju da dijelovi toga korpusa budu predstavljeni u kontekstu europske glazbene povijesti“.

Nadalje, govoreći o „osnovnim zajedničkim nazivnicima“ tih povijesnih napisa uočila je dvije konstante: s jedne strane, prihvaćanje evolucijske teorije, tj. shvaćanja glazbe kao procesa „neprekidnog razvoja“, „odnosno napretka od niže na višu razinu, od jednostavnog do složenog“, što je „izravna tekovina glazbene historiografije 19. stoljeća“, tada dominantne u Europi i svijetu prije svega u obliku nizanja „herojskih skladateljskih imena“; s druge strane, prihvaćanje u osnovi Kuhačeve koncepcije „povijesti glazbe i glazbene historiografije kao sredstva promicanja i afirmacije nacionalnog identiteta“, što je zapravo nastavak romantičarske narodno-preporodne koncepcije.

Pritom je u svih autora bila opće prihvaćena shema periodizacije hrvatske glazbene povijesti na „onu prije preporoda, u doba preporoda i poslije preporoda“, što će se – zahvaljujući novim istraživačkim akvizicijama i promjenama metodičkih i svjetonazorskih paradigma – promijeniti tek nakon Drugoga svjetskog rata načelnim prihvaćanjem artikulacije po stilskim razdobljima. Potrebno je također istaknuti da autorica utvrđuje da u onodobnim hrvatskim glazbeno-historiografskim sintezama nisu – unatoč nekih izoliranih pokušaja – prevladavale ni nacionalno-šovinističke ni marksističke orijentacije, što je bilo znatnije prisutno u svijetu, poglavito u historiografijama tzv. velikih nacija.

Napokon, općenito ocjenjujući, smatramo da knjiga Hrvatska glazbena historiografija od početka 20. stoljeća do 1945. godine Sanje Majer-Bobetko nesumnjivim kvalitetama u obliku istraživačke akribije, metodološke dosljednosti, neočekivanim proširenjem novopronađenih izvora i ispravljanjem niza dosadašnjih netočnosti u povijesti hrvatske glazbene historiografije nema pandana u hrvatskoj znanosti o glazbi i glazbenoj historiografiji i jedno je od rijetkih u svijetu, uključujući glazbene historiografije najrazvijenijih znanstvenih sredina.

Namijenjeno uglavnom muzikolozima povjesničarima glazbe, ali i historiografima političke i društvene povijesti te svim ostalim kulturolozima, uključujući i povjesničare drugih grana umjetnosti, ovo djelo bit će trajno koristan priručnik studentima glazbe i muzikologije te povjesničarima glazbe u zemljama užeg i šireg geografskog i kulturnog okružja. Ono je važan znanstveni novum ne samo na području hrvatske muzikologije nego i hrvatskih humanističkih znanosti. I, ponad toga, pisana tečnim i pristupačnim stilom ugodno je štivo za čitanje s onu stranu stroge znanstvenosti.