U spomen jedinstvenoj Božjoj duši

Nakon duge i teške bolesti 31. srpnja preminuo je gospodin Krunoslav Kroflin – matičar, borac i graditelj boljeg društva i slobodne države. Rodom iz Lenišća kraj Tuhlja, rođen je 3. veljače 1959. u Zagrebu kao četvrto i najmlađe dijete Danice i Dragutina Kroflina. Kad su ga kao dijete pitali za što će se školovati, rekao bi: „Za gospona!“. To je i bio do posljednjeg otkucaja srca.

Krunoslav Kroflin

Osnovnu školu pohađao je u Kumrovcu, a u Zagrebu je završio srednju građevinsku školu. Školovanje je nastavio na Građevinskom fakultetu u Zagrebu, dok je paralelno radio u Viaduktu kako bi pokrio troškove studiranja. Njegova ljubav prema graditeljstvu te energičnost i znanje ubrzo su prepoznati i on je nakon samo tri mjeseca rada u Viaduktu dobio prvo gradilište, koje je samostalno vodio. Unatoč uzlaznoj karijeri i ponudi da je nastavi u inozemstvu, snažna privrženost rodnoj grudi i korijenima nagnala ga je da napusti život u metropoli te se osamdesetih vraća u Zagorje i zapošljava u Klanjcu kao građevinski inspektor. Očaran prirodnim i kulturnim ljepotama klanječkoga kraja, odlučuje se u njemu trajno skrasiti. Štoviše, tu upoznaje i svoju voljenu suprugu Božicu, s kojom savija gnijezdo iz kojeg su izašla tri sina (Krešimir, Damir i Tihomir) i dvije kćeri (Kristina i Ana). Na njihovu vjenčanju 1984. ponosno su vijorile hrvatske trobojnice u inat svim „crvenim“ vjetrovima.

Sljedećih godina obnašao je više istaknutih funkcija: predsjednik izvršnog vijeća Grada Klanjca, matičar, direktor komunalnog poduzeća Grada Klanjca, voditelj strukovne grupe Putničkog prometa KZŽ itd. Kada je 30. svibnja 1990. konstituiran prvi saziv Hrvatskog sabora, upravo je on bio njegov najmlađi saborski zastupnik. Iz saborskih klupa srčano se borio za pravednu, slobodnu i ponosnu Hrvatsku. Devedesetih se aktivirao u obrani svoje zemlje te se, usprkos tome što je zbog ozljede bio oslobođen vojne obveze, dobrovoljno ponovno pridružio obrambenim snagama. Bio je pomoćnik zapovjednika 103. zagorske brigade i obnašatelj dužnosti zapovjednika Teritorijalne obrane te je za vrijeme embarga sudjelovao u timu koji je osiguravao nabavu oružja za obranu Hrvatske. Godine 1993. predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman promaknuo ga je u natporučnika.

Nije se nikada eksponirao niti je držao do funkcija, držao je do čovjeka. S lakoćom bi ljudima izvagao bit i s lakoćom bi se zamjerio onima kojima istina o njima nije odgovarala. S visokim moralnim standardima, nepopustljivim principima i nepotkupljivim obrazom neizbježno je ulazio u sukobe te u konačnici nije imao izbora nego povući se iz vojske i politike. Otišao je u privatni sektor kako bi tamo, počevši od nule, stvorio nešto novo i vrijedno. Izgradio je tvrtku za graditeljstvo i prijevoz putnika koja u prosjeku zapošljava 20 radnika i već 27 godina uspješno posluje pod istim žiro-računom, s istom adresom i istim vlasnikom – pravi raritet u hrvatskim uvjetima poslovanja.

Svoju borbu protiv nepravde, korupcije, ratnih profitera i monopolista nastavio je i u poduzetništvu. U vječnoj borbi s vjetrenjačama raščišćavao je put k boljem društvu. Želio je stvoriti i ostaviti pravedniji svijet iza sebe, svijet u kojem će se vrednovati čast, poštenje i kvaliteta. Njegova se veličina iščitavala iz odnosa i služenja drugima. Bio je najsretniji kada bi mogao pomoći drugomu, stoga ne čudi da i njegove posljednje riječi koje je izgovorio svojoj Božici nisu bile da se njemu pomogne nego su se odnosile na pacijenta koji je bio do njega u bolničkom krevetu, a bile su: „Donesi mi sok za mojega prijatelja“.

Bio je intelektualac, vizionar i filantrop. On je bio ovdje u ovom prolaznom svijetu da gradi i stvara. Imao je viziju, volju i gotovo nadljudsku snagu da ustraje i u nemogućim situacijama. Bio je uzor cijeloj zajednici, utjelovljenje svih vrijednosti koje Matica hrvatska godinama brižno štiti i njeguje. Bio je odan suprug i požrtvovan otac te vjeran prijatelj. Na kraju, bio je moralni kompas u svakom trenutku te štit i mač u teškim vremenima. Čovjek čije se karakteristike cijene najviše kada postane najteže i kada netko treba preuzeti križ i vodstvo.

Posljednja borba koju je vodio bila je borba sa zloćudnom bolesti i usprkos velikoj boli i u toj borbi je ustrajao do kraja bez žaljenja i bez odustajanja. Bio je jedan od boljih primjeraka Božjih i na tome mu najveće hvala. Neka mu je lahka hrvatska zemlja.