Tržnice su važni društveni punktovi

Lovro Končar-Gamulin (1994) mladi je hrvatski arhitekt s bečkom adresom, barem onom radnom. Nakon diplome na Technische Universität Wien, Končar-Gamulin, čiji je osnovni interes u polju vizualne kulture i odnosu arhitekture, digitalne tehnologije i kulture, pridružuje se autorskom timu Petera Mörtenböcka i Helge Mooshammera. Njihov će projekt Platform Austria predstavljati zemlju na odgođenom izdanju Venecijanskog bijenala. Usto, u sklopu Centre for Global Architecture, sudjeluje na projektima poput Data Publics i Incorporating Informality u sklopu kojeg istražuje arhitektonsku, ali i socioekonomsku dinamiku i važnost brojnih tržnica na čak pet kontinenata. Možda i bez namjere, oba se važna projekta mladog arhitekta u ovim izazovnim vremenima isprepleću i nude, ako ne odgovore, onda barem polazišne točke za promišljanja nove i drukčije budućnosti.

Snimio Antun Topić

Krovna tema austrijskog projekta na Bijenalu trebala je biti How can we live together, no čini se da je u svjetlu pandemijskih okolnosti bolje pitanje how can we live apart. Možemo li doista živjeti zajedno, možemo li se poštujući načela uključivosti koristiti zajedničkim prostorima? I kako funkcionirati u vlastitom prostoru?

Tema se pokazala iznimno zanimljivom i aktualnom. Sam smo projekt intenzivno pripremali od 2019, kad nitko nije mogao očekivati ovakav rasplet događaja, no baš u tom kontekstu pokazala se ozbiljnim izazovom. Pitanje „kako živjeti zajedno“ apostrofirano je u procesu pripreme projekta pri kojem smo koristeći alternativne metode suradnje i komunikacije bez većih poteškoća radili iz svojih domova uspješno primjenjujući visoke profesionalne standarde. Što se tiče stambenog prostora, on je na neki način odraz potreba kao i osobnosti svakog pojedinca, te mjesto gdje provodi najveći dio svog vremena, a rastuća tehnološka opremljenost sve češće omogućava uspješan rad od kuće. Međutim smatram da stambeni prostor, bez obzira koliko bio ugodan i dobro koncipiran, ne može biti mjesto konstantnog boravka. Stoga su iskustvo potpunog zatvaranja ljudi diljem svijeta jednako teško podnijeli. Društvena smo bića, i potrebni su nam razni oblici interakcije kako bi bili zadovoljniji i kako bi nam život bio kvalitetniji.

Očekujete li da će arhitektonska rješenja zgrada za koje je izgradnja tek u pripremi izgledati ponešto drukčije, s obzirom na pandemiju i na potres u Zagrebu?

Uzevši u obzir činjenicu da su arhitektura i druge discipline podređene sve bržem načinu života ljudi u gradovima, trenutna pandemija će možda biti okidač za promjene. U arhitektonska rješenja građevina čija je izgradnja u pripremi bez sumnje su postavljeni i visoki standardi zaštite od potresa i drugih ugroza. U tom je smislu, unatoč velikoj pretrpljenoj šteti, ovo prilika da se krene ne iznova nego ispravno. Prilika je ovdje u smislu osvježavajućih arhitektonskih rješenja, bilo  renovacija, rekonstrukcija ili potpuno novih projekata.

Možete li nam reći nešto više o projektu na kojem radite u sklopu programa odgođenoga Venecijanskog bijenala?

Projekt se zove Platform Austria i zanimljiv je jer opisuje način na koji digitalne platforme transformiraju gradove u kojima živimo. Kroz „platformni urbanizam” ispitujemo ispreplitanje platformi kao što su Google, Amazon i Uber sa stvarnim svijetom. Ti se rastući ekosustavi predstavljaju kao optimalna struktura za ostvarenje raznih potencijala i samim time kroz tehnološke inovacije i digitalizaciju života u cjelini sudjeluju u dizajniranju naše budućnosti.

Neke platforme imaju takvu moć da već sudjeluju u projektiranju javnih površina. U tim konkretnim primjerima imaju i monopol kad je u pitanju arhitektura. Primjerice u Milanu, Apple Piazza Liberty naziv je trga koji je zamišljen da se ljudi na njemu okupljaju i druže u čijem središtu se nalazi Appleov dućan, pa su poruka i cilj podsvjesno, ali i vizualno vrlo jasni. Neke digitalne platforme već imaju ambicije za projektiranje čitavih pametnih četvrti. Takvi pothvati koji zadiru u širu dinamiku urbanističkog i ekonomskog razvoja postavljaju pitanja potencijala, ali i rizika takvog planiranja. Kako bismo potaknuli diskusiju o promjenama uzrokovanim digitalnim platformama austrijski paviljon bit će transformiran u prostor za razgovor tijekom trajanja izložbe i tako sam postati nekom vrstom „interventne platforme”. Posjetitelje se poziva na sudjelovanje i promišljanje o budućnosti „življenja zajedno”. Dakle mapiramo i analiziramo što se događa, a ljude pozivamo da doprinesu svojim vizijama budućnosti.

Kakav je stav struke prema povlađivanju korporacijama i njihovu interveniranju u arhitekturu grada?

Korporacije često imaju prevelik utjecaj i moć odlučivanja gdje će i kako urediti svoje urede, centre ili sjedišta. Smještanje središta neke velike kompanije u određenu sredinu pogoduje i njezinu razvoju, stoga će se one najčešće međusobno nadmetati ne bi li spomenutim korporacijama ponudile što bolje uvjete. Dakle, možemo reći da više korporacije biraju nego što traže dopuštenje. Potezi koji zadiru u širu dinamiku urbanističkog i ekonomskog razvoja postavljaju pitanja potencijala ali i rizika takvog planiranja, pogotovo ako spekulativno mijenjaju prostor, ne mareći za neki širi koncept ili urbanističku sliku.

Traže li tržnice dopuštenje? Kakva je njihova uloga u oblikovanju vizure mikrolokacije na kojoj se nalaze?

Tržnice se nerijetko spontano pojave u sredini u kojoj za njima postoji stvarna potreba, ali tek kada ih se regulira u skladu s pravilima one mogu ispuniti svoj puni potencijal. Njihova ponuda i vizualni identitet mijenjaju se u skladu sa sredinom u kojoj se nalaze, i kroz razne lokale i objekte koji uvijek niču u njihovoj blizini potiču izmjenu, i doprinose društvenom životu pojedine sredine. S druge strane, šoping-centri i supermarketi ponudu rijetko mijenjaju a svoj vizualni identitet baziraju na svom brendu. Najčešće su to neatraktivni blokovi bez pravih arhitektonskih vrijednost.

Možemo li povući paralelu između supermarketa i korporacija? Pridonose li vizualnom identitetu grada?

Uzevši u obzir da su svi međunarodni trgovački lanci u vlasništvu nekolicine krovnih kompanija, rekao bih da su oni u stvari direktan proizvod tih velikih kompanija. Oni su ovdje kako bi opskrba namirnicama mogla biti obavljena na što učinkovitiji način. Dakle njihova je namjena posve funkcionalna premda je ponekad cijena te puke funkcionalnosti puno viša od vidljivog gubitka vizualnog identiteta određene sredine. Primjerice, supermarketi su lukavo iskoristili nepovoljnu situaciju u Donjoj Dubravi, četvrti koja zbog neadekvatno provedene parcelacije, zavojitih ulica i zbijenih parcela nema nikakav sadržaj za svoje stanovnike. Radi se o četvrti s gotovo 40 000 stanovnika koji su po namirnice morali odlaziti negdje drugdje. Stoga su 1990-ih supermarketi iskoristili vanjske rubove četvrti za svoje dućane što je Donju Dubravu učinilo još pasivnijom.

U čemu se krije kulturološko značenje tržnica?

Gradovi su stvarani oko tržnica koje ih čine prepoznatljivima i čuvaju njihov identitet. Primjerice, u sklopu projekta Incorporating Informality ispitujemo neformalnu ekonomiju u kontekstu tržnica, te njihovu elastičnost i prilagodljivost promjenjivim socio-ekonomskim čimbenicima. U slučaju velikih kriza neformalna ekonomija djeluje kao amortizer, i marginalizirane pojedince uklapa unutar sustava. Istražujući mnoge tržnice na čak pet kontinenata u sklopu navedenog projekta uočili smo silnu kulturološku raznolikost. No u toj raznolikosti kao zajednički smo element uočili duboku povezanost tradicionalnih tržnica s vlastitom sredinom.

Kažete da je preživljavanje kriza svojstveno tržnicama. Koju će, po vašem mišljenju, ulogu odigrati u ovoj, netom započetoj krizi?

Tržnice su oduvijek tu, u Zagrebu postoje koliko i sam grad. Svaki je trg u jednom periodu svoga postojanja sadržavao tržnice i sajmove kao glavne društvene sadržaje. Preživjele su ratove, zaraze i dijelile sudbinu svega što je proživljavao i sam grad, pa nema razloga da tržnice ne opstanu i u budućnosti. Kad se zaustave uvoz i izvoz, ovisimo uglavnom o domaćim proizvodima koji se najčešće prodaju na tržnicama. Tržnice su i tijekom ratova radile normalno, prilagodljive su pa čak i lokaciju mogu promijeniti jako brzo.

Kakav je vaš stav prema povremenim sajamskim događanjima na Trgu bana Jelačića? Građani se često žale jer se „glavni gradski trg pretvara u sajmište“. Što kaže struka?

Dobro je na razne načine iskoristiti takav veliki prostor, usto i turistički najposjećeniji, apsolutni centar grada koji je nekad i bio tržnica. Treba ga koristiti za različite manifestacije pa i za privremene oblike tržnice ako su dobro osmišljeni i provedeni. U Beču se dva puta godišnje u vrlo prometnoj ulici Neubaugasse održava sajam u sklopu uličnog festivala. Dobro je najavljen i organiziran pa čak niti buka nikome ne smeta. Mislim da je to, u granicama prihvatljivog, lijepog i ugodnog, izuzetno pozitivno.

Istraživali ste i tržnicu u Donjoj Dubravi kao i onu na Trešnjevačkom trgu i Dolcu. Po čemu se razlikuju?

Zagreb ima nekoliko većih, gradskih tržnica, no treba obratiti pažnju i na one manje, koje mahom nestaju. Razlika je u tome što u slučaju manjih gradskih četvrti, tržnica je glavni, a često i jedini društveni sadržaj namijenjen za druženje i opskrbljivanje. Primjerice, tridesetih je godina dok se Donja Dubrava tek razvijala postavljena prva tržnica na istoku grada. Ona je za razvoj četvrti, te kvalitetu života njenih stanovnika bila iznimno važna, a kako je radi zastarijevanja infrastrukture i nepovoljnih radnih uvjeta polako nestajala, s njom je nestalo i druženje, provođenje vremena i zadržavanje na spomenutom trgu. Trebalo bi je urediti da i taj prostor i sama četvrt postanu iskoristiviji. Jer nekoć je to bila periferija grada, više nije, no četvrt je i dalje prepuštena samoj sebi, bez nekih većih sadržaja. Trešnjevački trg s tržnicom je, s druge strane, važna tranzitna zona i prometno čvorište, ali i jedan od najprometnijih trgova u Zagrebu. Taj trg u sebi nosi ogroman potencijal, no zbog improviziranih objekata i neuređenosti tržnice, granice trga nisu jasno vidljive stoga će se morati ponovno projektirati s tim parametrima na umu. Dolac bi se također, kao najvažnija gradska tržnica i turistička atrakcija trebao osuvremeniti pazeći na tradicionalne vrijednosti.

Spominjete nestanak malih, kvartovskih tržnica. Dolazi li do opadanja važnosti gradskih četvrti i njihovih središta i je li to povezano s gubitkom sadržaja?

Da, taj se pomak dogodio devedesetih. U tom su kaotičnom razdoblju tržnice izašle iz normi prihvatljivoga. U javnosti je stvorena percepcija kako je tržnice nemoguće kontrolirati, a istovremeno smo svjedočili naglom ulasku stranog kapitala s međunarodnim trgovačkim lancima. Tržnice u centru grada tome su se prilagodile, no većina gradskih tržnica ima zastarjelu infrastrukturu, što posebno dolazi do izražaja izvan gradskog centra. Istina, četvrtima se uvijek pridaje manji značaj, ali da je prostor održavan, tržnica bi zadržala značajno mjesto u životu gradske četvrti. U sklopu tržnice mogu se održavati različiti programi i izvantržničke aktivnosti koje bi oživjele taj dio i izvan radnog vremena, te doprinijele novom sadržaju čitavog kvarta.

Hoće li društveni pristup neformalnoj ekonomiji kao izrazito negativno obojenoj ikad biti promijenjen? I hoće li se razviti svijest o tržnicama kao prostoru većem od puke razmjene dobara?

Uvjeren sam da svijest o tržnicama kao mjestu susreta i interakcije već postoji. Ipak, pristup obnovi svake tržnice mora biti individualan i ovisan o kontekstu, dok ona mora nastupiti na arhitektonskoj, programatskoj i legislativnoj razini kako bi se definirali svi nužni sadržaji.

Neformalnu ekonomiju ne doživljavam kao nešto nužno negativno. Nekoć je smatrana privremenom pojavom u zemljama Trećeg svijeta, ali dokazano je da je zapravo riječ o trajnom fenomenu, pa čak i u visoko razvijenim zemljama. Ona je, u slučaju velikih kriza, način preživljavanja najsiromašnijih slojeva, spužva koja minimizira gubitke u tom najsiromašnijem sloju. Otkad je uvedena fiskalizacija na tržnicama, na primjeru Trešnjevačke tržnice može se vidjeti kako je količina prodavača na tekstilnom dijelu počela opadati i danas je tek nekolicina štandova otvorena.

No smatrate li da će, naposljetku, supermarketi istisnuti tržnice?

Kao što su dosad, od početka svakog grada, postojale tržnice tako mislim da ih nikakav novi način kupovine neće istisnuti. Pogotovo sad u vrijeme pandemije. Mislim da nikad neće prestati postojati, baš zbog socijalne komponente. Društveni je značaj tržnice silan, ljudi vole opservirati druge ljude, a i odgovara im taj „kaos” i autentičnost tržnice, pogotovo uz dobru regulaciju i nadzor. Tako da smatram kako tržnice mogu postati jedan od glavnih društvenih sadržaja u gradu.