Toots Hibbert i Peter Green – heroji koji su stvarali povijest

Kako godine teku, posao glazbenih kolumnista i pop-kulturnih kroničara sve se više svodi na sumornu zadaću ispisivanja nekrologa i rezimiranja stvaralaštva onih koji su, u tragičnim okolnostima ili po sili neumoljivih bioloških zakona, morali otići. Minuloga ljeta napustile su nas dvije goleme ličnosti svjetske popularne glazbe. Jedanaestoga rujna, u dobi od 77 godina, u Kingstonu na Jamajci umro je Toots Hibbert, jedan od utemeljitelja reggae-glazbe, jedan od najagilnijih i najustrajnijih promotora njezina duha i estetskih načela, glazbenik koji je skovao sam termin. Izveden iz pojma ragged (otrcan, poderan, lišen sklada), reggae se prvi put u ponešto drukčijoj, lokalnoj varijaciji spominje upravo u Tootsovoj skladbi Do the Reggay. Hipnotičkim i postojano „zastajkujućim“ ritmom s tipičnim naglaskom na slaboj dobi, Hibbertov sastav Toots & The Maytals udario je terminološki pečat žanru koji je konačnu formu dobio modifikacijom ska-glazbe i rocksteadyja kao bitnih prijelaznih točaka u procesu nastanka reggaea.

Toots Hibbert – reggae legenda / Snimio Karl Simpson  /  Wikipedija

Od lokalne do globalne priče

Frederick Nathaniel Toots Hibbert rođen je 8. prosinca 1942. u gradu May Pen, pedesetak kilometara udaljenu od Kingstona – grada u kojemu je 1962, u godini kada je Jamajka postala neovisna, okupio grupu The Maytals. U početku su nastupali kao vokalni trio, no tek će novija, proširena postava odigrati nemjerljivu ulogu u svjetskoj afirmaciji reggaea i njegovu proboju na globalno pop- i rock-tržište. Već je i popis Hibbertovih ranih utjecaja dovoljan za tezu o autorskoj uključivosti i izvedbenoj otvorenosti: poput mnogih važnih pjevača zanat je ispekao u crkvenim zborovima, pa se u njegovim najdojmljivijim izvedbama (osim duhovnosti veličina kao što je Mahalia Jackson) reflektiraju i osjećajnost Otisa Reddinga te energija Jamesa Browna. U to vrijeme još bez istaknutoga Tootsova imena u nazivu, The Maytals uspjeh najprije postižu na domaćem terenu nizom ska-singlica, a prva ozbiljnija osobna nevolja – uhićenje zbog posjedovanja marihuane potkraj 60-ih – nadahnjuje ga u skladanju teme 54-46 (That’s My Number). Njezin naslov označava Tootsov identifikacijski zatvorenički broj i učvršćuje njegovu odmetničku poziciju u kulturno-društvenoj hijerarhiji onodobne Jamajke.

Peter Green – blues rafiniranog tona

Još vidljivijom njegova glazba postaje 1972, kad je klasik Maytalsa Pressure Drop uvrštena na fantastično uspješan (i uistinu prvoklasan) album s glazbom iz filma The Harder They Come u kojoj naslovnu ulogu tumači Jimmy Cliff, još jedna reggae-zvijezda. Nakon toga reggae se od lokalne pretvara u globalnu priču. Toots & The Maytals potpisuju ugovor s Chrisom Blackwellom i njegovom izdavačkom kućom Island, podjednako zaslužnom i za proboj Boba Marleyja. Album Funky Kingston (1975) nosi epitet žanrovskog remek-djela, a nakon LP-a Reggae Got Soul nastupaju kao predgrupa na svjetskoj turneji skupine The Who. Jesu li u kontekstu reggaea The Maytals odigrali ulogu Beatlesa, dok su Marleyjevi Wailersi odigrali ulogu Rolling Stonesa (kako je pokušao sugerirati utjecajni kritičar Robert Christgau), manje je važno. Tootsova autentičnost, ljudska toplina i umjetnička karizma usporediva, prije svega, s velikim soul-stilistima, odavno mu je osigurala izdvojeno mjesto na evolucijskoj mapi popularne glazbe. Uostalom, respekt prema Hibbertovoj ostavštini iskazali su i Eric Clapton, Keith Richards, Jeff Beck, Willie Nelson i druge zvijezde koje su 2004. sudjelovale na suradničkom projektu True Love, izvodeći u društvu autora nove inačice Hibbertovih standarda.

Osnivač Fleetwood Maca

Ako je Toots bio jedan od očeva modernog reggaea, onda je Peter Green (koji je preminuo 25. srpnja) dao podjednak doprinos konačnom oblikovanju „britanskoga bluesa“ kasnih 1960-ih. Doista, njegov gitaristički stil, u suradnji s Johnom Mayallom te osobito u okviru prve inkarnacije sastava Fleetwood Mac, primjer je ekonomičnosti, ekspresivnosti i lirske čistoće. Ondje gdje su se Clapton, Jimmy Page ili Jeff Beck natjecali u tehnici i virtuoznosti, Green je svirao s rafinmanom koji je na jednak način krasio i njegov autorski rukopis. Man of the World jedna je od najemotivnijih balada svojega vremena. Albatross je dragocjeni primjer instrumentalne ugođajnosti, dok su Oh Well, The Green Manalishi (With The Two Prong Crown) i Black Magic Woman veoma originalna artikulacija engleske blues-rock-psihodelije.

Za ilustraciju njegova ugleda često se navode riječi B. B. Kinga: „Green ima najljepši ton koji sam ikada čuo. Zapravo, on je jedini glazbenik koji mi je doista ulijevao strahopoštovanje.“ U prvoj polovini 1970-ih Fleetwood Mac bez Greena u postavi dovršavaju proces odvajanja od blues-korijena i premještaju se u Kaliforniju. Potom uz dodatak dva ženska vokala, Christine Perfect i Stevie Nicks, započinju transformaciju u pop-formaciju velikog kalibra. S druge strane, Greenova mentalna krhkost počinje se ozbiljno reflektirati na njegov profesionalni život. Godine 1979. objavljuje ugođajan, nadahnut povratnički solo album In The Skies. Radovi iz osamdesetih slabo su zapaženi, no 1996. osniva zanimljiv studijski projekt Peter Green Splinter Group u suradnji s eminentnim britanskim blues-glazbenikom Nigelom Watsonom.

U konačnici, tragedija tog važnog glazbenika ne ogleda se samo u dubini osobnih problema koji su ga ometali u postizanju zaokružene i cjelovite karijere. Naime, čak i u povoljnom kontekstu retrogradnih trendova koji su devedesetih (i prvih nekoliko godina novog stoljeća) zahvatili rock-scenu, njegov opus ostaje tek djelomično prepoznat. Bez obzira na to, Greenov utjecaj ne smije se podcijeniti. Rory Gallagher, Ian Anderson, Arthur Brown, Harvey Mandel, Eric Clapton, i Gary Moore (koji mu je posvetio čitav album, Blues For Greeny) samo su neki od njegovih sljedbenika. Ironijom sudbine, baš u vrijeme njegove smrti svjetlo dana ugledao je opsežan, luksuzno upakiran CD-box-set, koji pod naslovom Fleetwood Mac 1969 to 1974 (Rhino / Dancing Bear) dokumentira njihovu transformacijsku stvaralačku etapu. Od posljednjeg albuma s Greenom u postavi – blistavoga Then Play On do zbirke neobjavljenih koncertnih snimaka zabilježenih u Kaliforniji potkraj 1974. – taj retrospektivni projekt oslikava različita lica benda iz najmanje razvikana, samozatajnog razdoblja. Bez obzira na kasniji soft-rock-šarm (primjerice, na albumima Bare Trees i Mystery To Me), etapa s Greenom, glazbenikom koji ih je i osnovao – ostaje najdragocjenije poglavlje u dugoj i burnoj karijeri grupe.