Šalabazati pa zabasati

Vjerujem da su oba glagola – i šalabazati i zabasati – ljudima još poznata. Ne znam kako bi bilo da ih pitam za osnovni glagol: basati i bazati. Ako što ne znaju, ljudi se utječu nekoj tobožnjoj duhovitosti da prikriju svoje neznanje. Ne znam kako bi se izvukli iz ove situacije.

Za oba ova glagola vidi se da su prefigirani (i opet pazite, ne prefrigani, ako se i to još razumije). Sastavljeni su od osnovnih glagola i prefikasa (predmetaka). Malo-pomalo dolazimo do osnovnih glagola, a oni se javljaju u dva oblika: basati i bazati. I jedan i drugi znače: kretati se ne videći jasno ni kuda ni kamo, ići bez cilja, lutati, besciljno hodati, skitati se, švrljati, besposleno tumarati, vrludati, šalabazati, landrati. Kako vidimo, u tim se glagolima kriju mnoga značenja (bit će ih još), a oko njih nanizalo se još mnogo vrlo eks­presivnih izraza. Nije to nikakvo čudo kad im je i postanje takvo. Naime i tur. basmak znači štošta u svojoj širokoj paleti značenja, koja ide od udariti, stati nogom na nešto, ugaziti, zgaziti, pogaziti, gaziti teškim korakom, pritisnuti, tiskati, štampati, iznenada se pojaviti, banuti, stupati, nastupiti, osvojiti, sve do stajati. Neki rječnici hrvatskoga jezika imaju oba oblika (i bazati i basati, npr. Šonje, Anić, Martin Jakšić pa Rječnik dviju matica), neki samo jedan (bazati, Sabljak; basati D. Parčić), a neki samo kompozit (šalabazati, B. Klaić). Nabasati i zabasati imaju svi suvremeni hrvatski rječnici. Vladimir Anić spominje da se glagol basati javlja češće u prefigiranim glagolima nego samostalno, no već sam navela da i današnji rječnici hrvatskoga jezika bilježe oba lika. D. Parčić u svojem Hrvatsko-talijanskom rječniku (1874) navodi samo oblik basati, pa zaključujem da je taj oblik vjerojatno i stariji. Rabe ga i neki stariji hrvatski pisci, npr. Antun Gustav Matoš (Po cijeli dan basa po okolini, dakle lunja, klati se, tumara) ili Ante Starčević (Stranka prava nije u tom pogledu ni hip basala – nije vrludala, nije se kolebala, nije lutala ne znajući na koju će stranu). Martin Jakšić u svojem Rječniku govorā slavonskih, baranjskih i srijemskih (Dominović, Zagreb, 2015) uz glagole basati / bazati bilježi i neka značenja kojih nema ni u jednom drugom rječniku hrvatskoga jezika. To su značenja: šepati, šepesati, trapati, a ostala su kao i u drugim rječnicima: bauljati, teško hodati, lutati, tumarati, vrludati, besciljno hodati. Naravno, hrvatski su pisci rabili i oblik glagola bazati, kao onaj koji je danas običniji, npr. Bazao je dugo i dugo (Vjekoslav Kaleb, Divota prašine).

A sada o prefigiranim glagolima. I prefiksi pokazuju da su se nalijepili na razne osnovne glagole, nabasati i zabasati na basati, a šalabazati na bazati. No Jakšićev je rječnik i u tom pogledu dragocjen; bilježi, naime, i ono što drugi rječnici nemaju. Ima i oblik zabasati, ali i zabazati u istom značenju: zalutati, izgubiti se, zabludjeti, ići krivim putem, nestati. Svi rječnici hrvatskoga jezika donose ista značenja i za nabasati i za zabasati. Nabasati znači iznenada naići na koga, naletjeti na koga, nagaziti na koga, npr. na zasjedu, na čopor pasa, na znanca kojega dugo nismo vidjeli i sl. Zabasati pak znači zalutati, krenuti nepoznatim putem, skrenuti na stranputicu, izgubiti se s pravoga puta i sl. Tako sam i ja u prošlom Vijencu zabasala u pogrešku (da o knjizi B. Britvec nitko nije pisao), pouzdajući se u ono što mi je rekla sama autorica. No u Fokusu iz 2008. ima člančić Đ. Vidmarovića o tome. Isprika.

Nadam se da sam objasnila što sve mogu značiti osnovni glagoli, no vrijedi vidjeti i što znači ne samo glagol šalabazati nego i sam prefiks šala. I on može značiti više toga. Jedno od značenja jest zabava, ali može značiti i varanje, ludovanje, ludost, pa s tim predmetkom glagol šalabazati dobiva još jednu nijansu značenja više: hodati bez cilja, tumarati, ali onako za zabavu, uludo trošiti vrijeme, ubijati vrijeme hodanjem, pa i vrdati. Glagol je poznat i u obliku šalabajzati.

U narodnim govorima ima za takve radnje još izraza, vrlo ekspresivnih, no danas već pomalo zaboravljenih. Takav je glagol bazdalikati. Budući da su potvrde nađene mahom u slavonskih pisaca (Julija Benešića i Joze Ivakića), možda izraz treba svrstati u regionalizme, npr. Zašto da badava bazdaliče! – Julije Benešić. Ili: Bazdalikam tako po vašaru – Joza Ivakić. Vidi se da ni prezentski oblik (bazdalikam, bazdaličem) nije u oba pisca jednak, što me još više učvršćuje u uvjerenju kako je riječ o užoj lokalnoj upotrebi toga izraza.

Kako ti regionalni izrazi često mijenjaju i oblik, a onda donekle i značenje, evo još jednoga koji nisam našla ni u jednom rječniku hrvatskoga jezika, a čula ga jesam (i opet od govornika iz Slavonije, pa se čudim što ga nema ni vjerni popisivač slavonskih izraza, Martin Jakšić). To je glagol buzbulikati. Sličnost s glagolom bazdalikati više je nego očita, no značenje se ipak razlikuje. Mojem izvornom informantu buzdulikati znači gnjaviti, dosađivati, biti naporan i teško podnošljiv u društvu. Možda se poveznica s tumaranjem i lutanjem iz prethodnih glagola može naći u tome što i ljudi koji u društvu gnjave svojim tiradama često skreću s osnovne teme, odlutaju, izgube osnovnu nit i put, „hvataju krivine“, samo da se u društvu nametnu kao govornici, pogotovo ako to nikako drukčije ne mogu.

U bazanje i šalabazanje lijepo se uklapa i jedan izraz označen kao regionalizam, a to je vandrokaš. Potječe od njemačkoga glagola wandern, putovati, skitati se, lutati, a proširio se i na imenicu Wander­bursch, pustolov, skitalica i lutalica sklona veselim druženjima i uživanju u lagodnu životu. Nastavak
-aš tipičan je za vršitelja radnje, kao foringaš, kirijaš, mafijaš i sl.