Rubnost u središtu

Ovogodišnji, 44. Dani satire Fadila Hadžića, održavaju se od 12. do 26. rujna u kazalištu domaćinu, zagrebačkome Satiričkom kazalištu Kerempuh. Izbornica je i ove godine bila dramaturginja Željka Turčinović, koja je pogledala više od pedeset predstava iz zemlje i inozemstva i napravila međunarodni izbor, kao i njezina prethodnica, također dramaturginja Željka Udovičić. Okolnosti su bile iznad radosti dolazaka u Zagreb predstava iz nekoliko zemalja pa su zbog korona-pandemije morale otpasti predstave iz susjednih država. Tako je festival ove godine sveden na predstave hrvatskih kazališta i grupa, uz neke izmjene u slijedu događanja zbog bolesti izvođača i drugih razloga.

U predstavi Joj, Hrvati! nastoji se prikazati povijest Hrvata kroz humor  / Snimio Matija Kralj

Svoj izbor, a do zaključenja broja gledali smo dvije trećine odabranih predstava, Željka Turčinović zasniva na širem shvaćanju satire, uvijek kao kritike društva, ali s raznovrsnim podžanrovskim impulsima, od kabaretskih do komedijskih i grotesknih silnica. U jednoj od završnih inačica ovogodišnjih Dana satire publika se mogla „prijaviti“ na gledanje predstava iz Zagreba, Splita i Dubrovnika. Vidljivo je da velik dio zauzimaju tekstovi hrvatskih autora, najviše suvremenih, te jednoga talijanskoga, uz dva predloška teksta engleskoga i ruskoga autora te predviđen završni koncert Maje Posavec. Zastupljena su jednako institucionalna kazališta, manji teatri i umjetničke organizacije, a mi ćemo se u ovome tekstu zadržati na predstavama u ovoj krizi izrazito pogođenih samostalnih umjetnika.

Dani satire otvoreni su 12. rujna predstavom Flex mladoga dramatičara i dramaturga Ivana Penovića, koji sve češće, pa tako i u ovoj predstavi, potpisuje i režiju. Najveća je vrijednost predstave, koja se bavi suvremenim kafkijanskim apsurdom svjetova korporacije, poslova preko veze i apsurdnih radnih obveza u tvrtki Flex, koju produkcijski potpisuju Umjetnička organizacija Punctum i KunstTeatar iz Zagreba, okupljanje mlade autorske ekipe i glumaca, vršnjaka, koji javnosti žele pokazati svoju apsurdnu sudbinu nezapošljavanja i samozapošljavanja. Manja je vrijednost teksta, na trenutke duhovita, i režije, bazirane na stalnom ponavljanju istih ulazaka i izlazaka. Ponekad zabavna predstavica koja se poigrava ozbiljnom zabavnošću trenutka, ali povremeno zna uputiti na dublji problem, bez sve popularnijega tzv. trasha, ima veliki adut: mladoga i iznimno talentirana glumca Bernarda Tomića. Istančanim glumačkim nervom, raznovrsnošću govora, razrađenim pokretima i kretnjama, namjernim sukobljavanjem identiteta raznih karaktera i osobnosti uspijeva osvojiti i prostor scene i publiku neodoljivim šarmom i beskrajnom sceničnošću. Čini mi se da bi mogao ostvariti zapažene uloge u hrvatskome glumištu ako bude dovoljno racionalan u građenju svojega umjetničkog puta.

Želim upozoriti i na predstavu Joj, Hrvati! autora i redatelja Ivana Đuričića u produkciji Lude kuće iz Zagreba. U obliku kabaretske predstave, s obveznim kretanjima zastora, s nizom glazbenih brojeva, promjena identiteta, presvlačenja i ponovnoga kostimiranja, nastoji se prikazati povijest Hrvata i sve pobjede i stranputice „jednoga naroda“ uz relativno duhovit dijalog i kabaretsko vođenje radnje i priče te niz krhotina koje asociraju jednako na tipizirane prizore iz hrvatske povijesti koliko i na poznate kabaretske scene. U predstavi svim srcem i energijom glume mladi samostalni umjetnici i umjetnice, pazeći da njihova gluma ne prijeđe „skliski“ rub estrade i kiča, nego da se zaustavi na granici između satire, kritike i uzimanja u obzir pozitivnih elemenata vlastita identiteta. Predstavu ističem najviše zbog glumca mlađega naraštaja Ivana Đuričića, također samostalnoga, neovisnog umjetnika, koji uspijeva okupiti mlade kolegice i kolege, napisati tekst, režirati predstavu i u njoj glumiti i pjevati lijepim glasom i iznimnom dikcijom, uz suptilan odnos prema partnerima i partnericama te publici. Šteta je što Ivana Đuričića ne možemo vidjeti češće na pozornicama hrvatskih institucionalnih kazališta, kao nekad na sceni Satiričkoga kazališta Kerempuh.

Istaknuti treba i predstavu Mistero Buffo prema tekstovima Darija Foa i redateljice Lee Delong, u produkciji Grupe i Triko cirkus teatra, u kojoj iznimne glumačke vještine i poveznice s komedijom dell’ arte i teatrom putujućih glumaca pokazuje Dražen Šivak, uprizorujući silnice tadašnje talijanske satire i današnjega hrvatskoga društva, vješto i inteligentno, uz golemu i discipliniranu energiju.

Do zaključenja broja mogli smo pogledati i Dijete našeg vremena mlade dramaturgije Ivane Vuković u režiji mlade Helene Petković u izvođenju PlayDrame iz Splita, Katu Kapuralicu Vlaha Stullija redatelja Ivice Kunčevića i Kazališta Marina Držića iz Dubrovnika te Bilježnicu Robija K. Viktora Ivančića mlade redateljice Marine Pejnović u produkciji Satiričkoga kazališta Kerempuh iz Zagreba.

Predviđeni su još autorski projekt Bobe Jelčića prema drami A. P. Čehova Tri sestre u produkciji Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, predstava Ja od jutra nisam stao prema dramskome tekstu Une Vizek u režiji Nane Šojlev u produkciji domaćina, Kazališta Kerempuh, i Lepurica Georgea Bernarda Shawa i Ane Prolić (prema Pigmalionu) u produkciji Hrvatskoga narodnoga kazališta u Splitu.

Unatoč dobrom izboru i prikazanoj solidnoj kvaliteti predstava, svi se nadamo da će sljedeći Dani satire biti međunarodni festival, bez straha od koronavirusa.