Pokaži mu sliku svetog Jeronima!

Koliko je čudesna moć svetoga Jeronima, svjedoče njegove slike. One imaju toliku snagu da tamo gdje se one nalaze demoni dršću od straha. Opsjedne li nekoga zloduh, čim mu se pokaže slika toga sveca, demon će iz njega pobjeći. Tako je Ćiril pisao Augustinu. Sveti oče Jeronime, moli za nas! Tim je rečenicama ruka nepoznatoga kasnosrednjovjekovnog vlasnika popratila prikaz sv. Jeronima na koloriranom njemačkom metalorezu, nastalu nakon sredine 15. stoljeća, koji sveca prikazuje u njegovoj radnoj sobi, odjevena u kardinalsku odjeću. Pred njim je okrugli stol s knjigama, simbolima Jeronimove učenosti i posvećenosti prevođenju i komentiranju Sv. pisma. Učeni kardinal, koji ovdje, za razliku od većine „standardnih“ prikaza, nema brade, upravo je izvadio golemi trn iz šape ričućeg lava koji pred njim čuči poput velika pripitomljena psa. Grafika se izvorno nalazila u srednjovjekovnom rukopisu s formulama za egzorciste. Na početku egzorcističkoga teksta zapisana je rubrika s uputom: Ostende ei ymaginem b[e]ati Ieronimi (Pokaži mu, tj. zloduhu, sliku svetog Jeronima). Povjerenje u zaštitnu moć slika sv. Jeronima posvjedočeno je u kasnom srednjem vijeku mnogim primjerima, a još više bezbrojnim sačuvanim slikama, grafikama, skulpturama i reljefima. Uistinu sv. Jeronim jedan je od najčešće prikazivanih kršćanskih svetaca u svim medijima.

Sv. Jeronim s lavom u sobi, kolorirani metalorez, oko 1470. Washington, National Gallery

Autor zapisa koji spominje Ćirila i Augustina referira se na poslanicu koju je tobože jeruzalemski biskup Ćiril, suvremenik sv. Jeronima, uputio sv. Augustinu, u kojoj se navodi da je strah đavla od svetog Jeronima tako velik da se ne usuđuje pojaviti ni pred njegovim slikama. Riječ je, naravno, o apokrifnom, srednjovjekovnom „svjedočanstvu“, premda se postojanje „portreta“ odnosno ikona s likom sv. Jeronima može pretpostaviti već i u razdoblju njegova života, odnosno neposredno nakon njegove smrti, tj. u 5. stoljeću. Iz tog vremena, međutim, nema sačuvanih prikaza sv. Jeronima. Najstarijim se smatra lik sv. Jeronima na unutrašnjoj strani bjelokosne pločice tzv. Boecijeva diptiha. Riječ je o konzularnom diptihu koji je prilikom preuzimanja službe 487. dao izraditi konzul Narije Manlije Boecije, otac znamenitog filozofa Boecija. U 7. stoljeću unutrašnje strane pločica diptiha oslikane su dvjema minijaturama. Na jednoj je prikazano Uskrisenje Lazara, ispod je popis s imenima dobročinitelja crkve. Na drugoj su trojica crkvenih naučitelja, Jeronim, Augustin i papa Grgur Veliki (Santa Giulia, Museo della città, Brescia). Tu se, dakako, ne može govoriti o izvornom portretu sv. Jeronima, već njegova slika odražava neki prototip, vjerojatno iz 5. stoljeća, koji se tijekom vremena „razmnožio“ u brojnim replikama.

Andrija Aleši, kameni reljef Sv. Jeronim u pustinji, oko 1480. Split, Galerija umjetnina

Ikonografija askeze, učenosti
i crkvenog autoriteta

Prikazi sv. Jeronima u ranom i zrelom srednjem vijeku uglavnom su sačuvani samo u rukopisnim knjigama. Njegov kult na kršćanskom je Zapadu intenziviran zapravo tek u 14. stoljeću, da bi vrlo brzo doživio snažnu ekspanziju. Znatan doprinos dao mu je veliki svečev poštovatelj Giovanni d’Andrea, talijanski protohumanist, profesor prava na sveučilištu u Bologni. On je između 1334. i 1347. napisao knjigu Hieronymianus ili De laudibus Sancti Hieronymi, koja je postala svojevrsni bestseler među obrazovanim čitateljima, posebice među onima koji su žudjeli za povratkom najranijim korijenima i uzorima kršćanstva. Sam Giovanni d’Andrea, koji se katkad potpisivao s dodatkom di San Girolamo, daje upute kako prikazivati sv. Jeronima, u kojima se izričito navode dva neizostavna atributa: šešir kakav nose tadašnji kardinali (galerus ruber) i pripitomljeni lav. Andrea je dao izraditi više takvih slika i razaslati ih po crkvama i samostanima. Pročelje svoje kuće u Bologni dao je oslikati s dvanaest prizora iz svečeva života. Tako je sredinom 14. stoljeća ustanovljena standardna ikonografija sv. Jeronima s neizbježnim lavom i kardinalskim šeširom koji ga kao obavezni atribut jednako prati u njegovoj radnoj sobi, kao i u pustinji, nemarno prislonjen uz panj ili ovješen na grani stabla.

Askeza i učenost tradicionalno se povezuju u dvama glavnim i međusobno prožetim načelima Jeronimova života. S njima korespondiraju dva ikonografska tipa u prikazivanju sv. Jeronima dominantna u kasnosrednjovjekovno i renesansno doba: asketski sv. Jeronim pokajnik i učeni sv. Jeronim u svojoj sobi za studij. Naravno, i kod asketskog sv. Jeronima gotovo su uvijek nazočni rekviziti učenosti – knjige koje su mu pri ruci u njegovim maštovito dočaranim pustinjskim prebivalištima. Tim dvama treba pridodati treći tip omiljen u renesansno doba, osobito na području mletačkih kulturnih utjecaja – sv. Jeronima kao stup Crkve i njezine doktrine. Prikazan u kardinalskom ruhu, s modelom crkvene građevine u jednoj i knjigom u drugoj ruci, on je omiljen sudionik svetačkih okupljanja na velikim oltarnim slikama, kako na poliptisima s nizovima odvojenih svetaca, tako i na „svetim razgovorima“ na kojima je u središtu Bogorodica, a s njom su u društvu odgovarajući sveci i svetice. Usporedno s prikazima u skulpturi i slikarstvu, sv. Jeronim kao kardinal i crkveni naučitelj ulazi i u liturgijske knjige.

U hrvatskoj knjižnoj baštini jedan od najranijih prikaza u tom ikonografskom modusu nalazi se u glagoljskom Hrvojevu misalu s početka 15. stoljeća. Svećenici Zagrebačke biskupije gledali su njegovu sličicu u drugom izdanju zagrebačkog brevijara, tiskanu u Veneciji 1505, potom i u bogato ilustriranu Zagrebačkom misalu iz 1511. U objema liturgijskim i molitvenim knjigama otisnute su uz blagdan sv. Jeronima drvorezne ilustracije na kojima je svetac predstavljen kao dostojanstveni kardinal, uglednik i učitelj Crkve.

Sv. Jeronim, drvorez u Zagrebačkom brevijaru, Venecija, 1505. Budimpešta, Knjižnica franjevačkog samostana

Istražujući recepciju ranih grafika u Europi, David S. Areford (The Viewer and the Printed Image in Late Medieval Europe, 2016) pronašao je niz svjedočanstava o vjerovanju u zaštitnu moć svečevih slika. Eugene F. Rice (St. Jerome in the Renaissance, 1985) prenosi pripovijest o redovnici koja s pomoću slike sv. Jeronima obješene na zidu sprečava demona da prodre u njezinu ćeliju. Grafike su već u 15. stoljeću bile široko raširen slikovni medij, dostupan mnogim korisnicima. Nažalost, zbog osjetljivosti papira na kojem su bile otisnute, većinom su propale, no prikazi sv. Jeronima u drugim medijima, primjerice u kamenim reljefima, poput onih koje su koncem 15. stoljeća klesali Andrija Aleši ili Nikola Firentinac, vjerojatno sa sličnom zaštitnom ulogom, uspjeli su preživjeti mnoga stoljeća.

Misal hruacki, naslovnica s drvorezom sv. Jeronima, Rijeka, 1531. Zagreb, Nacionalna i sveučilišna knjižnica

Sv. Jeronim i lav, minijatura u franjevačkom psaltiru, konac 15. st. Dubrovnik, Knjižnica samostana male braće

Legende o svečevim pobjedničkim sukobima sa silama zla utkane su i u hrvatsku popularnu vjersku kulturu kasnoga srednjovjekovlja. Pripovijesti i legende iz njegova života čitaju se u glagoljskim brevijarima i različitim zbornicima pobožnih i hagiografskih tekstova. Njegov životopis, izbor iz pisama i najpoznatija čuda obuhvaća Transit sv. Jerolima, tiskan glagoljicom u Senju 1508. Gotovo u svim poglavljima svoje znamenite Institucije (1506), namijenjene učenijoj publici, Marko Marulić citira sv. Jeronima ili ga slavi kao uzor za nasljedovanje u vrlinama koje opisuje u toj enciklopediji kršćanskog morala. Između ostalog, ističe ga kao nenadmašan primjer asketskog odricanja od svijeta i dosljedne predanosti pustinjačkom trapljenju: „Bio je drug štipavcima i zvijerima, oblačio se u vreću, spavao na zemlji, pio hladnu vodu, jeo prijesnu hranu jer je kuhanu držao za raskoš, a protiv obijesne puti borio se i pobjeđivao na taj način da kadšto po tjedan dana ne bi ništa jeo.“ Pri kraju svoje svetačke moralke Marulić za Jeronima piše: „Toliko se, osim toga, znamenja, toliko čudesa, nabraja u vezi s njim da mi se zaista čini da on svojim ugledom kod Boga ili nadilazi ostale blažene ili da mu je malo ravnih.“ (prijevodi Branimira Glavičića). Kako svjedoči jedan primjer iz Istre kasnog 14. ili ranog 15. stoljeća, ime sv. Jeronima umetalo se u apotropejske amulete s invokacijom protiv đavla na glagoljici. U hrvatskoj likovnoj baštini zastupljene su sve važnije inačice njegove ikonografske tipologije. Nemoguće ih je obuhvatiti jednim sažetim prikazom. Izložba koja se priprema u povodu 1600. obljetnice njegove smrti zacijelo će na reprezentativan način predstaviti tu golemu i vrijednu umjetničku i kulturološku građu.

Uzor kreposti
i pobjede nad grijehom

Nadovezujući se na antidemonsku, zaštitnu funkciju slika sv. Jeronima, osobito važnu ljudima kasnoga srednjeg vijeka, ovdje ću izdvojiti minijaturu u velikom psaltiru, pohranjenu u knjižnici Samostana male braće u Dubrovniku, naslikanu koncem 15. stoljeća, otprilike u isto doba kad je izrađen metalorez opisan na početku ovog eseja. U psaltiru sv. Jeronim pojavljuje se dva puta: najprije kao redovnik-pustinjak s lavom (fol. 54v), potom kao učitelj u kardinalskom ruhu koji se obraća dvojici subraće (fol. 66v). Na prvoj, nama zanimljivijoj, minijaturi sv. Jeronim prikazan je, kako dolikuje franjevačkom psaltiru, u odjeći onodobnog franjevca. Stojeći na ulazu kolibe spletene od šiblja svetac je upravo iz prednje šape lava koji čuči ispred njega izvadio trn velik poput klina. Kroz prozor u zidu njegove kućice vidi se polica s knjigama. Na brijegu u pozadini razabiru se obrisi grada s antičkim oznakama, što se može razumjeti kao aluzija na Rim koji je sv. Jeronim napustio, ili na Betlehem u kojem se smjestio, osnovao samostan i posvetio se prevođenju Sv. pisma. Učenost i spisateljski rad sv. Jeronima vizualno su naznačeni policom s knjigama. No, osim učenosti srednjovjekovni su primatelji, u ovom slučaju franjevci u crkvenom koru, mogli prepoznati i krepost odricanja od slasti i zavodljivosti zemaljskoga života, odnosno posvećenost duhovnim stvarima. Čudo s lavom, tj. preobrazba divlje zvijeri u pitomo i poslušno biće – Jeronimovo najčešće spominjano čudo – simbolizira pobjedu nad grijehom. Već spomenuti E. F. Rice piše: „Pripitomljavanje lava metafora je pripitomljavanja bestijalne čovjekove naravi, trijumf ljubavi nad neobuzdanom prirodom, ćudoređa nad strašću i instinktom, civiliziranosti nad divljaštvom. U kršćanskoj perspektivi ono predstavlja pobjedu ljubavi, svetosti i milosti nad grešnom i zlu podložnom prirodom.“ Pritom se trn u lavljoj šapi razumije kao simbol grijeha, dok njegovo vađenje označava uklanjanje istočnoga grijeha krštenjem. Čupanje trna iz lavlje šape simbolički je analogno istjerivanju zlog duha iz opsjednute duše. Osobito su redovnici čudo pripitomljavanja lava mogli (i trebali) tumačiti kao metaforu očišćenja grešne čovjekove prirode, očišćenja koje se postiže samozatajnim i asketskim životom.

Povjerenje u zaštitnu moć slika sv. Jeronima posvjedočeno je u kasnom srednjem vijeku mnogim primjerima, a još više bezbrojnim sačuvanim slikama, grafikama, skulpturama i reljefima. Uistinu sv. Jeronim jedan je od najčešće prikazivanih kršćanskih svetaca u svim medijima

Pokrovitelj glagoljaša

Ugled sv. Jeronima bio je osobito velik u glagoljaškom vjerskom i kulturnom krugu iz kojeg je potekla spomenuta zbirka tekstova pod naslovom Transit sv. Jerolima. Premda je riječ o prijevodima latinskih i talijanskih hagiografskih predložaka, Transit se smatra najcjelovitijim djelom o sv. Jeronimu u starijoj hrvatskoj književnosti. Ta knjiga skromne tipografske opreme, koliko je vidljivo iz sačuvanih primjeraka, nije bila ilustrirana. Ilustracije je, međutim, dobio glagoljski misal, što ga je u Rijeci 1531. dao tiskati modruški biskup Šimun Benja Kožičić (oko 1460–1536), podrijetlom Zadranin. Biskup je u svojoj kući u Rijeci 1530. stavio u pogon tiskaru koja je djelovala nešto kraće od dvije godine i u tom razdoblju objavila šest knjiga na hrvatskom jeziku glagoljicom. Od Kožičićevih izdanja tipografski je najbogatije opremljen upravo glagoljski misal, tiskan 1531, ilustriran brojnim drvoreznim inicijalima, te s dvije cjelostrane drvorezne slike, Navještenjem i Raspećem, u stilu mletačke renesansne ilustracije. Njihov je autor grafičar Matteo da Treviso, kojemu se vjerojatno može pripisati i drvorez na naslovnici misala. Riječ je o prikazu sv. Jeronima kao učena kardinala u radnoj sobi, koji mutatis mutandis budi asocijacije na Dürerov znameniti bakrorez Sv. Jeronima u radnom kabinetu iz 1514.

Mala drvorezna slika otisnuta na naslovnici riječkoga misala doista pripada ikonografskoj skupini prikaza sv. Jeronima kao učenog pisca u sobi za studij (tal. studiolo, njem. Gehäuse), osobito omiljenih u krugovima humanista, među koje se svjesno i s pravom ubrajao modruški biskup Šimun Benja Kožičić. Istodobno ona sugerira određene konotacije u simboličkom prihvaćanju i razumijevanju sv. Jeronima, koje su osobitost hrvatskoga kulturnog miljea. Biskup je za naslovnicu svjesno naručio sliku sv. Jeronima zbog njegove velike važnosti u duhovnom imaginariju njegovih korisnika. Poznato je da se sv. Jeronima već u srednjem vijeku držalo izumiteljem glagoljskoga pisma i prevoditeljem Biblije na narodni jezik. Erazmo Roterdamski o njemu je zapisao: „Scripturam divinam suae linguae hominibus tradidit, hoc est Dalmatice vertit.“ (Sveto je pismo prenio ljudima svojega jezika, to jest preveo ga na dalmatinski.) Bez obzira na to nazivao se taj jezik dalmatinskim, ilirskim, slavenskim ili hrvatskim, za korisnike riječkoga misala sv. Jeronim bio je izumitelj glagoljice i prevoditelj Sv. pisma na narodni jezik. Isticanjem sv. Jeronima na naslovnici misala biskup Kožičić želio je prizvati simboličke poruke koje proizlaze iz neupitnog crkvenog autoriteta sv. Jeronima kao neprijeporna pokrovitelja nacionalne liturgije. To je bilo važno ne samo za domaće korisnike nego i za osporavatelje liturgije na narodnom jeziku. Prema riječima Julije Verkholantsev: „Prihvaćajući autora Vulgate kao svog zaštitnika, glagoljaši su jednostavno ponavljali svoju lojalnost Rimu.“ S druge strane, koliko god je sv. Jeronim pomagao glagoljašima kao pokrovitelj i jamac lojalnosti Rimu, toliko je i Rimu odgovarala njegova uloga crkvenog autoriteta koji bdije nad vjerskom i liturgijskom ispravnošću glagoljaša. Svemu tome usuđujem se dometnuti: u liku sv. Jeronima biskup Kožičić simbolički je aludirao i na sebe kao njegova nasljednika na polju učenosti i ljubavi prema narodnoj liturgijskoj tradiciji, u posvemašnjoj odanosti rimskoj Crkvi i zalaganju za njezinu duhovnu dobrobit. U gotovo amblemskoj ilustraciji naslovnice misala sa sv. Jeronimom biskup Kožičić čitaocima je vizualno sugerirao poimanje vlastite učenosti. Zato mu je isti drvorez s likom sv. Jeronima u sobi za studij izvrsno poslužio i kao ilustracija naslovnice historiografskog djela s biografijama rimskih papa i careva, koje je pod naslovom Knjižice od žitja rimskih arhijereov i cesarov 1531. također tiskao glagoljicom u svojoj riječkoj tiskari. Nedvojbeno, u mali i likovno skroman drvorez s naslovnice riječkoga misala utkano je više semantičkih slojeva važnih i prepoznatljivih njegovim korisnicima. Što je možda najvažnije, pred sumnjičavim pogledima autoriteta „latinske“ crkve lik sv. Jeronima svijetlio je kao zaštitni znak liturgije na narodnom jeziku hrvatske tradicije. Tako je, zahvaljujući uvriježenom vjerovanju u svečevo „ilirsko“ podrijetlo, slika sv. Jeronima kod Hrvata imala sasvim osobitu i jedinstvenu dimenziju.