Odrastanje u nevremenu

Zanimljiva je povijest nastanka romana Kristijana Vujičića Kad su padali zidovi. Govoreći o tome autor ističe da je nakon objave svoje kratke priče Zid mora pasti u sklopu 51. natječaja Večernjeg lista dobio dosta pohvala i komentara od čitatelja i znanaca; na koncu pripala mu je i prva nagrada žirija (za 2017), u čijem se obrazloženju, među ostalim, kaže da je priča na razini simbolike „protest protiv sustava u kojem ljude odvajaju i zatvaraju pravim i metaforičkim zidovima“. Tada je shvatio da mu ta priča može biti poticajna podloga za opširniju prozu o kakvoj je već dugo razmišljao – za pisanje romana o odrastanju.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2019.

Roman Kad su padali zidovi ne samo da započinje inkorporiranom pričom Zid mora pasti (bez ikakvih preinaka) nego je ta kratka priča bila nukleus oko kojeg je Vujičić ispleo radnju romana koja se zbiva u Zagrebu u vremenu od 10. studenoga 1989. do 18. studenoga 1991. godine. Jasno je da ti datumi – pad Berlinskog zida i pad Vukovara – nisu odabrani slučajno: bila su to dva događaja koja su snažno utjecala na zbivanja u Hrvatskoj i na sve što je poslije iz toga proisteklo. Zato je ovdje riječ i o društvenom romanu, i o romanu o gradu viđenu očima starijih tinejdžera, a jaki su i elementi ljubavnog romana. Gledajući u cjelini, riječ je o generacijskom romanu, i to o naraštaju koji je maturirao i upisao se na fakultete na samu prijelazu iz osamdesetih u devedesete godine. Toj generaciji pripada i Vujičić (rođen 1973. u Zagrebu) pa u pripovijedanju Crnog, naratora u prvom licu jednine, koji je ujedno glavni junak romana, slutimo autentičnoga svjedoka/sudionika vremena i događaja.

Protagonist romana, Ivan Kovačić zvan Crni, učenik je trećeg razreda srednje škole, koga su „uglavnom zanimale djevojke, rokenrol, knjige i nogomet“. Kompići iz uže ekipe (ono što se nekad u prozi krugovaša ili poslije kod Majetića ili Majdaka zvalo frendovi i klapa) su mu Toplak (sin milicionara) i Džoni (sin kapetana JNA), prijatelji još iz osnovne škole. Ali ono što ih osobito povezuje jest novovalna glazba, uglavnom domaćih bendova. „Moja ekipa i ja slušali smo rokenrol, i sve je bilo podređeno tome. Izlazili smo u Lap, Kulušić i Jabuku, tolerirali smo Saloon utorkom (Ruby Tuesday) i Đuru, a zaobilazili Klub 88, Sokol, Kefu i Best.“ Cijeli je roman zapravo premrežen citatima popularnih pjesama iz tog vremena, tako da se čitateljima koji nisu osobito skloni toj vrsti glazbe to može činiti pretjerivanjem. Autor pak nalazi pokriće u činjenici da je upravo to njegovim junacima jedina preostala spona koja ih još koliko-toliko drži skupa u vremenu koje grubo razara mladenačku nadu da im je sve u životu otvoreno i moguće.

Nad tim dotad bezbrižnim svijetom mladosti – bezbrižnim unatoč tomu što im obitelji materijalno jedva preživljavaju, što je Ivanov otac frustriran jer je izgubio posao zbog pričanja političkih viceva – odjednom se pojavljuju politički signali koji sugeriraju katastrofu. S političke pozornice sustižu ih poruke i događaji koje ne shvaćaju i ne razumiju, u kojima se ne mogu snaći. Ivanova djevojka Bojana, kći roditelja koji ne žive skupa, kani se vratiti majci u Beograd jer u Zagrebu više ne može izdržati prijetnje pojedinaca. Ne može joj pomoći ni Ivan, a njezin otac, hrvatski visokopozicionirani partijski aparatčik Kuduz, zaokupljen je političkim preslagivanjima i traženjem svoga mjesta u novoj društvenoj hijerarhiji. „Ljudi, stižu nova vremena i samo onaj tko bude spreman u potpunosti razumjeti situaciju, tko je u mogućnosti prilagoditi se (…), moći će odgovoriti na izazove koji su pred nama“, objašnjava bivši drug Kuduz. I vrlo se lako „prilagođava“, počevši tako što u svom stanu na mjesto Titove slike stavi Tuđmanovu, a završava tako da isposluje mjesto savjetnika ministra, na kojem se bavi ljepoticama noći, drogom i „financijama“. Kuduz je, naravno, simbol nove pošasti, a Vujičić njegov lik oblikuje u rasponu od ironije i karikature pa do groteske (kao i likove Kajle i Zdeslava, agresivnih uniformiranih boraca koji ratuju samo za šankovima zagrebačkih birtija).

Mladi protagonisti Vujičićeva romana u posve su drukčijoj poziciji: nemaju životnog iskustva i podložni su povesti se za bukačima. Tako, gotovo od početka romana, pratimo kako se ubrzava i pojačava netrpeljivost i mržnja između Toplaka, koji je počeo koketirati s nacionalizmom i lažnim domoljubljem, i Džonija, koji je pak imao svoje ideje o rješavanju problema. Ivan, koji je pitajući se o svom identitetu zaključio da je „kozmopolit, građanin svijeta kojega uopće još nisam imao prilike ni upoznati“, sve se vrijeme pojavljivao između njih dvojice kao medijator. Pokušavao je spasiti staro prijateljstvo; znao je čija je krivnja veća, ali je, s druge strane, znao da nijedan od njih nije bio u potpunosti u pravu: „Toplak je podlegao histeriji ovog prostora,, a Džoni histeriji drugoga prostora. Oni su na sebe preuzeli uloge drugih ljudi, a nisu to nikako trebali učiniti.“

Vujičić na svoj roman ipak ne spušta crnu zastavu: Džoni je odlučio otići u Englesku, Toplak ide u Njemačku, a našli su i snage da se na kraju pozdrave. Ivan je bio u dubokoj dvojbi – da ode na ratište ili da otputuje u inozemstvo. Posljednja rečenica nudi čitatelju otvoren kraj: „Potom sam zašao u hodnik i zastao neodlučno na trenutak, a onda krupnim koracima krenuo prema izlazu i otišao u noć.“