Odlazak promišljenog i srčanog domoljuba Žarka Domljana

Dugo već nisam osjetio takav stupanj nevjerice kao kada sam doznao za smrt dr. Žarka Domljana (1932–2020). Smrt ovoga vitkog, vitalnog, elegantnog i elokventnog gospodina te načitanog, promišljenog i srčanog domoljuba doista me zatekla. Zajedno s tom mišlju, glavom mi je prostrujala i druga asocijacija. Riječ je o jednom od onih trenutaka koji ostaju za sva vremena. „Rođena je država Hrvatska, neka joj je dug i sretan život!“ uzviknuo je Domljan tijekom jedne od povijesnih sjednica Sabora Republike Hrvatske održanih u prvoj polovici 1990-ih. Onoj od 25. lipnja 1991. U onim, sada već poprilično davnim godinama, rađanja samostalne hrvatske države modernog doba, suvereno je Domljan upravljao uvijek nemirnim hrvatskim parlamentom, a citirana je rečenica vjerojatno, njegov najbolji trenutak.

Žarko Domljan bio je prvi predsjednik Hrvatskog sabora

Na početku isprika. Uvažavam naime prigovor da autor ovih redaka ljudski život koji je trajao gotovo devet desetljeća svodi na nekoliko kartica teksta, ali i da reducira važnog pojedinca naše novije povijesti na dvodimenzionalnu sliku. Profesionalna je Domljanova karijera jasno podijeljena u dvije zaokružene tematske cjeline – znanost i kulturu te politiku. Druga je proistekla iz prve, odnosno prva je u drugu unijela inspiraciju, spoznaju i cilj.

Matica hrvatska kao dom

Domljan ulazi u red onih hrvatskih intelektualaca koji su prijelomne događaje potkraj 1960-ih i početkom 1970-ih uspjeli dočekati unutar prostora relativno slobodna stručnog djelovanja te ujedno nezaprljana kompromisima i ograničenjima partijskog članstva. Nakon diplome iz povijesti umjetnosti i engleskog jezika te doktorata zapošljava se 1958. u Jugoslavenskom leksikografskom zavodu, gdje prolazi radna mjesta od urednika i glavnog urednika do pomoćnika direktora. Od početka 1987. radi u Institutu za povijest umjetnosti na mjestu znanstvenog savjetnika. Bavi se likovnom kritikom, piše o arhitekturi, urbanizmu i poslovnom planiranju te naravno uređuje pregršt važnih monografija i publikacija. Među njima su Enciklopedija likovnih umjetnosti, prvi svezak Hrvatskoga biografskog leksikona i nedovršene Likovna enciklopedija Jugoslavije (I-II, 1984, 1987) i Enciklopedija hrvatske umjetnosti (I-II, 1995, 1996). U Matici je hrvatskoj od 1969. član uredništva časopisa Život i umjetnost, a od 1971. njegov glavni urednik. Ta ga je dužnost činila ujedno članom Upravnog odbora Matice hrvatske. U Maticu je Domljan ostao trajno zaljubljen. Evo nekoliko njegovih rečenica o tome, izrečenih u Vijencu br. 599 2017, o 175. obljetnici osnutka MH: „Nezamjenjiva je uloga Matice hrvatske u prosvjećivanju i nacionalnom osvješćivanju najširih slojeva hrvatskog stanovništva. Ona je neumornim i strpljivim radom gotovo dva stoljeća trasirala put hrvatskoj slobodi, i to nije prigodni kurtoazni kompliment nego povijesna činjenica. Zato bi i članstvo u toj najstarijoj kulturnoj ustanovi trebala biti moralna obveza svakog istinskog patriota jer to nije samo pitanje financijske potpore nego i znak spoznaje kolika je njezina važnost u nacionalnoj emancipaciji Hrvatske. Maticu hrvatsku uvijek sam doživljavao kao svoju kuću, kao svoj dom.“ Aktivno će sudjelovati u obnovi rada Matice hrvatske početkom 1990-ih.

Profesionalna je Domljanova karijera podijeljena u dvije zaokružene cjeline – znanost i kulturu te politiku / Snimio Boris Šćitar / Večernji list / PIXSELL

Nije međutim bilo u komunizmu moguće (ni poželjno) znanstveno i stručno djelovati, a ne doći u dodir s društveno-političkim aktualnostima. Granice će dopuštenog Domljan ubrzo osjetiti na vlastitoj koži. Lov na nepostojeće neprijatelje poretka ili tek dobrodušne hrvatske domoljube u Matici hrvatskoj preživjet će tek intervencijom Miroslava Krleže. Potom je došao slučaj prvog sveska Hrvatskoga biografskog leksikona u 1980-ima. Upravo je metoda određivanja ulaska pojedinaca u leksikon koju je osmislio Domljan poslužila režimu za novu optužnicu protiv novih (i nepostojećih) nacionalističkih skretanja. Tri kriterija koja su ga opet dovela u nevolje bili su: „svi koji su rođeni na teritoriju SR Hrvatske, bez obzira na nacionalnost (građanski kriterij); svi koji su rođeni izvan Hrvatske, a osjećaju se Hrvatima (nacionalni kriterij); svi koji su privremeno djelovali u Hrvatskoj ili su pisali o Hrvatskoj (tematski kriterij)“. Doista, kako drukčije osmisliti tematsku zbirku kratkih biografskih skica o najvažnijim Hrvatima i hrvatskim ljudima? (Ovdje je, mislim, dobar trenutak za manju osobnu notu. Nedavno sam u rukama imao rješenje kojim je Okružni javni tužitelj 1984. u Osijeku zabranio raspačavanje jedne knjige memoarskog karaktera. Autor je bio kriv jer je napisao da su Hrvati stradavali u Drugom svjetskom ratu. Knjiga je dakle zabranjena jer autor nije napisao da su Srbi i drugi narodi također stradali.) Sam je Domljan prekinuo dalje neugodnosti. Podnio je ostavku i nakon 29 godina napustio Jugoslavenski leksikografski zavod.

Aktivni politički djelatnik

Potkraj 1980-ih Domljan odlučuje pristupiti Hrvatskoj demokratskoj zajednici Franje Tuđmana. U razloge zbog kojih je to učinio nema potrebe dublje ulaziti, osim običnog navođenja: HDZ je objedinjavao elemente najodlučnijeg odgovora na rastuću prijetnju iz Srbije, najšire integracijske osnove za organiziranje na hrvatskoj nacionalnoj osnovi, izraženi protukomunizam i entuzijazam političkih te društvenih promjena. HDZ će u idućim godinama dovesti do nekih od najvažnijih državnih dužnosti u predvečerje samostalne Hrvatske i u njezinim formativnim godinama. Sam će u memoarima napisati da „program HDZ-a jedini odgovara na bitna pitanja hrvatskog naroda“. Obavljat će tako dužnost saborskog zastupnika 1990–2000, predsjednika Sabora Republike Hrvatske 1990–1992, potpredsjednika Sabora Republike Hrvatske 1992–1995. i 1995–2000, predsjednika Odbora Sabora Republike Hrvatske za vanjsku politiku i voditelja posebne delegacije Sabora Republike Hrvatske u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe. Političke će vrhunce Domljan dosegnuti u posljednjih deset Tuđmanovih godina, a HDZ-ovim će sutonom početkom 2000. nastupiti i suton njegove političke karijere.

Prvi modernizator
Hrvatskog sabora

Kako će ovaj tekst izaći nakon što o Domljanu već bude mnogo kazano ili napisano, neka mi bude dopušteno osvrnuti se na dva segmenta njegova djelovanja koja se počesto nezasluženo ili zaobilaze ili previđaju. Najprije, Domljan je zaslužio epitet prvog modernizatora našeg parlamenta. Središnja je zakonodavna institucija hrvatskoga političkog života u posljednjem desetljeću komunizma bila u stanju krajnje zapuštenosti. Nakon preuzimanja dužnosti predsjednika Sabora Republike Hrvatske Domljan je ustrojio moderan kabinet i oformio strukturirane te funkcionalne radne službe (s namjenom stručnog servisa zastupnicima). Stajao je i iza uređenja knjižnice, arhiva te saborskog restorana. Pokrenuo je zatim posebnu publikaciju s namjenom informiranja šire javnosti o istupima i drugom djelovanju saborskih zastupnika. Nazvan pomalo suhoparno, a pomalo i neprecizno Izvješća Hrvatskog sabora, taj je mjesečnik nezaobilazni izvor informacija o povijesti moderne Hrvatske (i neopravdano zaobiđen u našoj historiografiji, pa evo malog vraćanja duga). U jesen je 1992. Domljan stajao iza monografije naslovljene Sabor Republike Hrvatske 1990–1992, danas zaboravljene publikacije u kojoj čitatelj može pronaći fotografije svih zastupnika, njihove kratke biografije, pregled stranačkog sastava Sabora, klubova zastupnika i popis održanih sjednica, odluka, zaključaka, deklaracija, rezolucija i drugih akata. Svojevrsni dakle rječnik našega prvog slobodnog parlamenta i sasvim u skladu s uvijek prisutnom Domljanovom leksikografskom orijentacijom.

Priroda je dužnosti koje je obavljao u Saboru i HDZ-u Domljana dovodila u niz dodira sa strancima, od veleposlanika nekih država najprije u Jugoslaviji, a potom i u Hrvatskoj te mirovnih posrednika međunarodne zajednice. Tijekom gotovo deset godina imao je tako prilike razgovarati s Peterom Carringtonom, Georgesom-Marie Chenuom, Cyrusom Vanceom, Warrenom Zimmermanom... Danas, nakon što sam imao prilike vidjeti niz strogo povjerljivih dokumenata u kojima spomenuti zauzimaju istaknuto mjesto, mogu zaključiti da ih je Domljan relativno dobro procijenio, o čemu uostalom svjedoče mnogobrojni zapisi u njegovim opsežnim memoarima. Tu valja zabilježiti još jedan važan detalj. Njemu su važni akteri odlučivali prenijeti poruke koje se iz taktičkih razloga nisu usudili priopćiti Tuđmanu ili predsjednicima vlada, a i on je pred njima nastupao hrabrije te odrješitije negoli je to bilo moguće predsjedniku države. Domljanove zabilješke važan su prilog poznavanju sukoba tih dvaju svjetova: s jedne strane političkih predstavnika države koju u početku nitko nije previše ozbiljno doživljavao, a s druge uglavnom realpolitički orijentiranih pojedinaca koje je daleko više motivirao proračunati interes nego suhoparne mirotvorne i humanitarne riječi kojima su se uglavnom razbacivali.