Nomen est omen – Ars

S Mihajlom Arsovskim Arsom dva puta sam se upoznavao. Prvi put je to bilo samo virtualno, kada sam kao klinac i fanatik rock-glazbe s nestrpljenjem očekivao novi broj Pop expressa, koji me osim sadržajem jednako privlačio i likovnom opremom koja je napokon jedan naš časopis (i ne samo časopis) uzdigla na razinu zapadne vizualne produkcije. Uglavnom psihodelične naslovnice bile su u skladu s tada najznačajnijim omotnicama ploča, a pop-art-oprema prizivala je stripovsku naraciju kao i oblikovanje Andyja Warhola što je bilo kolažirano s novinskim slogom sličnim onim kojim su se služili Melody Maker ili New Musical Express (NME). Sve je to bilo upakirano u prepoznatljiv autorski rukopis u kojem je dominirala tipografska oprema, odnosno slova od kojih su bili sastavljeni naslovi pojedinih članaka kao i specifično kolažiranje stranica s razbacanim i neočekivanim izmjenama teksta, fotografija i ilustracija.

Grafički dizajner Mihajlo Arsovski na fotografiji Toše Dabca / Izvor Arhiv Toše Dabca / HDD

Muškarac s polucilindrom
i brkovima

Nešto kasnije, kao stariji gimnazijalac, prvi sam put otišao u Teatar &TD gledati Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja. Bilo je to potpuno drukčije kazalište od HNK-a, Gavelle ili Komedije. Ulazilo se u visoko predvorje s prostranim šankom iznad kojeg su se otkrivale grede drvenoga krovišta. Preko puta šanka bio je zid, a na njega zid se nastavljala staklena stijena s pogledom na unutrašnje dvorište. Slijedio je ostakljeni hodnik s garderobom kojim se dolazilo do dvije manje dvorane i sanitarnog čvora. Veća dvorana nalazila se s lijeve strane ulaza i u nju se ulazilo izravno iz predvorja na čijem su visokom bočnom zidu bili postavljeni plakati predstava tog kazališta, dok je na zidu iznad šanka stajala velika kaširana slika muškarca s polucilindrom i brkovima, lik kakav je bio apliciran i na brojnim pločama ulazne ograde koja je odvajala maleni ljupki atrij od vanjske šetnice. Bio sam doista impresioniran i kazalištem i predstavom i plakatima, za koje nisam znao niti slutio da ih je radio isti autor kao i Pop express. Nisam mogao povezati razigranu kolorističku psihodeliju i nonšalantni pop-art s tipografskim remek-djelima najčešće složenim u kombinacijama crne i bijele, a rjeđe crvene i crne ili žute i plave boje. Uskoro sam počeo studirati i moji posjeti &TD-u postali su dio obreda, kao i odlasci u Kinoteku. Tada nisam ni slutio da ću već potkraj sljedeće godine u tom prostoru biti svakodnevno na jutarnjoj kavi, koju mi je iz aparata cijedio Mocko (Mozart), koji je pogled nehotično skrivao iza debelih i zamagljenih stakala naočala. Počeo sam, naime, raditi kao suradnik u Galeriji Studentskog centra, koju je tada vodio Želimir Koščević. Tako sam upoznao Arsa i uživo. Sjećam se našega prvog susreta, kada sam mu želio prenijeti svoje oduševljenje njegovim grafičkim dizajnom kataloga Galerije SC, ali on je moje laude uredno preskočio i samo me pitao kako je u galeriji i što radi Niper, kako su zvali Koščevića. Kratko smo još o nečem razgovarali, a onda ga tamo više nisam viđao jer je prekinuo suradnju s &TD-om i Studentskim centrom. Premda je malo vagao riječi, bio je dosta susretljiv, a iako odmjeren, osjetio sam da je drag čovjek, o čemu je svjedočila i posebna toplina njegovih očiju. Poslije smo se sretali u Atelijeru Toše Dapca i na ZGRAF-u, kada sam u nekoliko ležernih razgovora upoznao njegovu duhovitost, erudiciju i širinu, a jednom smo popili kavu na terasi Kavkaza s njegovom suprugom Vesnom Brabec i Borisom Bućanom. Tada sam ga jedini put čuo da govori o dizajnu, koji je nesmiljeno demistificirao, a posebno se ironijski izražavao o svom radu. Poslije sam ga rijetko viđao, jer se sve više povlačio iz javnosti, ali kada bismo se slučajno sreli u prolazu ili na izložbi, izmijenili bismo par riječi. Stekao sam dojam da to nije bilo samo kurtoazno jer je i iz tih nekoliko šturih rečenica zračila Arsova profinjena lucidnost i iskrenost.

Epohalan
plakat-rebus za
predstavu Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi iz
1971, koji je doživio i međunarodnu afirmaciju / Izvor HDD

Biblioteka Razlog  / Snimila Monika Džakić / HDD

Totalni dizajn

Razdoblje Teatra &TD vjerojatno je doba njegova najintenzivnijeg stvaralaštva i vrhunac kreativne moći, jer osim plakata, dizajnirao je njegov interijer, logotip, ulaznice, programske knjižice kao i zaštitni znak muškarca s polucilindrom i brkovima. Bio je to jedinstven primjer total designa, ali na Arsov način jer nije bio posložen po određenim pravilima. Ostavljao je slobodu interpretacije, nije imao knjige standarda, a sam je autor radio sitne subverzije vlastitog dizajna diskretnim promjenama logotipa, zaštitnih znakova, boja i, naravno, tipografije. Arsova inventivnost u opremi &TD-a ogleda se i u sitnom, ali bitnom detalju. Naime, često su predstave u tom kazalištu znale nakratko biti prekinute bučnim prolaskom vlaka, jer se kazalište kao i čitav Studentski centar nalazi tik uz željezničku prugu. Ars je osmislio da ulaznice za predstavu izgledaju kao tadašnje željezničke karte, a njih su na ulazu u dvoranu biljeteri perforirali poput konduktera u vlakovima.

Ars se zanimao i drugim sadržajima Studentskog centra, koji je tada bio žarište zagrebačke, pa i hrvatske kulture. Osim Teatra &TD, nezaobilazni su bili: Komorna pozornica SC; Galerija SC, tada najprogresivnija hrvatska galerijska ustanova; Muzički salon s renomiranim programom avangardne glazbe i gostovanjima svjetski poznatih umjetnika; Studentsko eksperimentalno kazalište (SEK) sa svojim festivalom (IFSK), a važna je bila i izdavačka djelatnost, najpoznatija po časopisu a potom i biblioteci Razlog te kasnijoj Teki. U svim tim jedinicama tadašnjeg OUR-a kultura Studentskog centra Arsovski je ostavio neizbrisiv trag formiranjem vizualnog identiteta, dizajniranjem plakata i popratnih tiskovina te grafičkom opremom knjiga i časopisa.

Suradnja s najvećima

Spomenute kulturne sadržaje vodili su ili su tijesno u njima surađivali Vjeran Zuppa, Dubravko Horvatić, Želimir Koščević, Nikša Gligo, Hrvoje Turković, Ivan Ladislav Galeta, Nikola Perišić, Slobodan Šembera, Tomislav Radić, Brano Horvat, Milan Mirić, Marko Lehpamer, Igor Zidić..., a kao dobri duh i nadgradnja svemu stajao je Mihajlo Arsovski. Jednom prilikom Zuppa je rekao da nije siguran da li svoju popularnost Teatar &TD duguje predstavama ili Arsovoj vizualnoj invenciji i prepoznatljivosti.

Plakat za program KASP-a

Časopis Pop express br. 9.

Plakat za izložbu Ivana Picelja

Ta imena navodim kako bi se ilustriralo intelektualno okružje u kojem je stasao jer je mladi Arsovski zapravo svoje prvo radno mjesto dobio upravo u Sitotisku SC-a, koji je tada vodio Brano Horvat, istinski doajen sitotiska i produkcije hrvatske grafike i plakata.

Mihajlo Arsovski rođen je u Skopju 1937. u fotografskoj obitelji koja nakon Drugoga svjetskog rata (1947) dolazi u Zagreb, gdje mu je otac otvorio vlastiti fotostudio Elektrofot. Vjerojatno je tamo mali Mihajlo postao neraskidivo povezan s medijem fotografije, koju je poslije vrlo često izravno ili na razne druge načine koristio u svojim oblikovnim kreacijama. Nakon završene zagrebačke IV. gimnazije Arsovski se upisuje na Filozofski fakultet, gdje studira povijest umjetnosti, ali ga ubrzo napušta da bi upisao arhitekturu, ali i od tog je studija brzo odustao te se zaposlio kod Brane Horvata. Za razliku od drugih dizajnera tog vremena, od kojih je većina završila Akademiju likovnih umjetnosti ili Arhitekturu, Ars nije imao nikakvu formalnu naobrazbu. Njegova diploma bilo je iskustvo u obiteljskoj fotografskoj radionici i grafička praksa kod najboljeg majstora sitotiska. Velika je prednost tog posla bila što su tamo grafike tiskali najeminentniji hrvatski umjetnici pa je između ostalih vjerojatno na tom mjestu upoznao Ivana Picelja, Aleksandra Srneca, Zvonimira Lončarića, Otona Glihu... Takva druženja kao i spomenuto okružje Studentskog centra u svakom su slučaju u potpunosti formirala duhovnu i intelektualnu osobnost Mihajla Arsovskog, što se preslikalo u njegovu dizajnerskom pristupu, za koji je karakteristično baratanje nizom profinjenih asocijacija prezentiranih kroz ludičku prizmu primarno tipografske provenijencije. Arsovski, za razliku od svojih kolega, nije crtao plakate već su oni produkt razigrana kolažiranja različitih elemenata, najčešće fotografija, fotomontaža i ilustracija, gdje i slova prolaze različite metamorfoze od Helvetice do secesijskih i art deco-pisama. Arsovskom je slovo, koje on sam crta, primarno vizualna činjenica, a tek potom literarni znak. Njegovim plakatima nije primarna funkcija bila da prenesu obavijest nego da privuku publiku nizom vizualnih zagonetki koje ona treba ili ne treba riješiti. Igra sa slovima, pismima, umetanje sličica i znakova imaju ponešto i od atmosfere montipajtonovske animacije, koja je vjerojatno morala odgovarati Arsovu ludičkom duhu protkanu blagim sarkazmom.

Epohalan je njegov plakat-rebus za predstavu Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi iz 1971, koji je onovremeno doživio i međunarodnu afirmaciju. U oblikovanju knjiga susrećemo ponešto drukčijeg Arsovskog, sada sklona minimalističkom pristupu i tipiziranoj Helvetici, kojom barata i na naslovnici i u knjižnom bloku, ali i tada, premda se napokon čini strog i discipliniran, ne odustaje od permanentne subverzije, pri čemu je najčešće sâm sebi meta. Primjerice u biblioteci Razlog imena autora, naslov knjige i ime biblioteke piše istim tipom i veličinom slova, a sitne razlike u debljinama slova kao i različite pozicije njihova centriranja bit će prisutne u gotovo svim izdanjima koje je opremao. Koliko Ars smatra dizajn ravnopravnim drugim likovnim vrstama možda najrječitije govore dva bijela plakata gotovo maljevičevske provenijencije. Na tim je plakatima što pozivaju na izložbu Miljenka Horvata ili najavljuju plesnu predstavu KASAP-a (Komorni ansambl suvremenog plesa) bijela slova položio na bijelu plakatnu pozadinu, ali je ipak čitanje omogućeno jer su slovni znakovi nešto snažnijeg intenziteta od monokromne pozadine. Vjerojatno se ovdje radilo o Arsovoj stilskoj vježbi, gdje propituje granice kontrasta i mogućnosti kromatskih međuodnosa, ali i o jasnoj radikalizaciji razmišljanja o umjetničkom poslanju grafičkog oblikovanja.

Između visokog modernizma
i postmoderne

Arsovski je, premda je za sebe tvrdio da je lijen, radio jako mnogo i obilježio razdoblje hrvatskoga grafičkog oblikovanja između visokog modernizma i postmoderne, što se između ostalog manifestiralo i njegovim istančanim odnosom prema pop-kulturi, koju je uspješno implementirao u svoje radove postavljajući je u isti kontekst s visokom umjetnošću.

Arsovski je dizajnirao interijer Teatra &TD, logotip, ulaznice, programske knjižice kao i zaštitni znak
muškarca s polucilindrom i brkovima

Kao grafički dizajner radio je u časopisima Studentski list, Polet, Razlog, Pop express, Život umjetnosti, Kolo, Telegram, Teka, Prolog i Znaci te uređivao knjige iz biblioteka Matice hrvatske i izdanja SN Liber... Osim za Teatar &TD plakate je kreirao za Galeriju suvremene umjetnosti (danas MSU), Galeriju SC, Muzej za umjetnost i obrt, a brojni su i njegovi filmski, festivalski te politički plakati. Manje je poznato da je oblikovao i omote gramofonskih ploča (Arsen Dedić, Čovjek kao ja...), namještaj, osmislio vizualni identitet Pan Adrije te interijer zagrebačkog aerodroma Pleso, čija je signalizacija bila neusporedivo bolja, pitkija i korisnija od one što je u današnjoj zagrebačkoj zračnoj luci.

Iako je bio samozatajan i povučen čovjek, nije bio nedruželjubiv, a kamoli mizantropski raspoložen. Imao je svoj krug prijatelja (Zvonimir Lončarić...), a nije izbjegavao susrete sa znancima, a kamoli da bi prešao na drugu stranu ulice. Međutim, bio je cijepljen od osobne promocije, potpuno nesklon pojavljivanju u medijima (dao je samo jedan intervju Radovanu Ivančeviću za TV Zagreb), izbjegavao je pojavljivati se na javnim mjestima i nije volio figurirati u društvima. Zbog takva stava autorski je priredio samo jednu samostalnu izložbu (izložba plakata u Galeriji SC 1972), a izbjegavao je i natječajne pozive za skupne izložbe. Ipak, Hrvatsko dizajnersko društvo u povodu dodjeljivanja svoje nagrade za životno djelo priredilo mu je 2008. izložbu u Galeriji SC (autor Dejan Kršić) pod naslovom Fragmenti iz opusa Mihajla Arsovskog, s plakatima koji se odnose isključivo na djelovanje Studentskog centra. Isti organizator (HDD – Dejan Kršić i Marko Golub) u svom je prostoru u ožujku 2019. postavio njegovu svojevrsnu retrospektivu oblikovanja knjiga i stručne periodike Opremio: Mihajlo Arsovski, a izložba je u srpnju iste godine postavljena u Galeriji HUIU (Hrvatsko udruženja interdisciplinarnih umjetnika) u Puli.

Povjesničarka umjetnost Jasna Galjer, još dok je početkom 2000-ih radila u Muzeju za umjetnost i obrt, željela mu je koncipirati monografsku izložbu, ali Arsovski je to glatko odbio. Ipak, dopustio je da mu ista autorica priredi monografiju koja je u nakladi Horetzky izašla 2010.

Premda zaslužuje znatno veću percepciju hrvatske, a pogotovo svjetske javnosti i struke, bitno je spomenuti da je Arsovski jedini hrvatski dizajner zastupljen u knjizi izdavačke kuće Taschen The History of Graphic Design Jensa Müllera, kao i da mu se nekoliko radova nalazi u zbirci MOMA-e (Museum of Modern Art, New York).

Nesklon nagradama ipak je primio one dvije najvažnije: za životno djelo Hrvatskoga dizajnerskog društva 2008. i Nagradu Vladimir Nazor 2019.

Kada bi trebalo u najkraćim crtama definirati lik i djelo Mihajla Arsovskog, možda bi bilo najprikladnije da se poslužimo latinskom diktom: Nomen est omen – Ars.