Ne mogu više raditi u kuhinji

Gotovo u isto vrijeme kao i prethodne godine, Mirjana Vodopija održala je izložbu Lutajući krajolik u MSU-u u Zagrebu. Za tu je izložbu dobila dvije prestižne nagrade: godišnju nagradu Vladimir Nazor u sekciji za likovnu i primijenjenu umjetnost te nagradu HDLU-a. Na pitanja je li iznenađena, skromno je odgovarala da jest. Znajući Mirjanu, ništa neobično, jer njezin je karakter usklađen s njezinom umjetnošću – prije svega nadnaravni mir koji emitira. Navedene nagrade samo su neke u nizu što ih je ugledna likovna umjetnica dobila na domaćem i međunarodnom planu.

Snimio Mirko Cvjetko

Kakav je osjećaj dobiti Nazora? Ipak je to jedna od, ako ne i najveća, nacionalna nagrada?

Tijekom zadnje tri godine, radeći na izložbi, prolazila sam kroz uobičajene faze sumnji i preispitivanja. Povremeno sam mislila da ne postižem što sam namjeravala, da nisam dovoljno hrabra ili da se vrtim u krugu nekih svojih bezazlenih estetika. S nekim sam radovima bila zadovoljna jer mi se činilo da britko komuniciraju, a neki su i samu mene iznenadili. Ti su mi najdraži. Nakon otvaranja bila sam gladna iskrenih kritika i svi su mi komentari bili važni, a pogotovo negativni. To što sam dobila dvije velike nagrade od dva različita povjerenstva potvrda mi je da sam uspjela izazvati doživljaj, a to ohrabruje. Svaka mi nagrada mnogo znači, a ova je usto i stvarno velika i bila mi je čast naći se u društvu ostalih dobitnika, velikana.

Diplomiravši, zakoračili ste u svijet tržišta i kritike, odlučno se suočili s nepoznatim. A pred nama su bila vrlo neizvjesna vremena. Mnogi su umjetnici rat doživljavali ekstatično i bili vrlo produktivni. Je li i u vama vladao taj osjećaj?

Godine 1987, kad sam diplomirala, nismo ništa slutili, bili smo bezbrižni. Te godine održavala se Univerzijada i sjećam se da smo s tim povodom radili neke zabavne i smiješne spotove. Mnogo sam radila i puno sam se zabavljala. Tržišta nije bilo, a kritike su mi odmah bile sklone. Kako nije bilo interneta, teško se dolazilo do informacija. Pokušala sam otići izvan Jugoslavije na usavršavanje, ali to nije bilo lako, pa sam na kraju odustala i ostala ovdje. Ubrzo sam počela raditi scenografije na Televiziji Zagreb, što mi je bilo i zabavno i izazovno. A onda je počeo rat i sve se promijenilo. Odselila sam se iz roditeljskog doma pod prijetnjom snajpera... sjećam se da me policija upozoravala da se sklonim dok sam nosila crtaću dasku ulicom u stan gdje ću živjeti. Nismo vjerovali da se to događa nama i ovdje. Moja generacija provela je najplodnije godine u ratu i poslijeratnom razdoblju. Mnogi su prijatelji emigrirali. Ali ja sam u toj tišini i zamračivanjima napravila jednu od prvih važnijih izložbi, onu u Galeriji Josip Račić. Nije bilo posla ni novaca, ali je zato bilo vremena za razmišljanje i izradu radova. Moji radovi naizgled nisu bili povezani s mrakom u kojem smo se našli, što ne znači da me rat nije pogađao. Jest, itekako, ali sam nastojala gledati prema svjetlu.

Otkako pratim vaš rad, uvijek je tu priroda, što ostavlja dojam intime i potrebe za oslobođenjem. U protekla tri desetljeća, mijenjajući različite klasične i suvremene medije izražavanja, uvijek se vraćate nekoj refleksiji vanjskog svijeta, čije su projekcije imale zadaću da istaknu fenomen reda i staloženosti. Jesu li red i mir preduvjet slobode?

U stvarnom životu nastojim provoditi što više vremena u prirodi jer me priroda umiruje, oslobađa odgovornosti i potrebe svjesne ili nesvjesne valorizacije. Taj mir, koji se možda osjeća u mojim pejzažima, ne dolazi od uređivanja, već od prihvaćanja stvari i pojava. Često sanjam kako dugo lutam po natrpanim interijerima kao da je to sav moj svijet, a onda nalazim prozor u vanjski svijet prirode, veću dimenziju sebe.

Lutajući krajolik govori o ograđivanju prostora u osobne i grupne, fizičke i mentalne teritorije sigurnosti i ugode i o zaboravu svijesti o prostoru izvan njih. Iako me privlači raščlanjivanje, istovremeno čeznem za izgubljenim jedinstvom. Zamislila sam prostor izložbe kao raspuknut, loše sastavljen interijer koji se sastoji od nedovršenih ili raspuknutih mentalnih soba, odnosno neutvrđenih i promjenjivih stavova i mišljenja. Devet mjeseci poslije, nakon potresa, s užasom sam gledala scene slične zamišljenima, ali u stvarnosti i u sasvim drugom svjetlu – ogoljene privatne prostorije srušenih i napuklih zidova u središtu Zagreba.

Prije nekog vremena, 2013, u Umjetničkom paviljonu bila je postavljena izložba Nepovratno. Tad ste istaknuli fenomen mijene te ulogu prostora i vremena, odnose i između subjekta (vas) i objekta (izložaka). Da se ne vraćamo od Grka do Heideggera, zanima me kako se dogodio taj vidno naglašeniji odmak od prijašnjih radova?

I vrijeme i prostor oduvijek su u mojim radovima. U radove iz devedesetih bilo je ugrađeno vrijeme potrebno da gledalac obiđe rad kako bi doživio mijene njegova izgleda s promjenom rakursa. Jedan od njih se čak i zove Mijene. S novim milenijem radovi su se, posredovanjem elektromotora, počeli sami micati, najčešće kružiti pred očima gledaoca. Zatim sam počela pokretati radove s pomoću vjetra iz ventilatora. Već su se izložbe iz serije Zapuh, zamah, smicalica iz 2011. i 2012. bavile upravo ljudskom percepcijom vremena. Izložbom Nepovratno tu sam temu samo zaokružila i predstavila kroz priče i snove, iz osobnije perspektive.

S obzirom na preferiranje kretanja unutar vaših eksponata, vrlo je zanimljivo kako upotrebljavate fotografiju, svojevrstan friz trenutka koji uspijemo zabilježiti. Kako se igrate sa životom takva, figurativno rečeno, statičnog medija?

Kao dijete sam se zabavljala mišlju da, ako se koncentriram na trenutak i kažem klik, mogu snimiti prizor koji vidim u neki drugi, trajniji svijet slika i postojanja. Bio je to, kao i fotografija, zapis trenutne vizualne informacije jednog prizora u trajanju ekspozicije.

Medij fotografije također koristim u svrhu promišljanja o fenomenu doživljaja vremena, pokušavajući u njega na razne načine unijeti vrijeme. Primjerice rad Stara Drava iz 2009. fotografija je spojena od mnogo trenutaka snimljenih tijekom dana, a zatim spojenih u jedinstven prizor. U kasnijim radovima fotografija je često statični dio višemedijskog ambijentalnog rada. Njezini dijelovi ispražnjeni od sadržaja otvaraju prostor za utapanje drugog medija, najčešće pokretne slike – videa.

Posljednjih nekoliko godina, za razliku od prijašnjih faza, koje su bile pretežno monokromne (govorim o pejzažu kao motivu) i ako se ne osvrćemo na svjetlosne koncepcije vaših ranijih radova, čini mi se da se dogodila propusnost kromatike. Nekako, kao da ima više boje, bliže slike prirodi u doslovnom smislu riječi!?

Prva veća serija radova, luminoobjekata, nastala je na temelju razmišljanja o svojstvima i geometriji rasapa i loma svjetla, a priroda je bila tek naznačena kroz sjene lišća, mjesta nedostatka svjetla na nekoj plohi. Iz te sam faze potonula u mrak crteža žarnim nitima, da bih zatim otkrila stvarnost kao svojevrsni ready made svega što sam htjela reći, samo sam trebala izabrati prizor koji govori moju priču. Posljednjih desetak godina priroda u mojim radovima obično je prikaz prostora kao polja za pokret, odnosno mijenu.

Unijeti prirodu u fizički prostor, a da to nije puko izlaganje videa, fotografija, grafika i sličnog, na poseban se način doima promatrača. U kombinaciji s lusterima i drugim izvorima svjetlosti, te s naglašenim zvučnim efektima, koncepcijski je vrlo zahtjevno. Što se u tom procesu događa u Mirjaninoj glavi?

Život je uzbudljiv i želim podijeliti te osjećaje, a oni imaju puninu koju ne znam izraziti rešetkom riječi.

Zadnjih sam godina intuitivno stvorila slikovni jezik motiva koji se pojavljuju u mojim radovima. U središtu je uvijek svjetlo. Oko svjetla je opna na koju se projiciraju slike, a sve se to događa u nekom interijeru ili eksterijeru. Interijer, koji može, na primjer, biti i skriveni šumarak, ali i soba s televizorom, ima prozor u eksterijer. U onome što smatramo eksterijerom ne osjećamo se sigurno, pa se ponekad tu nalazi malo prenoćište, šator, sa svojim malim svjetlom. Litice su također mjesta privremene sigurnosti i povezane su cestama iznad provalija. I, da se opet vratim svjetlu, lusteri se, osim što se vide kroz prozore stanova, pojavljuju i u šikarama nad barom, u snježnim ravnicama, zatvoreni u natrpane ormare ili zamagljene vitrine, vrte se i ubrzavaju vrtnju ako im se tko približi, titraju na zvuk ili pak putuju iz prostorije u prostoriju.

U moru različitih materijala i sredstava za likovno izražavanje, u vremenu kad nam je gotovo sve dostupno, čini mi se da se sve više okrećemo minimalizmu!?

Zatrpani smo gomilom predmeta, informacija i zbivanja, sve nas to napada iz mnoštva medija. Nedostaje mi mrak u kojem mogu vidjeti zvijezde, tišina u kojoj mogu čuti pad lista i vrijeme u kojem se ne događa gotovo ništa. U sporosti i minimalizmu povećava se rezolucija percepcije. Tamo gdje vidimo stvari i pojave jest poznato, a u praznini su nespoznate stvari, pa ih tamo treba tražiti. Praznina nije ništa, samo to još nisam ja. Privlače me praznine, oslobađanje od prenatrpanih interijera i posjedovanja, jer posjedovanje oduzima energiju i vrijeme, a vrijeme je jedino čime ne možemo baratati već smo prema njemu bespomoćni.

Svoj zen-svijet, nazvat ću ga tako jer ga u razgovoru s vama i vašim djelima uvijek doživljavam, projicirate li i na svoje studente na Akademiji?

Nadam se da ne. Oni grade svoje svjetove koji su svakakvi, što individualniji i različitiji od svega viđenog, to bolje. U fazama kad su još nesigurni i traže se najlakše bi im bilo poći nekim tuđim, već utabanim putem, uhvatiti se prvog uspjeha i ne tražiti dalje, ali to bi bila šteta, jer je to vrijeme kada najlakše otkrivaju nešto sasvim novo. To je vrijeme kada još ništa nemaju pa su slobodni! Posao mentora nije pokazivanje puta nego poticanje i skretanje sa stranputica, a to su upravo te „provjerene metode“. Mi smo istraživači, iako se uspješnost naših djela teško može izmjeriti. Ona se osjećaju i individualno je s kojim će se djelom tko povezati.

Za kraj, iako bih mogla razgovarati s vama još satima, što sljedeće pripremate?

Mnogo toga, za 2021. planiram izložbu u galeriji 90-60-90 i još nekoliko projekata, što mojih, što studentskih. Jedan od projekata mi je i napokon se skrasiti u nekom atelijeru. Pola atelijera na Žitnjaku koji sam donedavno koristila nije bilo trajno rješenje i već godinama čeznem za prostorom za rad, za policom s materijalima za rad, radnim stolom i skladištem radova. Nakon 35 godina i tristotinjak izložbi, ne mogu više raditi u kuhinji, što me ipak neće spriječiti da i 301. izložbu napravim tamo.

Jako me mnogo stvari zanima, ideja i projekata je mnoštvo, a vrijeme je ograničeno. Ništa ne stižem što nema egzaktan rok. Ali takav je duh vremena, vještina korištenje vremena sve je važnija.