Mojih 40 godina na daskama

Kad je prije tri desetljeća, kao još vrlo mlada glumica, Olivera Baljak (1956) stupila na pozornicu riječkoga kazališta i u Gašparovićevoj i Parovoj inscenaciji velikog i važnog Vježbanja života Nedjeljka Fabrija utjelovila Mamu Floru, za tu je ulogu bila odveć mlada. Taj je podatak, možda informaciju, a možda i komadićak glumačke nesigurnosti u otvorenom i ogoljujućem nastupu na istoj pozornici, u istoj predstavi, publici priznala ovog lipnja. Mjere zaštite protiv pandemije novog oblika koronavirusa gledatelje su razdvojile, među njih unijele nužan razmak i ogradile ih pregradama od pleksiglasa, no ukupan je dojam bio – glumice čija je uloga u predstavi bila mahom dvojaka pa su, osim nove ili stare protagonistkinje, u predstavi ako ne utjelovile, a onda razotkrile poneke komadićke vlastite osobnosti. Olivera Baljak prisjetila se svih mama Flora i njihovih učenica, štićenica ili jednostavno zaposlenica što ih je, obavijene predvečerjima viđala odrastajući u riječkom Starom gradu i zaključila: „Mislim da sam i danas premlada za ulogu Mame Flore. No kada za trideset godina Marin Blažević bude ponovno postavljao Vježbanje života, bit ću sasvim prikladne dobi.“

Snimio Dražen Šokčević

Zaključiti se, stoga, daje kako bi zbog te uloge nacionalna dramska prvakinja – kojoj će veliki jubilej, četrdesetogodišnjicu boravka na kazališnoj sceni, njezina matična kuća HNK-a Ivana pl. Zajca obilježiti 25. rujna svečanom izvedbom predstave Gospođa ministarka – i prekinula zasluženu mirovinu. No može li se glumica ikada od glume rastati i s njome se doista pozdraviti, posebice kad je u pitanju snažna veza kakva Oliveru Baljak nedvojbeno veže s njezinim zvanjem? Glumica i gluma neko su vrijeme jedna za drugom bile u potrazi pa je, prije studija na dislociranom studiju zagrebačke Akademije dramske umjetnosti, Olivera Baljak studirala pravo da bi potom dvije godine usavršavala solo pjevanje na lovranskoj Glazbenoj akademiji Ino Mirković. No sve je vodilo glumi, onoj profesionalnoj, odredbenoj i obuhvatnoj, u naručju (a ponekad i raljama) koje se našla 1980, nakon kratkotrajna amaterskog ispitivanja osjećaja utkanih u taj odnos. Sve otad Olivera Baljak vjerna je jednoj kazališnoj kući, pod čijim je krovom ostvarila gotovo stotinu uloga. Možda i ne bi bilo pošteno ovdje istaknuti samo neke, valja spomenuti tek kako ju je 2007. matično kazalište za ulogu Ane u predstavi Ničiji sin ovjenčalo nagradom Zlata Nikolić za najbolju dramsku žensku ulogu u prethodnoj sezoni, 2006. Grad Rijeka nagradio je tri njezina vrhunska glumačka ostvarenja u predstavama Jalta, Jalta, Galeb i Mirisi, zlato i tamjan, a posljednjim je dvjema ulogama nagradu Zlata Nikolić zavrijedila i u sezoni 2004/05. Godinu prije no što će kao Mama Flora prvi put stati pred riječku publiku, Kazališna će je zajednica nagraditi za kreacije na pozornici Hrvatske drame u proteklih pet godina, a iste će, 1989, za ulogu Marije Antonovne u Gogoljevu Revizoru, biti nagrađena Zlatnim smijehom na Danima satire.

Nagradom za satiričnu izvedbu, dakle, započeo je nagradama popločan kazališni život Olivere Baljak, a komedijom mentaliteta, peckavom kritikom društva će, barem simbolički, i završiti. Možda je bolje reći – doživjet će vrhunac. Predstavom u čije su humorne note upisani odgovori na mnoga važna i ozbiljna pitanja i zbog koje se gledateljski smijeh često pretvara u bolnu grimasu na licu. Predstavom čijoj premijeri gledatelji u gradu na Rječini nisu svjedočili gotovo šest desetljeća i s najvećom pomnjom nijansiranom ulogom čija je duboka složenost, prema riječima posljednje kazališne Živke, na poskliznuće navela i mnoga velika glumačka imena.

Glumac, nastupajući u predstavi, „igra“. Kako se taj izraz  pojavljuje kad spominjemo i druge izvedbene umjetnosti, čini se da  ima vrlo širok raspon kreativnog kapaciteta. Koliko je „igre“ u igranju i je li vas taj „zaigrani“ moment privukao glumi?

Premda je ludizam upisan u temelje svake umjetnosti – jer čovjek je homo ludens – ipak mi ta vrsta igrivosti nije bila u prvome planu jer sam, kreirajući raznorodna scenska lica, vrlo studiozno, možda čak i odveć ozbiljno, pristupala izgradnjama pojedinog lika. Kopala sam po svojim dubinama ne bih li u sebi pronašla nešto novo ili barem drukčije. To je ono što me oduvijek privlačilo glumi. Biti netko drugi, živjeti nekim drugim životima, drukčije se kretati, smijati, hodati, drukčije razmišljati… Nije uvijek bilo lako iz sebe izvući sva ta lica, ali baš u tim izazovima krije se strast prema glumi, odnosno prema „igri“, jer to doista i jest igra, doduše vrlo zahtjevna i privlačna u isto vrijeme. Bez ljubavi za tu vrstu igre već bih davno odustala od kazališta.

Postoji li nešto poput „glumačke dužnosti“? Je li obveza glumca upirati prstom u društvene anomalije? Uostalom, često govorimo o katarzičnoj vrijednosti kazališta za publiku. No doživljavate li je i vi na pozornici?

Oduvijek je uloga kazališta bila ukazivati na probleme društva iznoseći na vidjelo njegove anomalije, ismijavajući ili pak kritizirajući neke pojave, bilo da je riječ o političkim ili pak o moralnim odnosno nemoralnim međuljudskim odnosima. To ćemo pronaći u svih velikih dramatičara i komediografa, od Aristofana preko Shakespearea, Molièrea, Georga Büchnera, Thomasa Bernharda, Wernera Schwaba ili ako hoćete od naših Držića, Krleže, Marinkovića, Brešana da sad sve ne nabrajam – sva kazališta na repertoaru imaju takve drame. I tako naravno ponovno dolazimo do glumca i njegove interpretacije. Ponekad za takve predstave pa i uloge treba imati hrabrosti. Pitanje je uvijek što želimo postići: provokaciju koja uznemiruje i na koju publika odgovara agresijom ili predstavu koja uznemiruje i ukazuje na naše loše osobne i političke poteze, ali budi nadu da u čovjeku uvijek ima dovoljno dobrote da prepozna ono loše, da mu se odupre i odluči za dobro. Takve su predstave katarzične pa ujedno i nama glumcima, unatoč težini zadatka, pružaju osjećaj katarze.

U četiri desetljeća dugoj karijeri iznijeli ste brojne, raznorodne uloge. Koje su vas od njih, kao glumicu i osobu, najviše oblikovale? Vjerojatno je nezahvalno govoriti o posebnom mjestu neke uloge, no možda možemo razgovarati o tome koje su od njih najsnažnije upisane u gradivno tkivo Olivere Baljak? Što ste, glumeći, naučili o sebi i koje ste neistražene zakutke vlastitog ja otkrili?

Još kao mlada glumica, radeći na ulozi Claire u predstavi Sluškinje Jeana Geneta, morala sam iz sebe izvući strast izopačene perverzije i užitak u vlastitoj zloći nanoseći bol drugima. Sjećam se da sam se pomalo mučila i kad sam iz sebe otpustila to nešto, tu neku branu, sve je počelo ići vrlo glatko, tako da sam na kraju uživala u predstavi i u vlastitoj ulozi, koja me na svoj način „preuzela“. Tanka je granica između naših potisnutih strasti i naših izbora. To je ta čarolija glume jer sa svakim likom upoznaješ neko svoje novo lice, a opet to si ti koji si tom licu posudio svoju nutrinu, svoj rast, svoje sazrijevanje i svoja viđenja, naglaske i uopće svoje svjetove. S iskustvom glume i s godinama života, kao i s radostima i žalostima, uspjesima i traumama koje čovjek proživljava u privatnom životu, otvaraju se nove pukotine u glumačkome habitusu. Sve su to bogatstva koja nam pomažu u tome da naši likovi budu stvarniji, kompleksniji i životniji. Lik zapravo raste u mome iskustvu i takva ga donosim na scenu. Utoliko bi se smjelo reći da glumac liku posuđuje sebe onoliko koliko i (pisani) lik glumcu daje priliku za nova upoznavanja sebe.

Osjećate li ponekad da se glas koji utjelovljujete na pozornici isprepleće s vašim? Što radite kako biste povratili vlastiti glas i doživljavate li taj proces invazivnim?

Navest ću primjer Erminije iz predstave Mirisi, zlato i tamjan po romanu Slobodna Novaka. Ta će uloga vjerojatno zauvijek ostati upisana u mene. Radili smo je za Riječke ljetne noći i kad sam otišla na godišnji odmor, ona je i dalje supostojala u meni. Nisam je se nikako mogla riješiti. Pitala sam se: Što je meni ta Erminija i kako se tako duboko uvukla u mene? Naprosto me, to je moj izraz, „preuzela“. Nerado pričam o tome jer se ljudi koji nemaju takvu moć identifikacije uglavnom podsmjehuju takvim „uživljavanjima“ misleći: ajde ne pretjeruj, to je samo gluma. Ali ponekad je to mnogo više od glume, odnosno „igre“, pa kad je tomu tako, riječ je, s jedne strane, o već spomenutoj katarzičnosti, a s druge strane o nekoj vrsti ogoljivanja pa i iscrpljivanja sebe. U dugoj i bogatoj karijeri takvih likova koji ti se duboko uvuku pod kožu nema mnogo, premda jednoga dana kad si pri kraju karijere shvatiš da su sva ta nebrojena lica tvoja djeca kojima si darovao dio sebe i od kojih si istovremeno učio. I ne bih se odrekla nijednog lika, pa čak ni onih s kojima nisam bila do kraja zadovoljna. Sve je to uglavnom trnovit put za naš rast i učenje.

Gdje, u svoj glumački opus, smještate ulogu Živke Popović u Gospođi ministarki? Na stranici matičnog kazališta vaše je ime navedeno u čak pet velikih predstava ove sezone. Zbog čega je baš Gospođa ministarka odabrana za proslavu velikog jubileja?

Gospođa ministarka, Živka Popović, sjajna je, vrlo zahtjevna rola na koju su se „poskliznule“ i najveće glumice. To vam valj­da govori koliki je izazov igrati taj lik koji nije simplex, kako se na prvo čitanje može pomisliti, s obzirom da je riječ o komediji. Ona pripada u velike role iako se sjajni pisci ovog dijela Balkana ne igraju na svjetskim pozornicama. Živka se od obične, vrijedne i skrbne domaćice pretvara u osobu gladnu vlasti i željnu osvete zbog svih poniženja koja je doživljavala kao sirotinja živeći u malograđanskoj sredini koja cijeni samo ljude na položaju i sa statusom. Iako je samo supruga ministra, uzima si pravo kao da je ona ministarka da sada kroji tuđe sudbine. Upravo takva ona je smiješna, ali u silini strasti i nakaradnih poteza čak je i simpatična. Svatko se može prepoznati u tom liku. Nušić je pisao o vlasti i politici, o malograđanštini malih ljudi koji su si umislili da su veliki. To je Živka, puna energije i sebeljublja, nadasve strastvena u želji da vlada svima. Iako je integralni Nušićev tekst kraćen, adaptaciju je napravila redateljica Tanja Rigonat Mandić, Živka je dva sata intenzivne igre na sceni. Kada sam kao djevojčica gledala ekranizaciju Ministarke, ne znam tko ju je igrao, zaljubila sam se, ako se tako može reći, u taj lik. Igrom okolnosti ovo je treći put da mi se nudila prilika da je igram. To sam shvatila kao sudbinski izazov i prihvatila je objeručke.

S obzirom na njezine teme, koliko je sad pogodan trenutak za ponovno postavljanje Gospođe ministarke? Koliko smo se, kao društvo, odmaknuli od problema i stereotipa o kojima piše Nušić, a koliko su oni upisani u vezivno tkivo društva? Krije li se svojevrsna društvena kritika i u izboru jezika?

To je nažalost tema koja ne zastarijeva. Ne kaže se uzalud da vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada… Ljudi nerado uče na tuđim pogreškama. Povijest se ponavlja još monstruoznije i bolesnije. Pogledajte samo Trumpa i Putina, pa da vam pamet stane da su takvi pacijenti došli na čelo takvih velesila. A riba smrdi od glave. Ljudi su izmanipulirani, nezadovoljni, gladni, bijesni… Svagdje vlada mito i korupcija. Ljudi se ubijaju za nekoliko novčanica… Živka Popović mala je beba za sve njih. Ona je gotovo metafora za zlo koje vlada svijetom. Dakle, takvih Živkica bilo je i bit će.

U jednom ste intervjuu izjavili da bi izborom čakavice komad bio lokalno obojen. Hoće li srpski jezik gledateljima poslužiti kao „odstupnica“ jer im je dovoljno blizak da bude razumljiv, ali dovoljno stran da se u onome o čemu se govori ne pronađu?

Moji, kada kažem moji, mislim na nadređene u mome kazalištu, kad su mi ponudili da proslavim jubilej 40. obljetnice umjetničkoga rada ulogom Živke Popović, bili su toliko uviđavni da su me pitali imam li išta protiv da se tekst govori u originalu? Ne mogu ga niti zamisliti prevedena. Ne doživljavam ga kao „srpski jezik“, jezik naroda s kojim smo ratovali – jer nekim ljudima to smeta, što razumijem – nego naprosto kao nušićevski jezik. On je veliki komediograf koji je na blagonaklon način ismijavao malograđanštinu i upravo tim svojim arhaičnim, bogatim, sočnim jezikom i nesvakidašnjom konstrukcijom rečenica stavio veto na svoj tekst te prepoznatljivim rukopisom junake svojih komedija učinio besmrtnima. Istina je da izbor jezika gledatelja ponekad može zavarati da je riječ o nekom drugom narodu i nekim drugim ljudima, jer se lakše smijati na tuđi račun i lakše je vidjeti trn u tuđem negoli balvan u svome oku, ali to nam nije bila ideja vodilja. Poruka je ipak univerzalnog karaktera i bez obzira na jezik. Ne treba podcjenjivati publiku jer ona dosta dobro čita tu poruku.

Osim u Nušićevoj komediji, ove godine igrate u još jednom važnom djelu, drugom postavljanju Vježbanja života. Koliko se grad promijenio od njegova posljednjeg kazališnog uprizorenja? Kroz koja pitanja i problematike Rijeka danas „vježba“ život? Hoće li trenutna situacija promijeniti vizuru grada i strukturu i navike građana?

Rijeka je nominalno ostala „otvoreni grad“, ali bih rekla da i ona dijeli sudbinu čitave Hrvatske, osim možda Zagreba, budući da se zapaža stagnacija u mnogim segmentima javnog života. Rijeka kao Europska prijestolnica kulture imala je u planu doista širok repertoar događanja i zapravo ne znamo što bi i kako bi sve to bilo izvedeno jer je pandemija nažalost pomela mnoštvo sadržaja. Ono na što smo mi kao Riječani i kazalištarci ponosni jest da smo unatoč pandemiji najprije ponudili putem YouTube-kanala dramske, baletne, operne i koncertne sadržaje, a poslije smo otvorili vrata kazališta i premijerno izveli više predstava. Ponosna sam i na našu publiku, koja je i unatoč pandemiji dolazila u kazalište i poduprla nas, poštujući dakako sve epidemiološke mjere zaštite.

Koliko se u tom razdoblju promijenilo kazalište iznutra kao i slika što je građani o kazalištu imaju?

Od tada se izmijenilo više intendanata kao i scenskih umjetnika i svatko je donio nešto novo, nešto drukčije, unio neki svoj rukopis kojim je obilježio svoje vrijeme. Repertoarna politika ponešto se promijenila, a uvijek je bilo onih kojima se repertoar sviđao i onih kojima se nije sviđao. U trideset je godina mnogo ljudi otišlo u zaslužene mirovine, došli su novi, mladi ljudi i tako je i kazalište mijenjalo krvnu sliku, koja je katkad bila bolja, a katkad lošija.

Uglavnom, s godinama shvatite koliko je kazalište živo bilo grada i šire zajednice u kojem se uvijek nešto događa, gdje uvijek ima rogoborenja i pljeska, ali važno je da ono traje i da ostavlja tragove.

Rođena ste Riječanka. Koliko je grada upisano u fragmente ulovljene u predstavama Leica format i Vježbanje života?

Naravno da je riječ o fragmentima grada, ali gledano iz pozicije pojedinog pisca. U ovome slučaju Nedjeljka Fabrija i Daše Drn­dić… Ja koja sam rođena Riječanka napisala bih sigurno drugu i drukčiju priču o Rijeci. Dakle, svako viđenje ima svoga autora i ne bi valjalo apsolutizirati ni jedno od njih.

Marin Blažević odlučio je naglasak staviti na ženske perspektive u predstavi. Koliko se, i je li uopće, promijenio položaj glumice? Mislite li da je bilo važno ovog puta te ženske likove, kao i fragmente glumačkih životnih priča, izvući u prvi plan?

Opće je poznato da su u dramskoj literaturi više zastupljeni muški likovi, a tek suvremeniji pisci više prostora daju ženama. Utoliko bi se moglo reći da je u naše vrijeme došlo do stanovite renesanse nosećih ženskih likova na sceni. Iz toga kuta gledanja vjerojatno je Marin Blažević htio ispričati priču ne samo onih likova iz predstave nego i nas osobno, odnosno glumica koje smo prije trideset godina igrale u istoj predstavi, smatrajući da smo i mi djelovanjem i radom sastavni dio integriteta  ovoga grada. Time nam je na stanovit način pokazao poštovanje pa i za sve ono za što su brojne glumice prije bile zakidane. Naime, činjenica je da Fabrio u romanu nekim ženskim likovima nije nadjenuo ni imena pa se ovom predstavom htjelo reafirmirati pojedina lica davši im ime i prezime… A što se nas glumica tiče, učinjeno je to zato jer su i naše životne priče povezane s ovim gradom i njegovim kazalištem.

Za vrijeme Domovinskog rata bili ste angažirani u organizaciji pjesničkih večeri za djecu izbjeglice i umjetničkih susreta za branitelje. Postoji li iscjeliteljski pod­tekst upisan u umjetnost? Može li se, i kako, prizvati i upotrijebiti u današnjoj situaciji?

Domovina je veliko i važno pitanje i, ako se izuzmu sve političke konotacije, ona je čvrst temelj za svaku vrstu djelovanja, a osobito ono na području kulture. Kad je domovina bila ugrožena, bila je ugrožena i kultura, a naravno i sam opstanak. Zbog toga za mene uopće nije bilo pitanje pridonijeti ili ne pridonijeti na svoj način onom što bi moglo biti od koristi ili pomoći, odnosno moralne podrške u tome času. Ne osjećam zato nikakvu osobitu zaslugu jer je riječ o sasvim prirodnoj odluci koja je sama po sebi bila više nego jasna.

Unatoč pandemiji koronavirusa, Rijeka je i dalje ovogodišnja Europska prijestolnica kulture. Kakav je odnos grada i građana prema kulturi? Osjećate li da se na pozornici izrečene poruke upisuju u tkivo grada ili prolaze mimo njegovih stanovnika?

Rijeka kao Europska prijestolnica kulture, o čemu sam već nešto rekla, zapravo pokazuje da svaka vrsta kulturnog djelovanja ima svoju publiku, a mi u HNK-u Ivana pl. Zajca itekako osjećamo da imamo svoju publiku, koja nas podupire, kritizira i prati – ali uvijek je to naša publika i naš odnos s njom je neupitan. Zbog toga mislim da kultura snažno utječe na same građane i grad te poruke koje se šalju s kulturnih pozornica imaju širi odjek.