Kriza kao prilika za nove početke

Koliko su književni festivali važni, izraelski pisac Etgar Keret demonstrirao je dolaskom u Hrvatsku unatoč zatvaranju granica i životu pod maskama. Iako je pisanje ponajprije samotan čin, nove okolnosti razotkrile su koliko je važna kultura koja se stvara u određenom trenutku, reagira na stvarnost i uspostavlja dijalog u odnosu na ono što nas okružuje, rastumačio je jedan od ponajboljih svjetskih majstora kratke priče na svečanom otvaranju. Osim što nam ometa živote, pandemija nas i tjera da propitujemo koliko nam je što uistinu važno. „Moj otac, koji je preživio holokaust, kaže da se život dijeli na dva tipa vremena: lako vrijeme i teško vrijeme, a u teška se vremena više nauči. Nisam sretan što imamo pandemiju, ali možemo se staviti u poziciju žrtve ili pak sagledati svijet oko sebe, mijenjati svoje ponašanje, naučiti nešto iz te težine i postaviti drukčije prioritete u životu“, poručio je. Jedan od najpopularnijih suvremenih izraelskih pisaca, čije su knjige prevedene na gotovo četrdeset jezika, više je puta boravio u Hrvatskoj, a ovaj je put predstavio zbirku Kvar na rubu galaksije u prijevodu Laile Šprajc. Naslov zbirke nadahnut je automobilskom nesrećom u kojoj je umalo poginuo. Dok nije stigla hitna pomoć, opraštao se sa svijetom. Kako kaže, patetično se pitao zašto mora umrijeti, a tako je mlad? No, razmišljajući o tome, shvatio je da je iz kozmičke perspektive njegova smrt samo mali kvar na rubu galaksije, ništa više. „Ako imate neki problem, trebali biste ga sagledati sa skromnošću i iz neke šire, a ne samo osobne perspektive. Udarite li se čekićem, pomislit ćete da cijeli svijet umire, no svijet je sasvim u redu“, zaključio je Keret.

Dio programa održan je u novootvorenoj Frakturinoj knjižari u Ulici kneza Mislava 17 u Zagrebu / Izvor Fraktura

Moć mašte

Njegov sunarodnjak David Grossman iz TV-studija u Jeruzalemu govorio je o romanu Kad je Nina znala, koji je na hrvatski prevela Andrea Weiss Sadeh. Roman se zasniva na životu Eve Panić Nahir, o kojoj je Danilo Kiš snimio dokumentarac. U njezinoj sudbini, koja ju je odvela na Goli otok i u Izrael, Grossman je pronašao sve ono čemu je posvetio svoj opus: rane koje se prenose generacijama, obiteljske tajne koje upravljaju životima, veliku ljubavnu priču. I Grossman smatra da kriza koja nas je zadesila ima potencijal pozitivnih promjena. „Teško je govoriti o pandemiji jer nam je doslovno pred nosom pa je ne možemo pojmiti umom; kao da smo osuđeni govoriti u klišejima. Mislim da bi kontakt s našom krhkošću, s krhkošću života mogao promijeniti mnoge predodžbe, predrasude, političke stavove. Možda ćemo se upitati: je li nam suđeno? Postoji li neki božanski dekret koji nam naređuje da stalno ratujemo sa svojim susjedima? To govorim kao Izraelac o izraelsko-palestinskom sukobu. Nisam siguran da će se sve to dogoditi, ali priželjkujem. Kao u pjesmi Johna Lennona Imagine. Zamislite da ne postoje zemlje, granice, vjere. Neka uz tugu, bol i odricanje ostane mjesta i za maštanje, i neka mašta ne predviđa samo katastrofe nego i dobre stvari. Nađimo u sebi snagu da zamislimo život kakav bi mogao biti i kakav će biti. U povijesti je bilo strašnih pandemija, ljudi su se oporavili, nacije se obnovile, čovječanstvo nije propalo i neće. Ako imamo moć mašte, to znači da u nama još živi sloboda koju nije uništio strah ili očaj. Mašta je poput sidra koje bacate u budućnost, sidro koje vas korak po korak vuče naprijed i podsjeća da su promjene moguće, da niste samo pasivna žrtva aktualne katastrofe“, poručuje suvremeni klasik svjetske književnosti, stalni kandidat za Nobelovu nagradu, mirovni aktivist.

I popularna talijanska književnica Francesca Melandri koja je u razgovoru s prevoditeljicom Anom Badurina iz studija u Rimu predstavila roman Prava krv u pandemiji vidi priliku za preispitivanje i nove početke. „Pandemija nije gotova, ali će prije ili kasnije završiti jer je medicina napredovala u odnosu na doba španjolske gripe 1919. godine. No pandemija je na neki način razotkrila da se nešto mijenja. Ona je poput kemijskog reagensa koji nas upozorava na tvari koje su već tu. Stoga očekujem ono što Kinezi, nažalost očekujući prokletstvo, nazivaju zanimljivim vremenima. To je ujedno i velika šansa. Europa je reagirala vrlo loše na početku pandemije, podbacivši na polju solidarnosti. No sada se kreće u boljem smjeru. Malo-pomalo mogle bi se izroditi i pozitivne stvari. Što se tiče pozicije književnosti, ona je važna baš kao i TV-serije, filmovi, glazba; umjetnost je od temeljne važnosti u vremenima krize. Jer ono što proživljavamo nije samo pandemija, već promjena globalne paradigme. Nalazimo se usred tranzicije, u vremenima velike neizvjesnosti, u stanju koje bih gotovo nazvala spoznajnom apokalipsom: pod nogama nam poput pijeska izmiču uporišta na osnovi kojih smo poimali kako funkcionira svijet, a sada otkrivamo da ta uporišta nisu bila valjana. Zadaća spoznajnih radnika (a to smo mi: pisci, umjetnici, glazbenici, scenaristi) jest da pomognemo publici da zaplovi s nama. Ne zato što znamo više, jer tomu nije tako, nego nam naš zanat i njegova sredstva omogućuju da izrazimo kako konfuziju tako i putove kojima bismo mogli zajedno krenuti. Ta je uloga doista iznimno važna“, smatra Francesca Melandri.

Jasno je da ništa ne može nadomjestiti šarm i toplinu neposrednih susreta pisaca i publike. Ako okolnosti iduće godine omoguće putovanja i veća okupljanja, sljedeće izdanje Festivala moglo bi nadrasti sva dosadašnja jer će organizatori, kako najavljuju, dio ovogodišnjih iskustava svakako prenijeti u iduću godinu

Europa političkog jedinstva i kulturne različitosti

Iako je u mnogim zemljama zavladao novi val čitanja Camusova romana Kuga, jedan od najistaknutijih suvremenih španjolskih pisaca Javier Cercas, koji je nastupio iz studija u Barceloni, smatra da nove okolnosti više podsjećaju na Kafkine romane. „Ova pandemija ima teksturu noćne more, kao da smo ušli u Kafkin svijet. Već smo bili u njemu, a sad smo zašli još dublje“, iznio je u razgovoru s komparatistom Tomislavom Brlekom. „Mislim da pandemija neće imati izravna utjecaja na književnost. Nikad velika djela nisu nastajala kao izravan odgovor na izazove ove vrste. Ali neizravno i ova će pandemija imati ploda. Jer ono što je dobro za život obično je loše za književnost, a što je loše za život dobro je za književnost. Drugim riječima, mi romanopisci, autori, hranimo se lošim. U sretnome svijetu književnost ne bi postojala, ne bi bilo romana. Možda bi bilo pjesništva, no ne bi ga bilo mnogo i bilo bi na niskoj razini.

Književnost se hrani sukobima, nju hrani bol, hrani je zlo, a ne dobro, mi autori smo poput lešinara. U najboljem slučaju mi smo kao alkemičari koji su željezo htjeli pretvoriti u zlato. Najbolji među nama od boli, razmirica i sukoba prave istinu, ljepotu, smisao. Zato mislim da je književnost korisna. Ali ona ne smije biti izravno korisna, jer se onda pretvara u propagandu ili pedagogiju i prestaje biti velika i korisna književnost. S općeg stajališta književnost se bavi uvijek istim, vječnim pitanjima: Kako živjeti dobro i dostojno? S političkog ili socijalnog stajališta pitanja su drukčija. Priznajem da sam isprva bio pesimist jer je u Europi reakcija na pandemiju bila uobičajena: nacionalističko zatvaranje, neka se spasi tko može! Ali sad sam optimist, pristup se promijenio, pouke iz 2008/09. ipak rađaju plodom: spasit ćemo se svi ili nitko. Osim toga, mislim da su učinjeni važni koraci, mnogo važniji nego što mislimo, koraci prema jedinom smislenom političkom projektu, a to je stvaranje ujedinjene Europe, federalne Europe, Europe političkog jedinstva i kulturne različitosti.“

Neupitna budućnost
knjige

Virtualnu poruku poslala je i glavna urednica za umjetničku prozu u velikoj njemačkoj nakladničkoj kući S. Fischer – Petra Gropp. „Nakon početnog šoka uočili smo da je naglo porasla svijest o važnosti knjiga i priča. One nam skreću misli, one nas tješe i ohrabruju. S njihovom pomoću razumijevamo svijet. U njima vidimo što znači biti čovjekom u našim vremenima. A to da sve više cijenimo knjige, pokazala je solidarnost između čitatelja, autora, knjižara i organizatora. Čitatelji su podupirali knjižare, knjižare su na inventivne načine dopremale knjige čitateljima, a autori su međumrežno predstavljali svoja djela. Kriza traje pa vidimo da se sve više fokusiramo na knjige koje reflektiraju naše aktualne društvene prilike. Da, točno je da cijela izdavačka industrija trpi gubitke. Za nas je COVID-19 pomalo kao leća koja je izoštrila pogled na izazove u izdavaštvu i književnosti. U suradnji s knjižarama razvijamo nove ideje i formate, razmišljamo o priredbama i tipu komunikacije. S čitateljima smo u kontaktu preko društvenih mreža“, pojasnila je urednica i zaključila da je budućnost knjige neupitna.

Da je budućnost knjige neupitna, a izdavačka branša žilava, potvrdilo je i osmo izdanje Festivala svjetske književnosti, koje se unatoč obeshrabrujućim okolnostima i neizvjesnosti održalo od 6. do 12. rujna. Festival koji organizira uspješna izdavačka kuća Fraktura domaćoj je publici ove godine predstavio šezdesetak autora iz dvanaest zemalja. Tijekom ljeta postalo je jasno da većina stranih gostiju neće moći doputovati u Hrvatsku pa su organizatori uspostavili vrlo uspješnu suradnju s Hrvatskom radiotelevizijom te velik dio programa preselili na male ekrane. Time je Festival zahvatio širu publiku i osvojio nova područja – produkciju televizijskih emisija. Većina stranih pisaca nastupila je iz stranih TV-studija ili iz svojih domova. No jasno je da ništa ne može nadomjestiti šarm i toplinu neposrednih susreta pisaca i publike. Ako okolnosti iduće godine omoguće putovanja i veća okupljanja, sljedeće izdanje Festivala moglo bi nadrasti sva dosadašnja jer će organizatori, kako najavljuju, dio ovogodišnjih iskustava svakako prenijeti u iduću godinu. Uz stvarne dolaske stranih pisaca u našu zemlju možemo se tako nadati i nastavku uspješne suradnje s HRT-om te internetskim prijenosima koji će omogućiti pristup kvalitetnim sadržajima širokoj publici ma gdje se nalazila.