KIŠNI ČOVJEK

Nisam osobito vješt engleskom jeziku, ali pamtim iz njega neke fraze za koje mi se čini da dobro opisuju ono na što se odnose. Jedna od najdražih mi je fair-weather friend, dakle prijatelj za lijepo vrijeme. Tim se izrazom opisuju oni ljudi koji su vam prijatelji onda dok sve ide glatko i dok vam ne treba nikakva pomoć, a nestanu čim malo zagusti. Ne ističem taj izraz zato što bih imao osobito loše mišljenje o ljudskoj naravi, nego prije zato što mi se čini da on dobro – zapravo: bolje od ičega drugog – opisuje stanje u našem prometu, ili, točnije, jedan tip situacija i jednu vrstu našega ponašanja u tim situacijama.

Vrlo često kad padne kiša vozači odjednom više nisu prijatelji kao za lijepa vremena

Govorim, dakako, o lošem vremenu u najdoslovnijem smislu te riječi, i o razlozima zbog kojih se te fraze sjetim čim počne padati kiša, a ja se nađem za volanom. Siguran sam da ste i sami bezbroj puta doživjeli isto što i ja, pa vam neće biti nikakvo iznenađenje ono što ću vam sad opisati.

Što se, dakle, događa kad počne padati kiša ili kad naiđe kakva druga vremenska nepogoda, pa makar bila i posve malena? Pa, eto, događa se to da tada bivaju suspendirani svi propisi, sva pravila, pa i samo najobičnije civilizirano ponašanje. Jer, toga časa naši vozači, koji su vam do tada – po lijepome vremenu – bili prijatelji (ili ste barem vjerovali da je tako) odjednom postaju nešto drugo i tu od prijateljstva više nema ni traga.

Na priliku, tada se oni prestaju obazirati na pješake: jure preko zebri ne gledajući na bakicu što s cekerom u jednoj i kišobranom u drugoj ruci mučno i ustrašeno nabada preko obilježenog prijelaza, i ne pomišljajući da je propuste, kao da bi ih to propuštanje moglo stajati života. Ali, stat će oni na zebri (a ne pred njom) ako ih promet zaustavi, a stat će i ako ih ne zaustavi, da bi, recimo, iskrcali putnika.

Isto tako, kad padne kiša, žute crte kao da postaju nevidljive. Moram reći o čemu se radi, za one koji nemaju zagrebačko iskustvo: žute crte su rezervirane trake po kojima se smije kretati samo javni promet, dakle, autobusi, tramvaji i taksiji. I to i jest tako onda kad je lijepo vrijeme, ali kad padne kiša, nitko više ne misli da ga žute crte na išta obavezuju, pa se svi šire po njima kao da su im ćaćine.

A ako je ta kiša malo jača, onda više ne vrijedi ni ono što se inače u prometu smatra nekom vrstom svetinje, to jest semafori: vozači će ući u križanje, premda vide da kroz njega ne mogu proći, samo da ugrabe onih nekoliko metara ili nekoliko sekundi. Neće ih, naravno, ugrabiti, nego će samo povećati nered, ali dajte vi to njima objasnite!

Dajte im objasnite da kiša nije nikakav razlog da se ide u zabranjenom smjeru, da se auto ostavi na cesti s upaljenim žmigavcima, a da se žmigavci uopće ne pale onda kad je to najpotrebnije!

Ukratko, radi se tu o priličnom paradoksu: prometni propisi – kao, uostalom, i sva druga pravila – postoje zato da bi nas zaštitili, pa bi bilo logično da ih se još čvršće pridržavamo onda kad je gusto, to jest kad je klizav kolnik, a vidljivost slaba. Ali, ne, događa se upravo obratno: tada, kad su nam najpotrebniji, mi te propise odbacujemo, pa nam se zato i događa ono što se događa uvijek kad je vrijeme loše.

E sad, vratimo se načas onoj izreci. Koliko ja razumijem, ona zapravo ne govori o vremenu, jer je metaforična, pa, dakle, ima neko preneseno značenje. Pod lijepim i ružnim vremenom u njoj se podrazumijevaju prilike i okolnosti, kakve god bile, dakle društvene, materijalne, političke, pa, dakako – zašto ne – i prometne. A ako je vrijeme u toj izreci simbolično, onda ne vidim razloga da ne bude i u zbilji. Onda smo slobodni da ponašanje naših vozača u kišne dane tumačimo kao metaforu njihova odnosa prema društvu, to jest njihova ponašanja u onim trenucima kad prilike više nisu pogodne, nego se s njima treba nositi i, po mogućnosti, nekako izaći nakraj. Što bi nam, dakle, govorila ta metafora?

Pa, bojim se da to što bi govorila ne bi bilo nimalo laskavo. Jer, ako nas i najobičnija kiša može odvratiti od zakona i propisa, kako tek biva s onim što je od te kiše i neugodnije i opasnije? Što se događa onda kad ekonomske, društvene, političke prilike postanu nepovoljne i kad počnu predstavljati ozbiljan problem? Događa se to da se više nitko ne osvrće na druge, nego postaje sebičan i samoživ, i nema te svinjarije koju neće počiniti samo da bi postigao onaj cilj koji ima pred očima, koliko god taj cilj bio sam po sebi beznačajan.

Da ne bi tkogod pomislio kako pretjerujem, navest ću primjer iz nedavnih vremena, kojih se svi sjećamo. Kad se istom bila pojavila znamenita virusna zaraza koja će s vremenom zahvatiti cijeli svijet, znalo je ponestati strateških namirnica, kao što su ulje, kava, deterdženti i slično, a osobito toalet-papir. I, ljudi su se svakako dovijali, a najviše tako što su u vlastitim špajzama pravili prava skladišta kriznih artikala. Netko je već tada vidio u tome simboliku, pa je napisao otprilike ovako. U razvijenim zemljama, kad se nešto slično dogodi, ljudi kupuju manje namirnica kako bi i drugima nešto ostalo; a naš će čovjek otkupiti kompletne zalihe, pa makar mu se one poslije pokvarile u garaži. A smio bih se kladiti – dapače, vidio sam vlastitim očima – da je u tim razvijenim zemljama slično i u prometu: kad je kiša ili kakva druga nepogoda, oni voze kao u autoškoli, jer znaju da je tako za svakoga bolje. A kod nas je obratno, znate i sami.

To pak znači da kod nas svaka nevolja, svaki problem, pa makar i sasvim sitan, suspendira pravila i zakone, te se prelazi na zakon jačega, odnosno bezobraznijega, to jest na zakon džungle. I zato čovjek, sjedeći za volanom i motreći promet dok pada kiša, sa zebnjom pomišlja što bi se dogodilo da dođe nešto ružnije od kiše, a pri tome ne misli na snijeg ili tuču, nego misli na one nevolje kod kojih je u pitanju život, ili barem zdravlje. Pita se što bi mu bili kadri učiniti svi ti vozači koji sad tako divljaju po cesti.

Jer, najgore je – najgore od svega – zapažanje da ima vozača koji kao da uživaju u kaosu što u takve dane nastaje na našim cestama. Tada se oni dobro osjećaju, tada su veseli, domišljati, čak i nešto vještiji za volanom, jer ta situacija – situacija bezakonja – njima najviše odgovara. Tek u takvim okolnostima oni imaju izgleda da se visoko popnu i daleko dotjeraju.

I zato se ja svaki put sjetim one engleske izreke. A prije nego što krenem na put, ne slušam izvještaje Hrvatskog autokluba, nego izvještaje Hrvatskog hidrometeorološkog zavoda. Jasno mi je, naime, da o vremenu sve ovisi, i u doslovnom i u metaforičnom smislu.