Kazalište IZDVAJA

Festival –

Pomak’o se ove godine Festival glumca sa svibnja u misec rujan, jer se mislilo da će ovi ‘andrak koji se muva i po našim sokacima smanjit svoju silu. Nije šmizla korona posustala, al’ se je i jopet zainat’la Slavonija i svoje kapije širom glumcima rastvorila. Ovi put sam se, bogarati, prvi put curiknuo s Festivala sa šesnom Bošnjakovom skulpturom Fabijana Šovagovića. Eno je u vitrini. Nagradili su kolege mog molera koji sam sebe đilkoški nazivlje Dekoraterom. Zapiljio sam se na dodjeli u naslagane nagrade s imenima Šove, Dracha, Ficija, Torjanca, Gregurevića i dviju dama, Nevenke Filipović i Nade Subotić, i s’vatio da sam sa svim tim legendama igr’o i za istim astalom divanio. Ponosan sam na to, ali eto, i ja sam omatorio. Duplo sam stariji od Festivala, a i njemu su se baš fine godine naredale.

Knjiga –

Istoimenu nagradu dobio je i mladi kolega Vladimir Andrić za ulogu u predstavi Štajga plodne spisateljice Ivane Šojat. Tu predstavu nisam stigao još pogledati, ali me zaista zanima kako je moja omiljena autorica oživila vinkovački željeznički kolodvor koji je do prije tridesetak godina bio budan 24 sata i uz mnogobrojne putnike od svakuda bio utočište raznih vucibatina, čudaka i prevaranta. No s veseljem sam pročitao njezin najnoviji roman Zmajevi koji ne lete.

Izd. Ljevak, Zagreb, 2020.

Opet me Ivana ugodno iznenadila temom koju je obradila. Znalački je ušla u razmišljanja četrnaestogodišnjaka koji bježeći od sebe i svoje disfunkcionalne obitelji pronalazi kratkoročne prijatelje i upušta se s njima u konzumiranje osvježivača, sintetičke droge koja im je lagano i legalno dostupna. Uz realistične likove mlađih tinejdžera, kreirala je i originalne, ali prepoznatljive karaktere rastavljenih roditelja i ambicioznog psihologa. Nakon što je njezin maestralni roman Unterstadt više nego uspješno zaigrao na pozornici HNK-a u Osijeku, Zmajevi koji ne lete ima potencijal ozbiljna filmskog predloška. 

Kazalište –

Počela je jedna od najneizvjesnijih kazališnih sezona. To je činjenica koje smo svi svjesni. No to nas nije demoraliziralo, nego nas je potaknulo da budemo još kreativniji i ambiciozniji. Istovremeno smo obnovili Ljude od voska i Kafku na žalu i zaigrali ih na pozornici, a ispred teatra izvodili kolažni program za sve zainteresirane ljubitelje kazališta. Budući da sam u svemu tome imao udjela, nisam stigao u zadnja dva tjedna pogledati gotovo ništa u drugim teatrima. Propustio sam već spomenutu Štajgu kazališta Joza Ivakić, Čehovljev Višnjik u koprodukciji HNK-a u Osijeku i DK-a Gavella koji se igrao u dvorištu Likovne akademije i na koncu nisam stigao pogledati ni jednu predstavu izabranu za Dane satire. Sve bih to da sam bio slobodniji sigurno s užitkom odgledao. No stigao sam nakon nastupa ispred kazališta odjuriti na izvrsnu ispitnu predstavu Sutra koja se igrala u oronuloj hali bivše tvornice Gredelj. Pretpostavljam da bih bio subjektivan u prenošenju dojmova s te predstave, pa vam prenosim s dozvolom autora dio objave ravnatelja Drame HNK-a Ivice Buljana na njegovoj Facebook-stranici: 

“... nakon toga u pogonima Gredelja koji izgledaju kao da ih je pogodila neispravna ruska bomba, predstava Sutra koju su napravili mladi umjetnici Dražen Krešić i Patrik Gregurec, Katarina Arbanas, Lara Nekić, Tin Rožman, Toma Medvešek i Igor Jurinić. Kakva scena Mateja Kniewalda, a koji tek kostimi Aleksandre Ane Buković, svjetlo Martina Šatovića. Bravo mladosti! Jučer sam u Ljubljani razgovarao s Robertom Waltlom i Markom Požlepom kako se u Zagrebu razvaljenom od potresa, korone, nestašice... rađa nešto što moje zahrđale antene registriraju kao signale izvanzemaljskog života.

E takav svijet je Sutra u kojem nema postpredramatičnosti ni izvedbenih teorija.“

Glazba –

Na današnji dan 18. rujna, kada ovo pišem, prije 50 godina sa svojih 27 godina, umro je Jimi Hendrix. Sebi ću tim povodom pustiti Hey Joe, no budući da svi znate gdje je krenuo Joe s pištoljem u ruci, prisjetimo se zajedno stihova još jednog njegova hita The Wind Cries Mary

Vjetar plače Mary

Nakon što su sve lutke u svojim kutijama,

I svi klaunovi su otišli na spavanje,

možeš čuti sreću kako posrće niz ulicu,

tragovi koraka obučeni u crveno.

A vjetar šapće Mary.

Metla grozomorno mete

razbijene komade jučerašnjega života.

Negdje Kraljica jeca,

negdje Kralj nema ženu.

A vjetar, on plače Mary.

Semafori, oni postaju plavi sutra

i isijavaju svoju prazninu na moj krevet,

Maleni otok opustio se prema dolje,

jer je život koji su živjeli mrtav.

A vjetar viče Mary.

Hoće li vjetar ikad zapamtiti

imena koja je puhao u prošlosti,

i sa svojom štakom, svojom starosti i mudrosti

šapće, „Ne, ovo će biti posljednje“

A vjetar plače Mary.