Jezični muholovci i versi harvacki

Ova bi se kolumna mogla nasloviti Splitske šetnje, ali sada su u điru lokalizmi... Naime, postoje izričaji: biti u điru, điravati (gore-dolje), uzeti u đir (podrugivati se nekom) napraviti đir (biciklom, automobilom). Đir je dijalektalna usvojenica talijanske riječi giro (krug, šetnja) kao i mnoge riječi koje nam se danas nude kao osobitosti staroga splitskog govora. Zapravo sve su to izvitopereni ostaci talijanizama usvojenih tijekom dugotrajne mletačke i austrijske uprave po dalmatinskim mjestima. Ne zaboravimo da je u Dalmaciji sve do potkraj 19. stoljeća talijanski bio službeni jezik administracije i sudstva. K tome njime su govorili i brojni ćozotski ribari, puljiški trgovci te ostali artišti i anarkišti što s Apeninskog poluotoka – u potrazi za boljim životom – hrliše put naših obala. Tijekom 19. stoljeća osobito su ga propagirali i domaćem pučanstvu drsko nametali dalmatinski autonomaši i talijanaši, koji su se, uz ostalo, uporno borili – sve do travnja 1880. – protiv uvođenja nastave na hrvatskom jeziku u srednje škole.

Izd. Čakavski sabor, Split, 1979.

Međutim, težaci, ribari i obrtnici splitskih predgrađa – koji predstavljahu većinu pučanstva – od pamtivijeka govorahu čistom čakavskom ikavicom. „U Splitu ne ima deset kuchak u kojim se hervatski ne govori... Splićani su Hervati pravi, koji slatke viteške hervatske pisme pivaju jutrom i večerom“, napominje Ante Kuzmanić u Zori dalmatinskoj 24. travnja 1848.

Ipak, mnogi od pučana – očito iz kompleksa manje vrijednosti – prihvaćaju „gospodsku modu“ i počinju koristiti poneki talijanizam. Rezultat je bastardni leksik koji će zabilježiti i gajiti stari i novi lokalni humoristi, dijalektalni pisci i stihoklepci. Taj jezični hibrid danas može biti zanimljiv kao svjedočanstvo tužna i za hrvatski jezik neslavna razdoblja, ali ne treba žaliti što ga je prekrio prirodni zaborav. Držim, naprotiv, da bi vrijedilo truda otkrivati / istraživati Ričnik starih odavno zaboravljenih, ali isključivo domaćih riči i besid splitskih predgrađa.

Ovom prigodom sjetih se epizode s početka devedesetih kada se u Splitu bila razbuktala potraga za starim ričima. Tim povodom objavih u Slobodnoj Dalmaciji (4. siječnja 1996) kozeriju Jezični muholovci. Budući da u danas dostupnom digitaliziranom arhivu Slobodne Dalmacije nedostaje čak dvanaest godišta dnevnih izdanja lista (1993–2006) ponovit ću taj tekst ovdje:

„Dok u ribarnici sumnjičavo razgledam mušule, dagnje i kućice – pitajući se hamletovski jesu li, il’ nisu iz čistoga mora, stari znanac ribar vuče me za rukav:

– Šjor profešur, vi ćete sigurno znat kako se po spli’sku  zvala muholovka? Nijedan od naše klape ne more se sitit?

Iste večeri na domjenku u foajeu HNK-a, dok pažljivo punim tanjurić mirisavim Gaminim rižotom, kucka me po ramenu sveučilišni profesor i povjerljivo pita:

– Oprosti, znaš li kako su ono stari Splićani zvali muholovku?

Sljedećih tjedana isto pitanje postavilo mi je još dvadesetak znanaca raznih zvanja i zanimanja. Strpljivo sam podnosio njihovu jezičnu znatiželju i prisjećao se davno zaboravljena artikla predinsekticidnog razdoblja naše civilizacije. Onih duguljastih kartonskih kutijica iz kojih se izvlačila vonjava spiralna ljepljiva traka s končićem i čavlićem na vrhu. Ubadali smo je o strop kuhinje, a poslije dan-dva oprezno skidali krcatu muha. Bilo je to ekološki zajamčeno i pouzdano sredstvo.

Prekipjelo mi je tek na Lovrincu... Dok sam u redu čekao da bih se žalovao obitelji preminulog prijatelja, žurno mi prilazi znanac, umirovljeni stomatolog, te ozbiljna i svečana lica šapuće:

– Čuj, znam da nije ni mjesto ni vrijeme, ali otkrio sam: Splićani su muholovku još zvali mušićarka ili španjulet...

Pa da nismo ludi! Mjesecima se mučimo da bismo otkrili ili izmislili pokoju staru, zaboravljenu riječ, a nitko da se sjeti zaviriti, primjerice, u Marulićeve Verse harvacke. Tamo ih ima na stotine! Potrudih se i sročih ovaj izmišljeni razgovor dviju pučanki iz 15/16. stoljeća:

– Oni pentur opijavac me drag, al vele je gluman i  gromoran.

– Je, dokturija ne znači i cilost! Reka je da Cvita imi lip kip i rilo, zaman kad je mužata.

– A, je s’l čula kad junak reče da in lotar urubi iz hiže dva masura ckvare, nikoko taljuri, parsuru, popečak i klopce?

– Je, a vidil san na markati naše kako viču: Diž korugvu, hlapstvo rastuci!

– Oboj, Anko moja, vel’ me pospiš, na hladenac mi bigat!

– Gren i ja, bo će dažjiti!

– Jutridan je čistosrid, ne jij masnice, pušć gojšćinu, piću  i gostaru!

(Za sve nas koji smo zaboravili starosplitski govor iz Marulićevih vremena navodim današnje sinonime gore navedenih „težih“ riječi: slikar, pijanac, šaljiv, bučan, učenost, neporočnost, tijelo, lice, uzalud, udata, sluga, lupež, opljačkati, kuća, posuda, mast, nekoliko, tanjur, tava, žarač, cokula, trg / tržnica, zastava, ropstvo, srušiti, hitnja, zdenac, bježati, jer, kišiti, sutra, Pepelnica, mrsno, odbaciti, uživanje, hrana, boca.)

Eto, dragi moji jezični muholovci, nemojte misliti da splitski govor datira tek od Duje balavca, Štandarca, Marka Uvodića, Smoje i inih humorista… Puno, puno je stariji i bogatiji.“