Flaubertovo remek-djelo

Francuski je pripovjedački klasik napisao pet romana, od kojih je posljednji ostao nedovršen. Najslabiji je Iskušenje svetog Antuna, nazvan romanom premda je to djelo epsko-dramska fantazmagorija. Prošlo je mnogo godina pa se književna kritika opredijelila. Reprezentativnima se smatraju romani Madame Bovary i Sentimentalni odgoj, ali je predikat remek-djelo dobio samo prvi. Usmjerit ću svu pozornost na Flaubertovu umjetnost u tom romanu. O Sentimentalnom odgoju treba ovom prilikom bar utvrditi da je pridjev „sentimentalan“ zamišljen ironično; današnjim značenjskim prizvucima ne treba ga opteretiti.

Moj izbor romana o „društvenim običajima pokrajine“, kako glasi podnaslov, temelji se na okolnosti da se Flaubertova tvorevina na posredan način nadovezuje na Don Quijotea. U središtu je obaju romana motiv djelovanja književnih tvorevina na ponašanje glavnih likova. Strukturno tumačenje Flaubertova djela može poći od različitih motrišta. Često se ističe spomenuti podnaslov kao dokaz da je autoru bilo osobito stalo do toga da prikaže tradicijsku sredinu u kojoj žive i djeluju njegovi glavni likovi, malogradski liječnik Charles Bovary i njegova supruga Emma.

Vratit ću se tim aspektima, a pogotovo piščevu osebujnom načinu pripovijedanja. Međutim, ne može biti dvojbe o tome da je cijela radnja romana nezamisliva bez lektire mlade djevojke, nekoliko godina prije sklapanja braka s Bovaryjem. Šesto poglavlje Prvog dijela romana u cijelosti je posvećeno sjećanju junakinje (ili antijunakinje) na doba provedeno u samostanu odnosno crkvenom internatu. Bilo joj je oko petnaest godina kad je gutala književna djela i bila zanesena ilustracijama.

Na donekle srodan način kao kod Cervantesa prikazuje se njezina inicijacija u svijet mašte, bez koje bi cijeli njezin život protekao drukčije. Jedna vanjska suradnica internata opskrbljivala ju je knjigama, koje je krišom čitala. Emmin Amadis bila je zabavna književnost iz razdoblja romantizma, koja je u Francuskoj bila obilno zastupljena (Dumas stariji, Sue i mnogi danas zaboravljeni autori), Flaubert ne navodi pisce nego sažima pustolovne sadržaje. Knjige su bile krcate ljubavnim parovima, bilo je tu „progonjenih dama koje su u samotnim paviljonima padale u nesvijest“, iznosile su se sudbine poštanskih kočijaša koje je netko po gostionicama ubijao, važni su bili mračne šume, mjesečina, hrabra i vrla gospoda. Poslije su je uzbuđivali romani Waltera Scotta. Maštala je o dvorcima, poistovjećivala se s mladim damama u burgovima koje kroz gotske prozore motre hoće li se pojaviti mlad vitez na konju i s bijelom perjanicom na šeširu.

Pripovjedačko umijeće

Ukratko, engleska srednjovjekovna povijest bila joj je novo otkriće. Ali i srednji vijek općenito. Patila je čitajući o tužnim sudbama Marije Stuart, Jeanne d’Arc i Héloïse. Zajedno s drugim djevojkama u internatu oduševljavala se prizorima iz raznih likovnih reprodukcija. Osobito su bile privlačne slike engleskih plemkinja, s psićima u pratnji, ali i egzotika dalekih zemalja: sultani, bajadere u njihovim naručjima, haremi, palme okružene tigrovima, minareti pokraj rimskih ruševina, a bilo je tu i osunčanih jezera napučenih labudovima.

Bovary je pokazivao samo letimično zanimanje za Emmine sanjarije, ne sluteći da će njihov brak biti, paradoksalno, zasjenjen bujnošću njezine fantazije i čežnjom za drukčijim životom. Gradić blizu Rouena (Flaubertova rodnoga grada), suprugova karakterna obilježja, u kojima se očitovala prosječnost čovjeka bez ambicija. Sve je to Emmi bilo dosadno, a potajice i mrsko, svakako neprimjereno njezinu temperamentu. Uživala je samo u kratkim prekidima jednolične svagdašnjice: u pozivima u domove bogatih znanaca te u odlascima u rouensko kazalište.

Pruža nam se sugestivan primjer Flaubertovih stilskih značajki. Opisuje se operna izvedba Donizettijeva djela Lucia di Lammermoor, s radnjom u Škotskoj. Emma se u svakom prizoru identificirala sa zbivanjem, prepoznajući u glazbenim likovima junake iz romana. Snažno osvjetljenje, pjevanje i dekor pružali su neobično vidno i slušno zadovoljstvo. Emma nije vidjela stvarnost pozornice, iluzionizam priprostim kulisama, nego se odavala samo subjektivnim dojmovima.

Posve je drukčiji pogled svojstven Flaubertovu pripovjedaču. Kazališna predstava to posebno jasno predočuje. U jednom je pismu iz razdoblja rada na romanu autor napisao: Emma to sam ja. To je neke kritičare zavelo da tvrdnju shvate posve pogrešno. Tekst romana pokazuje da o identifikaciji ne može biti govora. Objektivna, tako reći neutralna, perspektiva rezultat je Flaubertove glasovite impassibilité, neopredijeljenosti, bestrasnosti, koja pruža slike posve suprotstavljene Emminima. Bez emocija, gotovo protokolarno, otkrivaju se konvencije kazališne igre. „U prostor za orkestar smještavaju se glazbenici te se isprva ništa ne čuje nego neskladna buka: kontrabasi koji škriplju, zavijanje violina, reski rogovi te jadnice flaute i fagoti.“ (Preveo V. Ž.)

Gustave Flaubert

Na srodan način pripovjedač bilježi i teatralno motanje pjevača po pozornici, gestikulaciju i njihovu želju da se dopadnu publici razjapljujući usta i pokazujući blještave zube. Flaubertovo golemo pripovjedačko umijeće spaja u isti mah, gotovo od rečenice do rečenice, dva motrenja pozornice, Emminu naivnu začaranost i superioran analitički pogled pripovjedačev. Od bezbrojnih odlomaka u Madame Bovary možda upravo navedeni uzorno pokazuje do čega je autoru bilo stalo.

Tijek radnje, osobito u Drugom i Trećem dijelu, predočuje Emmino postupno posrtanje, koje je opaka posljedica njezinih djevojačkih iluzija. U duhu pročitanih romana ona naivno i ujedno kapriciozno tone u svoj svijet. Muža obmanjuje i vara dvama ljubavnicima, a svoje tlapnje prenosi i na odjeću; kupuje skupe tkanine na suprugov račun krijući pred njim velike dugove. Kad joj zaprijeti žestok društveni skandal, pa i pljenidba, posegne za otrovom. I tom suicidu, pa makar agonija bila i strašna, svojstveno je nešto teatralno, posve u skladu s lektirom. I ondje je bilo, uz mačeve, otrova kojima je ljubomorna žena maknula svoju suparnicu.

Vrhunce modernističkih postupaka u stilu neopredijeljenosti Flaubert postiže primjenom simultanog prikazivanja pojedinih zbivanja. Ekstreman primjer istodobnosti nalazi se u osmom poglavlju Drugog dijela, gdje se isprepleću iskazi ljubavnog para (šaputanje Emmino i njezina prvog ljubavnika) s povicima trgovaca na dražbi, stoke na obližnjoj tratini. „... znao sam da ćemo se danas vidjeti“ – „sedamdeset franaka“ – „Stoput sam htjela otići, pa ipak sam pošla s vama i ostala“ – „za gnojivo“. Reski simultanizam Flaubert stavlja i u poglavlje (8, III) koje prikazuje Emmino strašno umiranje. U posljednjim trenucima njezina života čuje se s ulice pjesma prolaznika u kojoj se spominju sunce, ljubav, vjetar.

Fanatizam savršeno oblikovane proze

O nastanku romana dobro smo obaviješteni, naime iz prve ruke. U ožujku 1853. Flaubert piše svojoj prijateljici, književnici Louise Colet (s kojom se često dopisivao) da rad na romanu teče vrlo sporo. „U jednom tjednu napisao sam samo dvije stranice.“ To je jedno od onih mjesta koja potvrđuju poznat piščev fanatizam u odanosti savršeno oblikovanoj prozi. S pravom se govori o Flaubertovu duhu apsolutne strogosti izraza. Čak mu se ni francuski jezik nije činio dovoljno podatan rigoroznom stilskom naporu (Louisi Colet, 26. svibnja 1853). Jedna od provodnih misli kulturnopovijesno neobično bogata dopisivanja, i s drugim adresatima, uvjerenje je da umjetnik sav svoj život mora samoprijegorno posvetiti savršenstvu djela: ne može stvarati a u isti mah živjeti kao drugi ljudi.

O tome svjedoči i pismo znanici Leroyer de Chantepie (18. ožujka 1857), u kojemu je sažeo svoj sud o tom romanu. „Madame Bovary ne sadrži ništa dokumentarno. To je posve izmišljeno zbivanje. Nisam u djelo unio ni svoje emocije ni svoja životna iskustva. Fikcija (...) se temelji posvema na objektivnoj samobitnost djela. Jedno je od mojih načela da ne treba izraziti subjektivnost. Umjetnik mora u svom djelu biti poput Boga u činu stvaranja, nevidljiv i svemoguć; moramo ga svagdje osjetiti, ali nikad vidjeti.“ (Preveo V. Ž.) U životu, dodaje Flaubert, smijem si priuštiti vrhunsku lektiru, Shakespearea i Goethea.

Naposljetku se moramo osvrnuti na put tog Flaubertova romana u svijet. Počeo je skandalom, koji je bio daleko od samobitnosti, književnosti. Djelo je počelo izlaziti potkraj 1856. u novinskim nastavcima. Dorađeno, pojavilo se sljedeće godine u obliku knjige. Državni tužitelj odmah je podnio zahtjev da se taj izazovni roman zabrani. Autorov odvjetnik uspio je, međutim, uvjeriti sud u to da se radi o umjetničkom djelu koje objektivno prikazuje neke pojave ljudske naravi – staloženo, bez predrasuda.

Dokumentacija je pristupačna pa se može prosuditi u čemu je državni odvjetnik vidio zazornost. Njegova je argumentacija zanimljiva ne samo s pravnog nego i s književnokritičkoga gledišta. Nisu ga toliko smetala „sablažnjiva“ mjesta već okolnost da u tom romanu nema nijednoga pozitivnog lika, dakle junaka u starom smislu riječi. Može se pretpostaviti da je organ državne vlasti Flaubertovo djelo sučelio s knjigama koje je prije čitao, s romanima s idealiziranim likovima, kakve je čitala Emma.

Ne želim propustiti priliku da podsjetim na to da je iste godine u Parizu objavljeno jedno od ključnih djela moderne lirike, zbirka Cvjetovi zla Charlesa Baudelairea. Ta dva autora ostat će povezana na višestruk način: kao privatne osobe bili su vršnjaci, rođeni 1821. godine, zatim kao klasici francuske i svjetske književnosti, a na tragikomičan način i zbog toga što su oba djela dospjela pred sud. U Baudelaireovu su slučaju nasrtaji novina na „nemoralne i odvratne“ pjesme uspjeli mobilizirati sve sudske instancije. Pjesnik je bio osuđen na globu i prisiljen da iz knjige odstrani šest pjesama. Razumije se da je poslije autorove smrti izgred države pao u zaborav. Već odavna čitamo Cvjetove zla u punom opsegu, a godina 1857. ušla je u povijest književnosti kao godina koja će se posebno pamtiti.