Erudit, eklektik i zatravljeni pjesnik

U nakladničkom nizu Tragovi Matice hrvatske objavljeni su Književni pretinci, zbirka studija iz novije hrvatske književnosti Luke Paljetka, svestranoga književnog poslenika, autora obimne biblioteke koju čine pjesnički i prevodilački svesci, književna historiografija, proza, publicistika i prijevodi klasičnih djela i pisaca. U knjizi je tiskano osamnaest rasprava koje su nastajale različitim povodima i koje su objavljivane između 1987. i 2019. godine. Čine ju autorovi prilozi sa stručnih i znanstvenih skupova, eseji tiskani u književnoj periodici, eseji uz kritička izdanja pojedinih djela i prikazi knjiga. Dva su priloga premijerno tiskana u knjizi. Pretinaca je devet. Oni su problemski organizirani i tiču se sva tri književna roda – portretiraju jednog pisca (npr. Šegedin, Slamnig), izdvajaju intrigantan problemski kompleks (npr. Lik Frana Supila u hrvatskoj književnosti), upućuju na moguće a neuočene veze među tekstovima i autorima (npr. Nazor – I. Brlić Mažuranić) i sl. Iza ideje o pretincima izvjesno stoji želja da se od tematski i metodološki raznorodnih tekstova oblikuje cjelina, da se naznače potencijalne korespondencije među njima, širina i stalnost autorovih interesa.

Od pjesme prema
njezinu kontekstu

S obzirom na tematski okvir Republike stiha te s obzirom na činjenicu da se Paljetka ponajprije percipira kao pjesnika, ovdje ću se koncentrirati samo na one dijelove knjige koji se izravno (do)tiču poezije. Nesumnjivo je izazovno vidjeti kako pjesnik čita pjesnike, na koji se način otvara njihovim nadahnućima, emocionalnim ushitima i verbalnoj magiji. Osim toga, intrigantno je kako gradi komentatorski diskurz i do koje mjere u nj pripušta vlastite lirske preokupacije.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2020.

Od devet pretinaca poeziji i pjesnicima tri su posvećena djelomice (prvi, četvrti i peti), a tri u cijelosti (sedmi, osmi i deveti). Pođimo redom. U prvi pretinac Paljetak je smjestio opsežne rasprave o braći Vojnović, točnije o zbirci pjesama u prozi Dubrovačke elegije Luje Vojnovića i drami Maškarate ispod kuplja Ive Vojnovića. U četvrtom pretincu supostavio je analize pjesništva Antuna Branka Šimića i jedne novele Milana Begovića. U petom se pak usredotočio na interpretacije Ujevićeve lirike iz pera književnoga znanstvenika Ive Frangeša te im primetnuo vlastito čitanje Svakidašnje jadikovke. Kako je vidljivo motivacija za oblikovanje „književnoga para“ jednom su rodbinski odnosi i grad, drugi put načelno bliska tema, a treći put čitateljska i metodološka usredotočenost na isti opus. Kada je riječ o analitičkoj optici, i ona se mijenja od teksta do teksta. Esej o Dubrovačkim elegijama Luje Vojnovića povelik je spis koji svoj predmet opisuje tekstualno i kontekstualno – Paljetak arheološkom preciznošću tumači tekstove te knjige nudeći čitatelju niz važnih filoloških, kulturoloških i historiografskih podataka. U studiji o Šimiću autor bira mikroperspektivu – odlučuje se motriti Ja-iskaze u Šimićevoj poeziji. Tim nazivom, koji zvuči kao kakva semiotička prigodnica, Paljetak zapravo označava stihove na čijim se počecima eksplicitno pojavljuje zamjenica ja. Da bi motivirao razložnost takve interpretacijske izvidnice napominje da se u 229 Šimićevih pjesama ta zamjenica javlja točno 444 puta. Odabrana mu je perspektiva omogućila da potvrdi neke od temeljnih postavki o obilježjima Šimićeva pjesništva (kao što su one da je selidba u grad izazvala radikalne promjene u njegovoj poetici i svjetonazoru te da su predmeti njegove erotske žudnje žena i stvaranje), ali i da ponudi djelomice izvorne uvide i zaključke poput teze da se mogu povezati renesansa i ekspresionizam zbog toga što je u oba slučaja „čovjek središte svijeta, s tim da je u renesansi suočen s prevrtljivom Fortunom, a u ekspresionizmu sa samoćom“.

Frangešov trnokop
i Paljetkov temperament

Možda je od tri spomenuta najintrigantniji peti pretinac. U prvom njegovu dijelu, u eseju Frangešov trnokop u Tinovoj bašti Paljetak komentira hermenutičke okušaje glasovitoga profesora hrvatske književnosti o Ujevićevoj poeziji, i to objavljivane od 1969. do 1987. Riječ je o preglednom članku koji postupno izdvaja Frangešove ključne teze, hermeneutičke postavke i uvide te koji skicira njegovu interpretacijsku metodu. Paljetak među inim ističe da je Frangeš prekršio uvriježeno pravilo da se o Ujevićevoj poeziji govori koristeći biografski ključ te da je zapravo razvio „školu umijeća tumačenja književnog djela na temelju stila, podržan Steigerovom mišlju da stil je svijet u estetičkom pogledu“. Interpretator Frangeš, osnažuje Paljetak, „naglasak stavlja na afektivne elemente jezičnog izraza“ da bi kasnije stilističkome čitanju pridodao i komparativni pristup. Ipak, uza svo poštovanje i naklonost spram takvog načina čitanja, Paljetak u jednom trenutku napominje da bi za razjašnjenje „pretvaranja osobne, najintimnije tragedije u osnovni poetski motiv“ trebalo „u obzir uzeti malo biografskih podataka o Tinovoj sudbinskoj ljubavi prema Lucili Vesnić, ali se Frangeš, dosljedan svome načelu, toga kloni“. Drugim riječima, tekstualistički (stilistički) pristup preuzak je okvir Paljetkovu čitateljskom temperamentu. On se ne libi kadšto povezati građansku osobu i autora, staviti znak jednakosti između pjesnika i lirskoga subjekta. To je dakako legitimna pozicija. Svaki interpretacijski pristup povlači za sobom i određene uvide: onaj temeljen na biografskim podacima nastoji rekonstruirati narativ o životu i djelu tumačenoga pisca, dok oni temeljeni na stilu, kompoziciji ili poziciji teksta u svijetu tekstova ističu literarnu logiku kao prvotnu, depersonaliziraju tekst i čitatelja oslobađaju priručne historiografije. Esej Biblijsko-teološki odrazi u pjesmi Svakidašnja jadikovka Tina Ujevića pokazuje da je analitičar Paljetak eklektik, tj. da u istom trenutku koristi elemente stilističke i tematske kritike, da slijedi dijalogičnost Ujevićevih stihova, ali i njihovu potencijalnu  proživljenost. Tako s  jedne strane u pjesmi nalazi reference na Knjigu o Jobu, Jeremiju, Evanđelje po Mateju, odjeke Njegoša, s druge ustvrđuje da je „Svakidašnja jadikovka pisana aglutinativnim stilom srednjovjekovne literature s anaforom kao glavnom stilskom figurom: s veznikom i koji se ponavlja 25 puta“, a s treće rabi tvrdnje poput sljedećih:

Kada nastaje Svakidašnja jadikovka Tin ima 25 godina, a osjeća se star, točnije rečeno, osjeća u sebi neku mladenačku starost…

Tin znakovito četiri puta zaziva Gospodina…

Očajnik Tin gazi „po trnju i kamenju“…

Završna su tri pretinca, kako već rekoh, u cijelosti posvećena poeziji i pjesnicima. U sedmom autor nam nudi instruktivnu Šetnju kroz Slamnigovu Aleju poslije svečanosti. Paljetak se usredotočuje na Slamnigov prvijenac nalazeći u njemu nukleus čitavog pjesnikova opusa. U veoma odmjerenoj i poticajnoj raspravi ističe tematsku i tehničku svježinu Slamnigove zbirke nastale u vrijeme kada su još aktualni postulati socrealizma, potom uspoređuje Slamniga i Préverta ustvrđujući da je Slamnigu Zagreb ono što je francuskom klasiku Pariz te da njihove pjesničke načine uz ostalo karakteriziraju „humor, ludičnost, anarhičnost, sentimentalnost udružena s obrambenom ironijom, usredotočenost na obične stvari, običnog čovjeka, romantična ljubav i prije svega sloboda“. Među najznatnije interpretacijske dionice ide usporedba Slamnigove konkretističke pjesme Kvadrati tuge i Marulićeve pjesničke križaljke koja omogućuje vodoravno i okomito čitanje s tim da prvo nudi pouku, a drugo epikurejsku opuštenost. Iz perspektive te briljantne analitičke dionice moguće je povezati ta dva teksta s Paljetkovom antologijskom Sonetnom križaljkom.

U osmom pretincu nalaze se dvije rasprave: o zbirci Koljena za Madonu Maka Dizdara i o poeziji Nikole Martića. Povezuje ih autorova koncentracija na intenzivnu komunikaciju tih pjesnika sa starozavjetnom Pjesmom nad pjesmama te s bogumilskim nasljeđem. Zaključni deveti pretinac donosi krajnje osobnu feljtonističku vinjetu Tri pisma Krunoslava Quiena. Paljetak citira i kontekstuira pisma koja mu je Quien pisao 1987. – u prvome nudi poetski ciklus Igrarije za tiskanje u časopisu Dubrovnik; u drugome duhovito svjedoči o svome profesoru Anti Cettineu o kojemu Paljetak u tom trenutku piše disertaciju; treće je pak pismo-koncept, otkriveno poslije pošiljateljeve smrti, u kojemu Quien komentira Paljetkov prijevod pjesama E. A. Poea, pokazujući pritom koliko je duboko mislio o svakom spisateljskom i prevoditeljskom rješenju te iznova demonstrirajući nesvakidašnju lucidnost i ludičnost.

Prisnost i distanca

Književni pretinci Luke Paljetka osvjetljavaju pojedine rukopise, opuse i pisce iz očekivanih i neočekivanih kuteva, pokreću raspravu o važnim temama, gdjekad nude i obrazlažu smjele teze. Uz već spomenuto eklektičko povezivanje različitih analitičkih paradigmi, glavna su obilježja Paljetkova komentatorskog diskurza iznimna erudicija, akribičnost i esejistički subjekt koji o temi katkad govori s distance a katkad joj se posve otvara. Čim počne čitati knjigu čitatelj će uočiti obilje referenci kojima su prošarane autorove rečenice. U tekstu koji se prostire na četiristotinjak stranica pojavljuje se 1360 fusnota. Ta činjenica otkriva da je riječ o autoru koji je privržen podatku, koji je uvijek spreman na dijalog, koji pomno i s različitih gledišta prilazi temi te koji poštuje tuđa mišljenja i često pomoću njih utvrđuje ili potvrđuje svoje postavke.

Valja svakako istaknuti da Paljetkov esejistički subjekt na različite načine iskazuje simpatije prema predmetu svoga bavljenja. Navest ću samo jedan primjer. Iako o svim kolegama pjesnicima piše s nedvosmislenom naklonošću, neki su mu ipak bliskiji. To se može primijetiti već u načinu na koji ih imenuje. Recimo u eseju o vrgoračkom klasiku Paljetak redovito rabi hipokoristik Tin umjesto prezimena Ujević („Tinova pjesma“, „Tinov pakao“, „Tinova politička aktivnost“, „Tinovi osjećaji“, „sjemeništarac Tin“ i sl). U raspravama o braći Vojnović ne samo da često rabi njihova osobna imena nego i njihove „dubrovačke padeže“ („Lujov povod za pisanje“, „u društvu brata Iva“, „Ivova vršnjakinja“). U pitanju su nedvojbeno izrazi krajnje prisnosti iza kojih proviruje zatravljeni pjesnik. S druge strane, govoreći o Slamnigu, Frangešu ili Martiću, Paljetak beziznimno poseže za prezimenom. U tim slučajevima komentator zauzima distancu koja obično otvara vrata „klasičnijem“ poetičkom opisu i upotrebi uvriježenoga kritičkog pojmovlja (u Slamnigovu pjesništvu primjerice nalazi „razsredišteni“, muški i ženski lirski subjekt).

Onima koji život teško mogu zamisliti bez književnosti, napose bez poezije, preporučujem da otvore Književne pretince Luke Paljetka. U njima će naći obilje razloga za putovanja u različite lirske svjetove i s vremena na vrijeme rapsodično raspoloženog vodiča.