Ćuk iznad kaštela Grimani

Spoznaja da će se, nejunačkom vremenu usprkos, u netom obnovljenu renesansnom kaštelu Morosini-Grimani u istarskom romantičnom gradiću Svetvinčentu (za prijatelje Savičenti) održati tradicionalni Festival plesa i neverbalnog kazališta (utemeljen 2000) silno je obradovala ljubitelje te vrste kazališnog promišljanja. Zbog kraćeg trajanja (24–26. srpnja) festivala i posebnih uvjeta kojima je podvrgnuta publika ove je godine u kaštelu izvedeno pet predstava, premijera predstave Esbat koreografkinje Aleksandre Mišić postavljena je na livadi pokraj kaštela (zvanoj Žlinja), a dvije kratke videoprojekcije Martine Nevistić (Pulsar i Apollonian) prikazane su u loži na središnjem trgu. Predstave su ponudile različite pristupe odabranim sadržajima, ali ono što je odlikovalo festival bile su sjajna usklađenost protagonista, prohladne noći i uporno glasanje ćuka (ovaj put nije bio ptica zloslutnica).

Odnos oca i sina u predstavi Bijele geste pratimo u izvedbi dvojice plesača koji su to i privatno: Sylvain Bouillet i njegov desetogodišnji sin Charlie / Snimio Andi Bančić

Prva predstava pod nazivom BEAT – I just wish to feel you u koncepciji i režiji Jenne Jalonen i produkciji Collective Dope otvorila je nekoliko dana ranije i riječki mini festival suvremenog plesa Port of Dance u HKD-u na Sušaku. Finska plesačica Jenna Jalonen školovala se na budimpeštanskoj Plesnoj akademiji, ali se poslije odlučila za suvremeni ples, dok njezin partner, belgijski plesač Jonas Garrido Verwerft, od desete godine izvodi breakdance (uz sportsko obrazovanje ), pa je njihov duet, uz glazbenu pratnju nizozemskog dizajnera zvuka Adriana Newgenta ponudio snažan doživljaj, prštao je energijom.

Mogla se pratiti promjena ritma, gotovo bolni udarci tijela o tijelo, nježnost i bešćutnost, obzir prema drugom biću koji zamjenjuju gruba povlačenja tuđeg tijela po podlozi ili, kako piše u pratećem katalogu: „Onaj koji manipulira i onaj kojim se manipulira. ‘Živo tijelo’ i ‘mrtvo tijelo’, jer su oboje tjelesno uvježbani da svladaju tehnike i kontroliraju svoje tijelo.“ I doista, ne očarava samo energija, već spretnost i suverenost u vladanju tijelom, ali kao i kod mnogih naglašeno tjelesnih predstava i ta duljinom (45 min) poništava fascinaciju izvedbom. Kada se jednom spozna ideja, svako ponavljanje, ma kako virtuozno bilo, umanjuje učinak (i gledateljev užitak) priče. Nešto slično mogla bih reći i za predstavu Gore izvanrednoga Zagrebačkog plesnog ansambla u koreografiji Ferenca Fehera (u koprodukciji Zagrebačkog kazališta mladih), koja je slijedila u nastavku večeri. Šest sjajnih plesačica (Margareta Firinger, Andreja Jandrić, Sintija Kučić, Gendis Putri Kartini, Petra Valentić, Jovana Zelenović) u krasnim kolorističkim odijelima (Zdravka Ivandija Kirigin) uz dinamičnu glazbu (Nenad Kovačić, Ferenc Feher) nude energičnu i skladnu izvedbu u kojoj se izmjenjuju kolektivni i individualni segmenti.

Nakon zajedničkog identičnog nastupa, dolazi do pojedinačnog otklona koji postaje izvor novih pokreta i novog zajedništva, kako je zapisano u programskoj knjižici: „Amazonski freestyle pokreti opisuju solidarnost, hrabrost, protivljenje, zajedništvo te individualnu i grupnu odgovornost.“ Koliko god u početku zadivljuju energijom i skladom, plesačice daljim nastupom ne donose ništa novo, čime prvobitna emotivna tenzija postupno hlapi, pa bih zato prvu festivalsku večer označila kao večer virtuoznih izvedbi i slabih emocija.

Predstave druge večeri rese elementi „cirkuskih vještina“, što postaje razumljivo pri čitanju biografija: Naif Production, u čijoj je produkciji nastala zanimljiva francuska predstava Des gestes blancs osnovala su trojica akrobata (Sylvain, Mathieu i Lucien), dok je koreografkinja španjolske predstave Trama Roser Lopez Espinosa uz amsterdamsku Akademiju za kazalište i ples prošla obuku kod bivšeg gimnastičarskog trenera Jaumea Miroa. U Bijelim gestama pratimo odnos oca i sina u izvedbi dvojice plesača koji su to i privatno: Sylvain Bouillet i njegov desetogodišnji sin Charlie. Nejednakost dviju tjelesnih masa u stalnom propitivanju ravnoteže prelazi u propitivanje mentalnog sklopa odrasle osobe i djeteta vrlo blisko suvremenim roditeljima.

Sve veća sklonost, dapače ovisnost djece o igrama putem tehnologije spram fizičkih igara pomalo postaje prepreka između djece i njihovih roditelja: djeca se zatvaraju u izmišljeni svijet u kojem postaju nedohvatni za okolinu. Početne scene ove plesne predstave prikazuju mališana zaokupljena mobitelom (i slušalicama) i oca koji se trudi doprijeti do sina i „oteti“ ga. I to uspijeva kroz izvanredno osmišljenu koreografiju (S. i C. Bouillet) i priču (dramaturg Lucien Reynes) u kojoj su jednako važni zvukovi (Christophe Ruetsch) i svjetlo (Pauline Guyonnet) jer vrlo vjerno dočaravaju očev napor i sinovo prihvaćanje, ali i otpor. Doista fascinira njihova usklađenost u prikazu nježnosti i inata, roditeljskog napora i dječjeg otpora. Radi maloga plesača u publici je bilo i djece, koja su vrlo precizno prepoznala situaciju i priču, što ih dakako nije odvratilo od vlastitih mobitela nakon izvedbe (što ide roditeljima na dušu). I dok u odnosu dvojice nejednakih tjelesnih masa prepoznajemo promišljeno „baratanje“ ravnotežom, isprepletanje petero plesača (Nora Baylach, Magi Serra, Anamaria Klajnšček, Noe Ferey, Pontus Fager) u predstavi Trama koketira s gravitacijom. Njihovo izvanredno balansiranje i poigravanje zakonima fizike pokazuju vrhunsku tjelesnu kondiciju i mar za onoga do sebe – jedan pogrešan potez i sve može tragično okončati. Kao poruka u ovo vrijeme kada je uzajamna solidarnost pomalo od životne važnost.

Završna večer Festivala plesa i neverbalnog kazališta odvijala se u znaku onostranog jer prva predstava naslovom Esbat asocira na vještičje sjelo u doba punog mjeseca, dok talijansko-njemačka predstava Harleking autora i izvođača Ginevre Panzetti i Enrica Ticconija opisuje naslovni lik kao „demona s višestrukim identitetima koji tijelom podsjeća na Arlecchina iz commedije dell arte“. Predstava Esbat dio je projekta opisana kao Nevidljiva Savičenta – prevođenje tradicije u suvremenu kulturu, pa kroz izvedbu triju plesačice Zagrebačkog plesnog ansambla (Margareta Firinger, Gendis Putri Kartini, Jovana Zelenović) uz izbor glazbe etnomuzikologa Darija Marušića i vizualni doprinos scenografa Ivana Lušičića, oblikovatelja svjetla Sašu Fistrića i kostimografkinju Kristinu Nefat istražuje, kako piše u programu: „Kako je prošlost prisutna u sadašnjosti? (…) Oživljavanje lokacije kao mjesta kolektivne memorije sjedinjuje ono što je bilo s onim što jest, artikulirajući ono nesvjesno, transformativno i neizrecivo.“ Poput tri suđenice (Macbethove) plesačice se kreću u polumraku i premda u Savičenti živi legenda o vještici Mari (travarica Mare Radolovich spaljena u kaštelu 1632, izvor Barbara Ban), priča naših plesačica nije baš jasna: ni igra s noćnom posudom, ni rasvjetna tijela u travi, ni nepoznati jezik i nepoznati znakovi ispisani na zidu kaštela… Možda treba biti dio zajednice ili bolji poznavatelj legendi od većine publike, ali osim zanimljivih svjetlosnih učinaka, malo nam je toga postalo „vidljivo“. Predstava koja je mene apsolutno i bez imalo zadrške očarala bila je posljednja festivalska predstava, u kojoj je duet Panzetti i Ticconi vizualno i atmosferom dočarao svijet talijanske „komedije umijeća“. Odjeveni u jednostavne crne trikoe s karakterističnim cipelama, bez dodatne šminke, oni su uspjeli svojim čarobnim načinom, nalik hipnotičkoj magiji, uvući gledatelja u davni, dalek i nestvaran svijet. Iz kojeg sam se nevoljko vratila.

Potreba za izvedbenim umjetnostima postaje očigledna kada one postanu teže dostupne i zato bez obzira na primjedbe pojedinim predstavama iskreno poštujem napor organizatora da ispuni Svetvinčenat plesom.