Boli odrastanja i prvoga zaljubljivanja

Romani zagonetne talijanske spisateljice Elene Ferrante izazivaju golemo zanimanje publike. Svoj pseudonim popularna autorica iz Napulja (rođena 1943. ili 1953) oblikovala je prema imenu, ali i polufiktivnim obiteljskim pričama književnice Else Morante (rođene u Rimu 1912). Roman Lažljivi život odraslih Elene Ferrante u izdanju zagrebačkoga Profila pročitala sam na dan objavljivanja, 1. rujna, u životnom, razigranom prijevodu s talijanskoga na hrvatski Ane Badurina.

Objavivši prvi roman, Mučna ljubav, 1992, Elena Ferrante postala je najpopularnija po svojoj tzv. napuljskoj tetralogiji Genijalna prijateljica, Priča o novom prezimenu, Priča o onima koji bježe i onima koji ostaju, Priča o izgubljenoj djevojčici koju pripovijeda zrela Elena, o Napulju i o svojoj prijateljici iz djetinjstva Lili, s kojom prijateljuje više od šezdeset godina, uz insajderski uvid u svakodnevna i književna događanja u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća.

Izd. Profil knjiga, Zagreb, 2020.
S talijanskoga prevela Ana Badurina

I u najnovijemu je romanu, La vita bugiarda degli adulti (Rim, 2019) vidljiva poveznica s djelom Else Morante, npr. s prozom Menzogna e sortilegio (1948), uz asocijacije na Moraviju i Pasolinija, ali i na sintezu romana s protagonistima adolescentima, s tzv. feminističkom lektirom i s Flaubertovom Madame Bovary.

Roman započinje ulomkom: „Dvije godine prije nego što je otišao od kuće, otac je majci rekao da sam veoma ružna. Rečenicu je izgovorio ispod glasa, u stanu koji su moji roditelji kupili u Gornjem rajonu, navrh Ulice svetog Jakova Kapreškog odmah nakon vjenčanja. Sve se zaustavilo – prostor Napulja, modro svjetlo studene veljače, te riječi. Ja sam pak pobjegla odande, a i sada nastavljam bježati u ove retke koji mi žele iznjedriti priču (...) tek klupko za koje nitko, čak ni osoba koja u ovom času piše, ne zna sadrži li pravu pripovjednu nit ili je to tek zamršena, neiskupljiva bol.“ (Usp. „Čudno, kako je ružna ova djevojčica“, Flaubert.)

U središtu je romana protagonistica Giovanna zvana Giannina, i pripovjedačica u prvoj osobi jednine, koja u sedam poglavlja na 347 stranica prikazuje svoj i život svoje obitelji, prijatelja i prijateljica od svoje dvanaeste i trinaeste godine do pokušaja završetka srednje škole s raznim preokretima, lomovima, posrtanjima i radostima adolescentske dobi. Iznenađena kvalifikacijom ružnoće, protagonistica se bori i s drugim stereotipima, pa i s onima koji ljude svrstavaju u glupe i pametne: „Nisam pametna, ali čitam puno romana.“ I u tom su segmentu interdisciplinarnosti i modernosti, unatoč naizglednoj realističnosti ili dokumentarističnosti, vidljive poveznice s Flaubertom i s „gutanjem knjiga“ Emme Bovary. Elena Ferrante sjeća se (u Frantumagliji) kako ju je Madame Bovary „pogodila“ i kako se nastojala poistovjetiti s malom Berthe i vidjeti u Emmi vlastitu majku. 

Malo kasnije u romanu, kad otac govori ženi za njihovu kćer: „Nema to veze s pubertetom: počinje izgledati kao teta Vittoria“, pokazuje se drugi ključ romana, zasnovan na čudnoj mješavini mržnje i ljubavi prema vlastitoj obitelji.

U ključevima se boli, želje za stjecanjem ljubavi u okviru spoznaje preljuba vlastitih roditelja, uglednih gimnazijskih profesora, i roditelja svojih dviju najboljih prijateljica i u ovome romanu problematizira Napulj, ali ovaj put s početka devedesetih, mapira se slojevit grad, a uz uspostavljanje rebusa toponima kao na planu grada metonimično se prikazuje labirint svijesti i podsvijesti napuljske djevojčice.

Roman prostora i obiteljski roman, psihološki i društveni roman o oblikovanju identiteta vlastitosti i lažljiva svijeta odraslih, razgranavaju se, u povišenoj temperaturi emotivne i inteligentne djevojčice koja traži drugu stranu vlastita i obiteljskoga odraza u zrcalu, gornji i donji dom, bogati i siromašni, uz visok i nizak stil pripovijedanja i govora, talijanski standardni, književni jezik i napuljski dijalekt, školovanje uz oca, profesora povijesti i filozofije, i majku, profesoricu grčkoga i latinskoga i prevoditeljicu i lektoricu ljubavnih romana, i neškolovanje, različitost zanimanja i načina života.

Lažljivi život odraslih ulazi u krug romana odrastanja i prikazivanja odnosa roditelja i djece, raspadanja obitelji. Salingerov Holden iz Lovca u žitu, iako dječak, već je „s druge strane“, subverzivan i kritičan, a Giovanna od pristojno odgojene djevojčice postaje buntovnica.

Je li Giovanna pouzdana pripovjedačica i koliko je autobiografskoga u romanu, ima li više istina, tko iskrivljuje priču, izmišljaju li svi, tko komu laže? U cijelome se romanu prikazuje ljepota kao prednost, ružnoća kao krimen koji izaziva krize i nezadovoljstva, posebno kad je riječ o položaju žene, ali i o prednostima bivanja ženom, o položaju majke i tete, prijateljice, ženske perspektive i upoznavanja seksualnosti od prvoga dodira nogama ispod stola odraslih. Giovanna upoznaje nepoznat svijet kao Alica, iza zrcala i istrgnuta dijela jedne fotografije i tajne narukvice ulazeći u zemlju čuda i nadanja.

Imena su likova ujedno i snažne odrednice: Roberto, mladi teolog u kojega je zaljubljena, prijateljice Angela i Ida, njihovi roditelji Mariano i Costanza, Giovaninin roditelji André i Nella...

„Dok sam sušila kosu pred zrcalom, došlo mi je da se nasmijem. U svemu su me prevarili.“ Roman osvaja čitatelje pripovijedanjem glazbenolikim a jednostavnim diskursom, sučeljavanjima sa slabostima i paradoksima ljudskoga postojanja.

Prvo je objavljen u Italiji i Francuskoj, a prvoga rujna čitatelji su bdjeli u dvadeset i sedam zemalja pa je već sljedećega dana poslan u dotisak, zbog golema zanimanja.