Bog od tervartana

Početkom godine mediji su objavili lijepu vijest: zagrebački akademski kipar, dizajner i animator Robert Zdarilek izradio je na netipičnom mjestu netipičan kip. Netipičan za njega, čiji radovi naginju apstrakciji – isklesao je veliku glavu, poput nekoga drevnog boga, moglo bi to biti misteriozno neolitičko biće iz Lepenskog vira ili pak božanstvo rijeke Save koje su štovali u Andautoniji. Asocijacije su neizbježne jer je Zdarilek svoju glavu isklesao baš uz korito Save, u Novom Zagrebu, na Kajzerici, od 1,3 metra duga kamena koji su odbacili graditelji željezničkog mosta. Na malom sprudu, kamo je kao dječak dolazio pecati s ocem, kipar je zadnje tri godine čekićem i dlijetom klesao glavu koju je odlučio i ostaviti tamo, kao zagonetku.

Tajanstvena glava na Kajzerici, autorsko djelo
Roberta Zdarileka, ima i metafizičku dimenziju / Snimio BORIS BECK

Medijska izvješća pokazala su ono što znamo – da su mediji u hrvatskoj nesposobni izvještavati o umjetnosti. Prvo, pisalo je da je glava isklesana od kamena „tervartana“, i to čak dvaput, što znači da nitko u jednoj od najvećih hrvatskih redakcija nije čuo za najobičniji travertin, a to je zbilja žalosno – da ga vidimo, ne treba ići u Rim, od kojeg je načinjen, nego ga ima posvuda u Zagrebu, i na katedrali i na Gradskoj vijećnici; drugo, napisali su da je glava izrađena „renesansnom tehnikom“, misleći na to da je umjetnik klesao ručno, kao u renesansi, a to je zbilja smiješno. Naravno da se u renesansi klesalo dijetom i čekićem, ali tako se radilo i prije renesanse i poslije nje – to bi bilo kao da hodanje nazovemo renesansnim načinom putovanja jer su, eto, renesansni ljudi hodali.

U svojem praznom govoru o umjetnosti mediji su najavili da je kip ovdje „da ostane“ – ali su se i tu zeznuli. Ovog su ljeta bageri Hrvatskih voda premještali zemlju ispod mosta i jednostavno zatrpali divovsku glavu, i ne znajući da je tu. To je brzo otkrio kipar koji redovito obilazi svoje djelo i nakon dva dana baratanja lopatom uspio ga osloboditi. I o izradi kipa i o njegovu otkopavanju postavio je kratke filmove na YouTube, pa tako možemo gledati kako je Zdarilekova glava doista u malo vremena prošla ciklus izrade, zaborava i otkrivanja, za koji su antičkim skulpturama trebali mileniji. Zdarilek je sada zabrinut za budućnost svoje umjetnine, i to s pravom – na lošem je mjestu i skrivena, izložena bujicama vode i odronima. Njemu za utjehu, možemo reći da ni drugim skulpturama u blizini ne cvate cvijeće.

Ili čak cvate previše. Tri stotine metara dalje nalazi se piramida meni nepoznata autora, postavljena 1989. kao spomen na Francusku revoluciju i Napoleonova osvajanja, zarasla u travu, naherena i išarana grafitima. U postapokaliptičkom pejzažu nedalekog Velesajma nalaze se čak tri solidne skulpture od istog kamena tervartana, Nede Ivančević, Šime Vulasa i Stipe Sikirice; postavljene su 1960. i otada su ih dosta ruinirale vlaga, mahovine i alge. Na postolju od tervartana, koji je također u lošem stanju, na Velesajmu se nalazi i vrlo lijep akt Vojina Bakića iz 1955/56. – ako ga netko nije maznuo, jer je od bronce, kao što je ukraden i brončani orao iz bivšeg Sovjetskog paviljona. Tri skulpture Mile Kumbatović, supruge Otona Glihe, iz 70-ih, nitko neće ukrasti s Velesajma jer su od čelika koji je u međuvremenu zahrđao, i nisu bogzna kakve. A kad stojite uz Zdarilekovu glavu, i bacite pogled na sjevernu obalu Save, odlično se vide divovske ženske noge Zvonimira Lončarića, izlivene od armiranog betona. Kada su postavljene 2006. bile su šarene – boje su otada izblijedjele, ali im je zato podnožje išarano jer se o aleji skulptura na savskom nasipu nitko ne brine.

Rezignirani Zdarilek je na filmu o otkopavanju svoje kamene glave stavio i podatak da je „od 1990. do danas u Hrvatskoj porušeno i devastirano preko tri tisuće spomenika“ te da „do danas za to nitko nije odgovarao“ – stavljajući bageristički angažman Hrvatskih voda u kontekst uništavanja spomenika Revoluciji. Zašto samo od 1990? Nije nitko čuo da je 1947. Fernkornov Jelačić bio demontiran s glavnoga zagrebačkog trga? Iz Podsuseda, iz čijih je kamenoloma došao tervartan i za katedralu i za velesajamske skulpture, a možda i za Zdarilekovu glavu, partizani su uklonili kip sv. Ivana Kapistrana da ne remeti put u Budućnost. Uostalom, i na Velesajmu je uništeno jedno modernističko djelo, odmah prilikom otvaranja, rad Lidije Salvaro, jer je svojom avangardnošću vrijeđalo partijske osjećaje Pepice Kardelj. Uništavanje kipova, kao damnatio memoriae, počelo je davno prije 1990. i od pamtivijeka je ovdje uništeno ne tri tisuće, nego tri stotine tisuća spomenika. Ili, ako već ne bi bili uništeni, onda bi bili premješteni, pa su tako u Novi Zagreb deložirani Kupač pod tušem Ivana Kožarića, koji se samo nakratko 1979. zadržao na Zrinjevcu, i bezvezni Silađinov obelisk koji su bacili preko Save da naprave mjesta za spomenik Franji Tuđmanu.

Zdarilekovo djelo poetično je i potiče na sanjarenje. Cesarić u jednoj pjesmi zamišlja da bi se najradije odvojio od svijeta, i bio „poput kipa boga što u zemlji spava“; kiparova modiljanovska glava baš je to! I još više, kamen koji su odbacili graditelji, a potom je postao zaglavnim kamenom, evanđeoska je perifraza Krista, pa ova tajanstvena glava na Kajzerici ima i metafizičku dimenziju. Kip se rodio, a sada na njega vrebaju vandalizam, krađa, lišaji, bageri, prirodni elementi – jednom riječju, život. Tvorac ga neće od toga moći zaštititi. I bogovi umiru.