Slapovi i brzaci koloratura Julija Cezara

Premijera opere Julije Cezar u Egiptu Georga Friedricha Händela u HNK-u Ivana pl. Zajca u Rijeci, u svibnju 2016, bila je prva hrvatska izvedba uopće neke od pedesetak Händelovih opera u izvedbi nekoga hrvatskog opernog ansambla. Godinu poslije predstava je oduševila ljubljansku publiku na gostovanju u Cankarevu domu, a ovoga je ljeta trebala gostovati u Finskoj na prestižnom Opernom festivalu u Savonlinni. Zbog pandemije koronavirusa projekt je odgođen za sljedeće ljeto.

Tako se hrvatska tradicija (ne)izvođenja Händelovih opera naglo vinula u neslućene visine. Najmanje pet Händelovih opera sastavni je dio standardnoga repertoara opernih kuća širom svijeta, dok se one manje poznate najčešće izvode na specijaliziranim festivalima zbog specifičnosti Händelova vokalnog stila i načina povijesno obaviještena izvođenja. Nova riječka izvedba Julija Cezara u Egiptu, 31. srpnja, dobila je, kao promidžbeni slogan, u naslovu epitet iznova iako je, u sklopu uobičajena kazališnog nazivlja, riječ o premijernoj obnovi. Njezino je značenje, u aktualnom trenutku pandemije i globalnog zamiranja kreativnih kulturnih aktivnosti, neizmjerno: zbog davanja poticajnog impulsa svekolikom hrvatskom, a riječkom ponajprije, kazališnom i glazbenom životu, kao i projektu Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture, kao veliko repertoarno obogaćenje, a i zbog sama izvedbenog dosega.

Diana Haller i Anamarija Knego / Snimio Dražen Šokčević

Uzbudljiva glazbena izvedba

Činjenicu što će Julije Cezar ići na festival u Savonlinni ne umanjuje činjenica da je dirigent Ville Matvejeff umjetnički ravnatelj toga festivala. Zahvaljujući njemu, Rijeka je postala referentna točka baroknog opernog repertoara na prostoru mnogo širem od Hrvatske.

Premijeru nisam gledao, ali uočljivo je nekoliko promjena u podjeli uloga. Tri su uloge – Ptolemej, Nireno i naslovna, pisana za samog Senesina – izvorno skladane za kastrate; dvije su ženske, Kleopatra i Kornelija, za sopran i alt; Akile i Kurije uloge su za dublje muške glasove; Sesto je uloga u hlačama za (mezzo)sopran. Zato Julije Cezar slovi kao opera za četiri mezzosoprana jer su oni preuzeli kastratske dionice. U prethodnoj riječkoj izvedbi Sesta je (tko zna zašto?) tumačio tenor, a Nirena sopran. Sada Sesta tumači mezzosopran, a Nirena tenor pa je sve došlo na svoje mjesto. Bilo je troje novih pjevača u projektu, u ulogama Sesta, Kornelije i Kurija.

Ville Matvejeff, kao dirigent i čembalist, sa smanjenim je dijelom orkestra i zbora, dakako i izvrsnim izborom solista, ostvario i svirajući čembalo nadahnuo dinamičnu, uzbudljivu glazbenu izvedbu delikatna baroknog zvuka, ali i hendlovske čvrstine. Do izražaja je došla dramatičnost glazbe gdje god je potrebno, u opsežnim i teškim dramatičnim arijama, kao i razigrana frivolnost, s druge strane. Predstavu je scenskim pokretom upotpunio baletni ansambl.

Ovoga je puta Marin Blažević, kao dramaturg-redatelj, nastupio sam, bez Olivera Frljića. Treći čin i završetak opere bitno je promijenio, a glavna je linija pretvaranja pokusa u predstavu i povratka na pokus ostala ista. Pritom je, u prvom činu, pokus bio predug. Ekspozicije likova s početnim arijama, jedenje banana, pijenje vode i praćenje svega toga preko ekranâ u krupnim planovima toliko je puta već viđeno. Pogotovo jer su, poslije, pjevači bili živi i nadasve uvjerljivi u svojim likovima, srčani u spoju glume i pjeva. Jedva su čekali da počnu igrati uloge i prestanu biti Dubravka, Michaela, Diana… Ima Blažević dobrih ideja i mašte, zna razigrati mnoge prizore, ali bi brojne ideje trebalo usmjeriti na pravi način, možda tako da se odluči za jednu od funkcija dramaturga-redatelja, a drugu nekomu prepusti.

Drugi čin konačno je postao barokna opera s ironijom scenske pozlate i natrpanosti te pompoznosti kostima što ih je, poštujući izvornost, iz fundusa odabrala Sandra Dekanić. Gledali smo likove od krvi i mesa: Julija Cezara u pohodu na Egipat i konačnu obračunu s Pompejom, gdje susreće Kleopatru koja ga iskorištava u borbi za prijestolje s bratom Ptolemejom, te patnju Kornelije i nastojanja Sesta da osveti oca.

U trećem činu nastavljaju se stradanja junaka s tko zna kojim već arijama po redu, polako se vraćamo na pokus, a cijelo vrijeme na projekcijama pratimo sveopću apokalipsu i propast HNK-a Zajca. Je li to propast kazališta uopće ili propast samo Zajca, propast kulture zbog korone ili manjka novca, što li, nisam shvatio i ne kanim si time razbijati glavu. Jer s Händelovom glazbom happy enda te slavlja ljubavi i mira to blage veze nema, a dramaturzi i redatelji, na takav način, mogu u bilo koju operu nakalemiti bilo što, što sve više rade misleći da su genijalni. Predskazanja o apokalipsi kazališta ne bi trebala dolaziti od kazališnih djelatnika, da ne maljaju vraga na zid i ne plaše publiku, kojoj bi trebali ulijevati optimizam.

Vagnerovska duljina predstave od četiri i pol sata lako se izdržala zahvaljujući sjajnim pjevačima na čelu s Dianom Haller, pjevačicom koja je u pjevanju virtuoznih baroknih uloga – kao i Rossinijevih, za koloraturne mezzosoprane, nastavljače kastratskog umijeća – otišla najdalje, izbrusila to specifično umijeće i postigla najveću afirmaciju među malobrojnim pripadnicima pjevačkog korpusa hrvatske operne reprodukcije koji se takvim repertoarom uopće bave. U Štutgartskoj državnoj operi pjevala je Oberta i Ruggiera u Händelovoj Alcini te naslovnu ulogu njegove opere Ariodante.

Mikrometarski precizni koloraturni nizovi tonova koji poput bistra, nježno zapjenjena slapa i brzaca, izviru iz njezina prekrasna glasa u vrtoglavim tempima, a često i u vrtoglavim intervalskim skokovima, tehnički su toliko sigurni i dobro postavljeni da ona pritom može scenski izvoditi bilo što. Može se šarmantno natpjevavati u kadencama s rogom i violinom u dvjema Cezarovim arijama, u suradnji s odličnim glazbenicima orkestra Viktorom Kirchenkovom i Antonom Kyrylovom, a može izraziti i svu Cezarovu ratničku čvrstinu. Usto je, kao i njezine dvije kolegice u ulogama u hlačama, odlično izgledala te figurom, stavom i šminkom uvjerljivo dočarala muški lik.

Najljepši operni prizori

Sonja Runje i Michaela Selinger bile su odlične u svakom pogledu u ulogama Ptolemeja i Sesta; vrlo dobri Marko Fortunato, Dario Bercich i Ivan Šimatović u ulogama Nirena, Akila i Kurija.

Po težini uz bok naslovnoj uloga je Kleopatre što ju je Anamarija Knego ostvarila s lakoćom fraza, koloratura, lirskog i dramskog izraza u cijelom velikom opsegu, a veći broj nastupa pomogao bi joj da pojedina mjesta izbrusi do kraja.

U potpuno novom svjetlu doživjeli smo Dubravku Šeparović Mušović u ulozi Kornelije, u pastoznim nižim altovskim lagama njezina glasa i velikoj emotivnosti što ju je unijela u portretiranje te zatočene, napaćene i zlostavljane žene. Pojedine dijelove dionice lijepo je ornamentirala. Duet Kornelije i Sesta Son nata / o a lagrimar /sospirar na kraju prvog čina pokazao je kako je i fino sotto voce pjevanje sastavni dio baroknoga vokalnog izraza, a tumačenje Dubravke Šeparović i Michaele Selinger bio je, glazbeno i scenski, jedan od najljepših opernih prizora u Riječkoj operi posljednjih godina.