Najsnažniji pad naše ekonomije

U članku za ljetno izdanje Vijenca istaknut je očekivani gospodarski pad Hrvatske za 2020. koji Vlada prognozira na 9,4%, HNB 9,7%, a Europska komisija (EK) na čak 10,8%. Prema podacima DZS-a gospodarstvo je u prvom kvartalu ove godine raslo 0,4%, a u drugom palo 15,1% pa bi uz pad manji od 12% u trećem i četvrtom kvartalu ukupan pad bio prema projekcijama Vlade i HNB-a ili čak manji od njih. Ako i ne bude dvoznamenkast, izvjesno je da će ovo biti najsnažniji pad naše ekonomije od ratnih vremena i jedan od najsnažnijih u EU.

 Takva izražena negativna kretanja imat će odraz i u drugim sferama gospodarskog života. U ljetnom članku istaknute su negativne proračunske posljedice na rashodnoj i prihodnoj strani. Najvažnije su komponente proračunskih prihoda različiti oblici poreznih prihoda i doprinosi uz rastuće značenje financiranja iz EU-fondova. Da će udar na proračun biti snažan, moglo se osjetiti proljetos, kad je ministar financija istaknuo negativan iznos PDV-a. Zato ukupno smanjenje prihoda državnog proračuna za oko 7% ne djeluje tako strašno, osobito uoči li se da su u prvom polugodištu porezni prihodi pali oko 13% (samo tijekom travnja i svibnja ove godine prihodi od PDV-a su se prepolovili!), a doprinosi oko 12%. Manji pad ukupnih prihoda u najvećoj se mjeri može povezati s većom pomoći iz Unije. Iako su ovdje istaknuta sredstva EU kao prihodi državnog proračuna, to nužno ne znači da se takva sredstva koriste za financiranje državnog aparata, već da je državni proračun posrednik pri financiranju EU-novcem za različite projekte na lokalnoj razini ili za projekte poduzetnika. Više smo puta imali priliku u medijima vidjeti različite reklame državnih ministarstava u kojima se poduzetnici potiču na prijavljivanje projekata koji bi se financirali sredstvima EU. To otvara potrebu da se ukratko opiše europski proračun na razini cjelokupne Unije.

Kako funkcionira
europski proračun

Mogućnost financiranja sredstvima EU jedna je od prednosti pristupa Uniji. Nadalje, članice Unije naši su važni trgovinski partneri (2018. 69% našeg robnog izvoza ide u EU). Dodatno, tu je i zajednička prošlost s dijelom članica koja je utjecala na formiranje našeg nacionalnog i regionalnog identiteta. S nekim članicama dijelimo i geografske i kulturne osobitosti koje se međusobno prepleću (pripadnost mediteranskom i kršćanskom krugu).

Europsko financiranje dobivalo je na značenju sa širenjem Unije. U vrijeme stvaranja jezgre ove EU (1957. – Europska ekonomska zajednica (EEZ)), ona bijaše homogeno razvijena, ali je do heterogenosti regionalnog razvoja došlo primanjem novih članica pa regionalna politika EU dobiva na značenju. Od 1988. godišnji proračuni definirani su u okviru Višegodišnjeg financijskog okvira (VFO – engl. Multiannual Financial Framework (MFF)) da se osigura čvršća proračunska disciplina. Uredbom o VFO-u definiraju se gornje granice (maksimalni iznosi) za svaku kategoriju rashoda Unije u tom razdoblju pa ih treba uzeti u obzir pri donošenju godišnjih proračuna EU.

Posljednji takav VFO definiran je za razdoblje 2014–2020. i početno je iznosio 960 milijardi eura te se najvećim dijelom odnosio na pametan i održiv rast (86% svih sredstava). Fokus je bio na razvoju i zapošljavanju. Do kraja primjene tog okvira iznos sredstava dodatno se povećao (za razdoblje 2017–2020) za približno šest milijardi eura, od kojih se najveći dio (nešto manje od četiri milijarde) odnosio na pitanja migracije (povećanje sigurnosti, jačanje nadzora vanjskih granica, rješavanje osnovnih uzroka migracije…), a preostalih oko dvije milijarde za poticanje rasta i stvaranje novih radnih mjesta. Hrvatska nije sudjelovala u donošenju tog VFO-a jer je punopravno članstvo stekla u srpnju 2013, kada je gotovo sve potrebno za njegovo donošenje već bilo odrađeno. Iz tog VFO-a joj je alocirano 10,7 milijardi eura, od čega ukupno oko 60% otpada na zaštitu okoliša i efikasno korištenje resursa, konkurentnost malih i srednjih poduzeća, mrežnu infrastrukturu u transportu i u energiji i socijalnu uključivost (slika 1).

Slika 1. Struktura EU-sredstava u Hrvatskoj
prema VFO-u 2014–2020.

U svibnju 2020. Europska komisija predlaže novi VFO te plan oporavka pod nazivom EU nove generacije (engl. EU Next Generation). Ukupno odobrena sredstva iznose 1824,3 milijarde eura te ga je u srpnju 2020. prihvatilo Europsko vijeće, a do kraja godine to mora učiniti i Europski parlament. Sam VFO iznosi 1074 milijarde i oko 70% tih sredstava odnosi se na prirodne resurse i zaštitu okoliša te jačanje otpornosti gospodarstva (slika 2). Za saniranje posljedica epidemije koronavirusa tu je izvanredni instrument EU nove generacije koji iznosi 750 milijardi eura, od čega je oko 500 milijardi bespovratno, a oko 250 milijardi kreditno financiranje. Za prihode koji su nužni za financiranje tog važnog mehanizma dogovoreno je da Europska komisija može stjecati vlastite prihode, što bi joj omogućilo i uvođenje novih poreza. Zato su neki ekonomisti zaključili da je to korak ka stvaranju neke buduće fiskalne unije, inače ideje jako nepopularne među razvijenijim zemljama članicama. Ovdje se ne bavimo financiranjem tog instrumenta pa zainteresiranim čitateljima preporučujem članak Maruške Vizek (Nema besplatnog ručka: Bi li nam obećane europske milijarde zvučale dobro i da nam opale porez na nekretnine?) na T-portalu.

Slika 2. Struktura sredstava iz predloženog VFO-a
na razini cijele Unije u razdoblju 2021–2027.

Hrvatska u budućem
proračunu EU

Za potrebe ovog članka ključno je pitanje kakav je položaj Hrvatske prema budućem VFO-u za razdoblje od 2021. do 2027. i, naravno, instrumentu EU Next Generation. Najveći je dio tih sredstava u javno dostupnim dokumentima na razini Unije. Međutim, u medijima se pojavio podatak da bi Hrvatska iz programa EU nove generacije trebala dobiti 9.4 milijarde EUR-a, (od čega bespovratno 6,9 milijardi, a u obliku kredita 2,35 milijardi), a iz sedmogodišnjeg VFO-a 12,6 milijardi eura. Veličina tih sredstava najbolje se vidi kad ih se stavi u odnos sa BDP-om Hrvatske. Iznos predviđen instrumentom EU Next Generation iznosi oko 17%, a VFO-om 23% BDP-a, pa je u sljedećim godinama Hrvatskoj omogućeno iskoristiti iznos od oko 40% našeg BDP-a (dvostruko više od udjela investicija u BDP-u, koji iznosi oko 20%) što će pozitivno utjecati na ukupnu ekonomsku aktivnost Hrvatske, osobito investicije. To pridonosi i očekivanjima da će već 2021. BDP rasti oko 6% (HNB) ili 7,5% (EK).

Ipak, osobno sam skeptik glede visokih stopa rasta slijedeće godine, čak i uz dostupne EU-fondove. Najprije, najveće stope rasta hrvatsko je gospodarstvo dosegnulo neposredno nakon ratnog razdoblja (5,8% 1996. i 6,8% 1997) i one nisu poslije bile premašene (čak ni 2003–2007, kad su često bile iznad 5%). Ključan izvor rasta proizlazio je iz domaće potražnje, naročito investicija, koje su prema ekonomskoj teoriji ključan čimbenik rasta. Udio investicija u BDP-u Hrvatske znatno je rastao od 2003. do 2008, a posebice nakon 2005, kad je bio između 25 i 28%, ali je bio financiran pretežito zaduživanjem u inozemstvu. S obzirom na stope rasta gospodarstva od 4–5% to govori u prilog tadašnje niske efikasnosti investicija u Hrvatskoj. Ona je osobito svojstvena ulaganjima u stanogradnju i javnim investicijama u infrastrukturu (važne komponente investicija u Hrvatskoj). Od 2009. udio se investicija drastično smanjuje i danas je 20–21% BDP-a. No manja je i stopa rasta – najprije je do 2014. negativna, ali je 2015–2019. između 2,5 i 3,5%. Omjer udjela investicija u BDP-u i stope rasta BDP-a zadnjih godina znatno je veći u odnosu na razdoblje 2003–2009. Članstvo u Uniji omogućilo nam je pristup EU-fondovima kao i ostalim članicama. Međutim, prema posljednjim dostupnim podacima za investicije (2018) tek je 5% financirano sredstvima EU i najvećim se dijelom odnosilo na djelatnosti javne uprave i obrane te prijevoza i skladištenja. Ipak, to ne znači da će tako biti i u sljedećem razdoblju. Negativne posljedice infekcije COVID-om pogodile su mnoge tvrtke i narušile fiskalnu poziciju države, što bi onda trebalo potaknuti i snažniju potrebu za EU-sredstvima i njihovo bolje povlačenje tijekom idućih godina, ali to ne znači da će doći do snažnijih stopa rasta prema prognozama za 2021. Već sam u prošlom broju Vijenca istaknuo da ne bih isključio i stope rasta do 3% tijekom oporavka od epidemije, što bi podrazumijevalo i dulji oporavak, na koji upozoravaju i drugi hrvatski ekonomisti.

Teza da pristup EU-sredstvima možda ne ubrza rast hrvatske ekonomije zasnovana je na neefikasnosti investicija, ali to ne znači da su EU-sredstva za Hrvatsku nebitna. Kod svake je investicije ključna stvar zatvoriti financijsku konstrukciju pa su sredstva iz EU-fondova dobrodošla, ali je važnije iskoristiti ih na učinkovit način. Tu tvrdnju potkrepljuje usporedba pada ukupnog dohotka te izvoza roba i usluga za drugi kvartal. Manji izvoz usluga za 67% povezan je s negativnim kretanjima u turizmu zbog epidemije, ali će na godišnjim podacima taj pad djelomično nadoknaditi nešto bolji rezultati u srpnju i kolovozu. Razumno je pretpostaviti da će broj noćenja biti na otprilike 40–45% prošlogodišnjeg rezultata (ukupne prihode tek treba procijeniti). Ako nas je prošlogodišnji rekordni rezultat i zaslijepio, korona-kriza treba nas naučiti da vlastiti razvoj ne smijemo zasnivati samo na turizmu. A u dosadašnjim politikama dominirale su promocije u turizmu, kao da se Hrvatska ne bi trebala pozicionirati i u drugim djelatnostima. Dodatno valja upozoriti na stihijski karakter našeg turizma, gdje se svega 10% smještajnih kapaciteta odnosi na hotele. Robni nam je izvoz najmanje pao u drugom kvartalu (10,9%) u usporedbi s drugim komponentama BDP-a, pa sredstva EU treba u znatnoj mjeri koristiti za unapređenje konkurentske pozicije hrvatskoga robnog izvoza.

Učinkovito iskoristiti
europska sredstva

Ali 90% našeg robnog izvoza proizlazi iz prerađivačke industrije koja u svim hrvatskim regijama ipak nije podjednako važna. Prema istraživanju Maruške Vizek primorske županije sve se više turistificiraju. Kontinentalne županije ekonomski zaostaju (Osječko-baranjska, Sisačko-moslavačka, Požeško-slavonska i Koprivničko-križevačka), reindustrijaliziraju se (Zagrebačka, Međimurska, Krapinsko-zagorska, Varaždinska, Karlovačka, Brodsko-posavska, Virovitičko-podravska i Vukovarsko-srijemska) ili deindustrijaliziraju uz povećanje ukupnog broja zaposlenih u uslužnom sektoru (Grad Zagreb i Bjelovarsko-bilogorska županija). Za turističke županije realno je očekivati da će biti znatno više pogođene korona-krizom i da će se najbrže oporaviti županije koje imaju jaku industrijsku osnovicu ili one koje se donekle reindustrijaliziraju. Uporište za ovu tvrdnju daju nam podaci iz recentne krize jer se robni izvoz 2009. snažno smanjio, ali je već 2010. premašio razinu iz 2007. i 2008. Nasuprot njemu, izvozu usluga trebalo je gotovo cijelo desetljeće da premaši vrijednost iz 2007. Sklonost robnom izvozu osobito karakterizira županije uz slovensku granicu pa očekujemo da se one i najbrže oporave od trenutne krize. Naravno, o osobitostima hrvatskog robnog izvoza može se i zasebno raspravljati, ali to nije predmet ovog teksta.

Na temelju izloženoga važno je zaključiti da je, umjesto zanošenja ukupnim iznosom sredstava koji se mogu dobiti iz EU-fondova (osobito bespovratnih), mnogo važnije da se ta sredstva iskoriste u kvalitetne projekte koji podrazumijevaju promjenu gospodarske strukture, bolju konkurentnost i, naravno, poboljšani potencijalni rast. Dodatno, nužno je poraditi i na „staroj“ hrvatskoj boljci – poduzetničkoj klimi. Među problemima koje hrvatski poduzetnici posebno ističu jesu niska učinkovitost javne uprave (osobito u domeni pravosuđa) te nestabilnost politika. No bez kvalitetnih reformskih pothvata mi ćemo i dalje ostati druga najsiromašnija članica Unije bez ikakve mogućnosti da poboljšamo svoj položaj. Ta je slika još i gora na regionalnoj razini, gdje se otprilike 60% teritorija ubraja u tzv. potpomognuta područja i ubrajaju među najsiromašnije krajeve na razini cijele EU.