Mirogoj nakon potresa, kako dalje?

Među spomenike Zagreba koji su jako stradali u potresu ubraja se i zagrebačko groblje Mirogoj. S obzirom na značenje mirogojskog kompleksa kao nedvojbeno najvažnijeg spomenika arhitekture 19. stoljeća u Zagrebu i jednog od najvažnijih spomenika toga doba uopće u Hrvatskoj, osvrnut ću se u ovome tekstu ne toliko na zbrajanje šteta koliko na pitanje kako dalje nakon potresa, odnosno na probleme budućega načina korištenja i čuvanja povijesne zagrebačke nekropole.

Motiv ovoga teksta jest zapravo prijedlog da se i ovdje, kao i u slučaju središnjih dijelova Donjega grada, ovogodišnji potres iskoristi kao povod ne samo za sanaciju vrijednog spomenika nego i za uvođenje strože zaštite u odnosu na postojeću, barem na najstarijemu dijelu Mirogoja.

Na središnjemu zagrebačkom groblju svjedočimo, naime, već desetljećima praksi uklanjanja starijih nadgrobnih spomenika (ponajviše s otvorenoga dijela groblja, no u pojedinim slučajevima uklanjani su čak i iz arkada) kada izumru obitelji koje su plaćale za grobno mjesto. Iako ih je najveći dio jednostavan i bez neke veće umjetničke vrijednosti, među njima su se nalazili i brojni spomenici obitelji iznimno važnih za povijest Zagreba 19. i 20. stoljeća. Došlo je vrijeme da se prekine s tom praksom i da se uvjetuje budućim vlasnicima grobnih mjesta na Mirogoju zadržavanje postojećih nadgrobnih spomenika. To je uostalom praksa koja već postoji u drugim hrvatskim gradovima (nedavno sam saznao da je taj način zaštite uveden na trsatskom groblju).

Osobito su ugroženi nekatolički dijelovi groblja, pravoslavni i židovski. Zbog nestanka brojnih obitelji koje su pripadale tim konfesionalnim skupinama, kao i zbog djelomične ili potpune asimilacije preostalih pravoslavaca i Židova, brojni su stari spomenici u tome dijelu Mirogoja promijenili vlasnike i uklonjeni. To osobito dolazi do izražaja u pravoslavnom dijelu, gdje je orijentacija grobova drukčija u odnosu na katolički i protestantski dio Mirogoja, zbog pridržavanja tradicije da grobovi trebaju gledati prema istoku. Pri izvedbi većine novih spomenika ne poštuje se ta tradicija, već se spomenici okreću prema glavnim šetnicama groblja, što je već stvorilo priličan nesklad. Ukoliko se taj proces nastavi, multikonfesionalnost Mirogoja mogla bi se zauvijek izgubiti.

Koje je rješenje? Na pojedinim povijesnim grobljima 19. stoljeća u Europi zabranjeno je pokapanje i uklanjanje postojećih spomenika i drugih građevina. Dobar primjer čuveno je pariško groblje Père-Lachaise, koje se ubraja u jednu od najvažnijih turističkih atrakcija glavnoga grada Francuske, zahvaljujući čemu se dobro održava. Taj pristup ipak se ne može preporučiti kao uzor za Mirogoj jer ukoliko se groblja prestanu koristiti, postoji opasnost da postanu zapuštena. Primjera tomu može se naći u mnogo bližoj metropoli koja redovito služi kao glavni uzor Zagrebu – Beču. Snimajući baštinu 19. stoljeća u Beču, obišao sam tamošnja povijesna groblja i ostao zaprepašten koliko je čuveno groblje St. Marx, na kojemu se prestalo pokapati još 1920-ih, nakon čega je proglašeno parkom, zapušteno i obraslo u šikaru ili koliko je zapušten židovski dio bečkoga Centralnog groblja.

Potpuno zabraniti pokapanja na Mirogoju i petrificirati trenutno stanje ne samo da nije preporučljivo već nije ni moguće jer su groblja važan izvor prihoda gradske uprave, no mislim da je nužno da se uvede obveza čuvanja postojećih nadgrobnih spomenika čak i nakon što se promijene vlasnici. Pritom ne mislim samo na umjetnički vrijedne, već na sve starije spomenike, na kojima možda stoji tek kakav kratki natpis, budući da su svi oni odraz slike jednoga nestalog društva. Novim vlasnicima grobnih mjesta ostavila bi se mogućnost dodavanja nove ploča, skulpture ili neke druge vrste memorijalnoga obilježja uz postojeća, kako bi Mirogoj i dalje nastavio biti galerija hrvatske skulpture i umjetnosti na otvorenom. Takvom strožom zaštitom sačuvali bismo jedinstvenu građansku nekropolu 19. i 20. stoljeća, a da se bitno ne naruši njezina uloga „živoga“ groblja.

Možda je došao i trenutak da se nastavi s izgradnjom arkada, kako se planira još od 1990-ih. S jedne strane, radilo bi se o ostvarenju projekta iz vremena kada je Mirogoj utemeljen kao središnje groblje Zagreba – i gradske vlasti i Herman Bollé izvorno su, naime, planirali da arkade okružuju cijelu površinu Mirogoja, kao što je slučaj kod većine talijanskih grobljanskih kompleksa koji su poslužili kao uzor pri projektiranju Mirogoja. Nedostatak sredstava onemogućio je realizaciju toga projekta, kao i brojnih drugih ambicioznih projekata u Zagrebu u zadnja dva stoljeća. Uz čuvanje memorije, bez izravna priključivanja na sadašnje arkade, kako se ne bi poremetila njihova vizura, ne vidim zašto se ne bi sada realizirala ta ideja i s južne, istočne i dijelom sjeverne strane Mirogoja pokrenula izgradnja suvremenih arkada.

I za kraj. Prije četiri godine zahvaljujući susretljivosti uprave Gradskih groblja Zagreb imao sam privilegiju prošetati se po krovovima arkada i paviljona smještenih južno od kapele Krista Kralja. Mislim da bi takva šetnja mogla biti atraktivan dio turističke ponude grada Zagreba i da bi, slično kao šetnja dubrovačkim zidinama, mogla istodobno biti dragocjen izvor prihoda za Grad Zagreb, prihoda koji bi se mogao ulagati i u zaštitu Mirogoja ili općenito projekte zaštite spomenika u Zagrebu. Da bi to bilo moguće, potrebno je prethodno temeljito sanirati arkade i paviljone. Nadajmo se, bez obzira na okolnost što je riječ o golemom i skupom pothvatu, da će se tomu zahvatu pristupiti što prije.