Za dobru knjigu nikad nije kasno

Ako se u vrijeme pandemije koronavirusa može ići na radno mjesto, na godišnji odmor, sjesti u kafić i s prijateljima popiti kava ili pivo, otići u kazalište i na utakmicu, održati parlamentarne izbore, može li se onda i čitati? Ako su sedam Boccacciovih djevojaka i trojica mladića 1348. pobjegli pred kugom iz Firence i izolirali se na ladanju, a vrijeme obilato koristili za pričanje priča, je li moguće u našim današnjim samoizolacijama ne strepeći uživati u čitanju knjiga?

Izd. Disput, Zagreb, 2020.

Pitanje nije bez vraga. U dječjoj dobi, kad sam počeo gutati knjige iz siromašne poratne školske knjižnice, znao sam poželjeti da se razbolim eda bih se kod kuće mogao odati toj velikoj, neodoljivoj strasti. No kad bih se doista razbolio i ostao doma u krevetu, temperature bi me toliko iscrpljivale da me knjige uopće nisu privlačile. Sada pak jedna moja rođakinja, umirovljenica, inače predana čitateljica, tvrdi da ovih nekoliko mjeseci otkako ne izlazi iz kuće jedva da je pročitala dvije-tri knjige, koliko bi prije pročitala u tjedan dana: jednostavno, obuzeli su je neki nejasni strahovi, ne može se koncentrirati na to što čita pa nema više volje za knjigom. Nisam siguran što nas sve čeka i kako će to biti s čitanjem – i s bilo čim drugim – što nam prijeti izvana i što se kuha iznutra, ali budimo optimisti i otvoreni. Evo nekih prijedloga za čitanje u novim okolnostima.

Ludilo i apsurd rata

Stvarnost i fikcija ponekad se znaju susresti u neobičnim okolnostima: jednom te okolnosti idu naruku piscu i njegovoj knjizi, u drugoj pak prilici autor je nesretan ili nezadovoljan zbog nenadane, slučajne podudarnosti detalja iz njegova djela sa životnom zbiljom. To drugo upravo se dogodilo književnici Ivani Rogar (Zagreb, 1978; urednica u časopisu Quorum i u nakladničkoj kući Durieux), kojoj je zagrebačka naklada OceanMore u travnju objavila kratki roman Grad, pepeo. Naime, neke pojedinosti opisane u romanu – prekid komunikacije među ljudima, izoliranost od svijeta, ali i međusobno udaljavanje članova obitelji te sve mučnija atmosfera u stanu i opustjeli, polusrušeni grad – upadljivo nalikuju (pogotovo Zagrepčanima) onomu što smo doživljavali i što ćemo još doživljavati suočeni s pandemijom koronavirusa.

Ivana Rogar, već afirmirana prozaistica (zbirke priča Tamno ogledalo, 2014, i Tumačenje snova, 2016. – nagrada Janko Polić Kamov) i teorijski vrlo osviještena osoba, kaže da je njezin rukopis već bio predan izdavaču kad se epidemija kod nas pojavila i da nimalo nije sretna što će ga neki „možda čitati u ključu pomodarske sklonosti pisanju o aktualnostima“. Njezin roman, tvrdi, nema nikakve veze s pandemijom, ne treba ga čitati ni kao distopiju, „proročanstvo“ ili alegoriju, kako je već tumačen u nekim prikazima. Autorica je željela napisati roman „o ludilu i apsurdu koje stvara rat“, a da rat pritom uopće ne spomene.

Ideja je zanimljiva, ali i vrlo zahtjevna: da se rat, najveće zlo čovječanstva, koji se usto zbiva u neimenovanom gradu i nedefiniranom vremenu (pa se onda može događati u bilo kojoj zemlji i u bilo kojem povijesnom vremenu), prikaže gradiranjem unutarnjega razaranja obitelji, a ne njegovim vanjskim, uobičajenim manifestacijama. Vjerojatno je upravo činjenica da su izostali opisi brutalnih razaranja, ranjavanja i pokolja – što iznevjeruje čitateljski horizont očekivanja – razlog da su se pojavila različita čitanja romana; i to unatoč tome što u tekstu ima dosta indicija i signala koji upućuju na zaključak da je riječ o antiratnoj prozi. Autorica teži reduciranju i sažimanju, općenito minimalističkim rješenjima, pa se traži pažljiv i koncentriran čitatelj.

Debitantsko iznenađenje

Povijesni roman Ene Katarine Haler Nadohvat (VBZ) bio je u proteklom razdoblju – tiskan je u posljednjem tromjesečju prošle godine – vjerojatno najveće književno iznenađenje. Da se malo našalimo na svoj račun: premda je roman opsegom povelik (460 str.), ipak je dugo kritici promicao ispod radara. No kad je jednom „otkriven“, javnost je ostala zatečena, a iznenađenje je bilo višestruko. Najprije, autorica je bila potpuno anonimna na književnoj sceni (nije čak bila ni na studiju književnosti, nego na arhitekturi), usto bila je vrlo mlada, rođena 1996. u Osijeku i, što je najvažnije – odlično se nosila, unatoč stanovitim zanatskim manjkavostima zbog neiskustva, s vrlo složenom strukturom romana, obuhvaćenim vremenskim rasponom radnje od četrdesetih do devedesetih godina prošlog stoljeća i s golemim brojem likova.

Nadohvat sadrži elemente obiteljskog i povijesnog romana, a izrastao je iz sjećanja autoričine bake na djetinjstvo, odrastanje i život obilježen tragičnim zbivanjima u Drugom svjetskom ratu u njezinu rodnom mjestu Zrinu na Banovini. Priča ima povijesni okvir – partizansko razaranje i spaljivanje toga mjesta na Banovini i desetkovanje njegova stanovništva, poratno tjeranje preživjelih žena i djece na križni put, potom njihovo raseljavanje po slavonskim selima i konfiskacija sve imovine. Povijesne elemente autorica je dugo i pomno istraživala, da bi bakinu osobnu priču smjestila u čvrst, dokumentima potkrijepljen kontekst; ali naravno, sve tu nosi pečat osobnih pogleda Katarine, glavne junakinje i pripovjedačice romana. Zbog kontroverzi koje su se pojavile u tumačenju romana autorica je u jednom intervjuu morala podsjetiti da „apsolutna istina“ i istina fikcije nisu isto.

Naslov – jaka pozicija teksta

Debitantskom knjigom Fafarikul (Disput), sa stotinjak kratkih priča, crtica, anegdota i zapisa koje je najprije bila objavila na svom Facebook-profilu, na proznu je scenu stupila i Đurđica Čilić (Livno, 1975), premda je ona, zapravo, već dvadesetak godina – u književnosti do grla. Riječ je o docentici na Katedri za poljski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koja se uz svoju užu struku (polonistiku) bavi i prevođenjem s poljskog jezika te objavljuje književne recenzije.

Izd. Hena com, Zagreb, 2020.

Odmah me privukao neobičan naslov njezine knjige: Fafarikul!? Autorica je u jednom intervjuu objasnila što je fafarikul (kod nas ga još zovu crna košćela, koprivić, kršanac, pelegrinka…), sugerirajući diskretno njegovo preneseno značenje. Posrijedi je mediteransko bjelogorično drvo, „drvo domaće, a svoje, krhko a snažno. I unatoč mnoštvu različitih naziva, drvo s karakterom.“ Priče Đurđice Čilić o bliskim ljudima, djetinjstvu, izmještenosti, bivšim ljubavima, poljskim temama, začudnim trenucima svakodnevice, koje vjerojatno u dobroj mjeri imaju autobiografsko obilježje, uvijek nose snažan emotivni naboj i čitatelja ni u jednom času ne ostavljaju ravnodušnim. A pritom se sve više uvjeravamo da pred sobom imamo naratora fafarikula, tj. pripovjedača s karakterom.

Mačka, čovjek i pas

O još dvjema knjigama koje čitateljima predlažem da pročitaju ovog ljeta (ako već nisu), u Vijencu su nedavno objavljeni prikazi pa ću čitatelje samo ukratko podsjetiti na njih. Koprivničanec Marko Gregur objavio je romansiranu biografiju Vošicki (Hena com), o Čehu Vinku Vošickom koji je početkom 20. stoljeća stigao u Koprivnicu i tamo se bavio knjižarstvom, tiskarstvom i nakladništvom. Pišući prikaz o tom romanu (Roman o nama kakvi nismo smjeli biti, Vijenac, br. 686 od 18. lipnja) književni povjesničar i kritičar Mario Kolar zaključuje kako je Gregur „napisao veliki roman, koji bismo s jedne strane mogli okarakterizirati kao romansiranu biografiju, a s druge kao povijesno-politički roman na najboljem Gjalskijevu i Krležinu tragu“.

Izd. Oceanmore, Zagreb, 2020.

Autor ovog članka objavio je pak u prošlom broju Vijenca (br. 687 od 2. srpnja) prikaz zbirke priča Miljenka Jergovića mačka čovjek pas što ju je Fraktura tiskala kao šestu knjigu u sklopu edicije Djela Miljenka Jergovića. U tekstu naslovljenu Najbolja Jergovićeva knjiga priča podsjetio sam da je prije ovog izdanja, prvog hrvatskog, djelo tiskano u Beogradu 2012, da nam stiže s nemalim zakašnjenjem, ali da je to dobar izdavački potez jer nam je postalo dostupno vrhunsko prozno djelo. Za dobru knjigu nikad nije kasno.

Ima toga još

Što nam još nude nakladnici?

Disput je objavio romane Lake šutnje Gordane Crnković i U vrtložini Zoje Strenja-Šolaje. Zaprešićka Fraktura tiskala je izbor putopisa Ivana Lovrenovića Putovi su, snovi li su, roman Nevena Vulića Nježna stvorenja, zbirku kratkih proznih i pjesničkih tekstova Ante Zlatka Stolice Blizina svega te roman Damira Zlatara Freya Istarska Lady Macbeth.

Hena com čitateljima nudi romane Ministar u jezeru Hrvoja Kovačevića, Kralj hakla Dražena Lisaka, Dva prsta iznad gležnja Andrije Škare i Rašomon Karmele Špoljarić. U nakladi V.B.Z.-a pojavilo se novo izdanje romana Ljepši kraj nedavno preminula Bekima Sejranovića, a taj izdavač objavio je i roman Marine Horkić Dobre zvijezde Mliječne staze. Sandorf je tiskao zbirku priča Asje Bakić Sladostrašće, a zagrebački nakladnik Acumen objavio je roman Božice Brkan Generalov sin, Srbin a Hrvat.

O nekima od spomenutih knjiga bit će još riječi na stranicama Vijenca.