Veliki proučavatelj medievistike

Akademik Tomislav Raukar, istaknuti hrvatski povjesničar i profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu, rođen je 29. prosinca 1933. u Starom Gradu na Hvaru. Od 1963. asistent je na Filozofskom fakultetu, na kojem je doktorirao 1975. s temom Ekonomsko-društveni odnosi u Zadru u 15. stoljeću. Njegov dug i plodan znanstveni i nastavnički rad započeo je 1974. na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, gdje je predavao predmet Hrvatska povijest u kasnom srednjem vijeku, a poslije i kolegij Pomoćne povijesne znanosti. Predavao je i na Hrvatskim studijima u Zagrebu, Pedagoškom fakultetu u Osijeku i Puli i Filozofskom fakultetu u Splitu.

Cjelovito djelo Tomislava Raukara čvrsta je i dragocjena osnovica za proučavanje hrvatske medievistike / Izvor HAZU

Na Odsjeku za povijest FFZG prolazio je sve stupnjeve znanstveno-nastavnog napredovanja, 1976. docent na Katedri za hrvatsku povijest, 1980. izvanredni profesor na istoj katedri, na kojoj je 1980. postao izvanredni profesor, a 1985. redoviti profesor. Njezin predstojnik postao je 1993, a godine 1997. izabran je u znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora u trajnom zvanju. Za člana suradnika HAZU izabran je 1986, a za redovitog člana 1997.

Nastavničkim i znanstvenim djelovanjem Tomislav Raukar ostavio je golem trag u razvitku i proučavanju medievistike u složenim vremenima koja su slijedila nakon 70-ih godina i Hrvatskog proljeća. Više od četrdeset godina predavao je povijest hrvatskog srednjeg vijeka naraštajima studenata na različitim sveučilištima. Počeo je raditi kao arhivist u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, gdje počiva korijenje njegove znanstvene karijere. Nastavnički rad temeljio je na arhivskim istraživanjima koja su odredila njegov interes za povijesno vrijeme, često složeniju kategoriju od političke povijesti, iako ona, kako je sam govorio, zna biti itekako zanimljiva. Ostavio je za sobom širok raspon znanstvenih priloga, članaka i rasprava te nekoliko vrijednih knjiga, sinteza povijesti razvijenog i kasnog srednjeg vijeka, koje su bitno utjecale na razvitak hrvatske medievalne historiografije. Na znanstvenoj sceni druge polovine 20. stoljeća, prepoznatljivoj po živim i često polemičkim metodama, povijesne teme promatrane su kroz prizme boljševičkog nihilizma i nacionalnog romantizma. Raukar je iznimnom akribijom i racionalnim znanstvenim pristupom, koji se temeljio na iznimnom bogatstvu obrađenih dokumenata povijesne svakodnevice, pridonio općoj modernizaciji pristupa hrvatskoj srednjovjekovnoj povijesti, oslobodivši se tereta pripovjedačkog nasljeđa povjesničara 19. stoljeća i besmislenih polemika prethodnika, u kojima su zastupane često nedokazive i nebulozne teze. Time je nedvojbeno pridonio utemeljenju suvremenoga multidisciplinarnog pristupa hrvatskoj povijesti, smirio nepomirljivo konfrontirane strane i na neki osobit način, snagom brojnih sitnih argumenata, oslikao prošlo vrijeme.

U kapitalnim djelima, Hrvatsko srednjovjekovlje (1997), Srednjovjekovne ekonomije i hrvatska društva (2003) te Studije o Dalmaciji u srednjem vijeku (2007), posebno se zanimao za ustroj srednjovjekovnih jadranskih komuna kao samostalnih jedinki sa specifičnom strukturom društva, istražujući njihov odnos prema vanjskom svijetu, vlastitom zaleđu i dakako šire prema sredozemnom prostoru. Analizirao je njihove vječno suprotstavljene težnje: s jedne strane nastojanje za zatvaranjem u vlastite zidine a s druge strane potreba za otvaranjem gradskog prostora i njegovih općinskih granica prema vanjskom svijetu. U središtu su njegova interesa građani, stanovnici i stranci u srednjovjekovnim gradovima. Studiozno ulazi u odnos grada i prostora, gospodarstva i prostora, politike i gospodarstva. Proučava gospodarske sustave, srednjovjekovne ekonomije, posebno gospodarska kretanja istočnojadranskih komuna, ali i gospodarski ustroj najbližih susjeda, Jakina (Ancone) i Venecije.

Njegove su teme zemljišna proizvodnja, obrti, trgovina, posebno brodski prijevoz.

Bavi se žitom i gladi, epidemijama i ratovima, kao i ekonomikom migracijâ.

Piše povijest svakodnevnice u rasponu od imućnosti do siromaštva, sukladno razinama prihoda i društvenog položaja svih stanovnika, od društvenih elita do težaka i kmetova. U njegovim studijama središnje mjesto zauzimaju životi obrtnika, prihodi svih društvenih slojeva, ukratko ekonomija svakodnevice, svakodnevni prostor, oporuke, mirazi i dobročinstvo.

Surađujući s Jacquesom le Goffom, koji se kao i Raukar bavio kasnim i razvijenim razdobljem europskoga srednjovjekovlja, na projektu Hrvatska i Europa zainteresirao je Le Goffa za teme hrvatskoga srednjovjekovlja, nakon čega mu je znameniti Braudelov nasljednik rekao: „Kad francuski čitatelj upozna hrvatsko srednjovjekovlje, crvenjet će se što ga prije nije upoznao, prvi ja među njima.“

Djetinjstvo na otoku i školovanje u Splitu ostavili su kod njega trajnu povezanost sa zavičajem i posebno tijesnu suradnju sa splitskim Književnim krugom, čiji je aktivni član bio do kraja života. U Splitu je objavio brojne knjige i radove, sudjelovao na manifestacijama i simpozijima te Susretima ispod ure. Proučavanju povijesti Dalmacije posvetio je najveći dio plodnoga rada, a rad o odnosu anžuvinskih vladara i jadranskih gradova u 14. stoljeću dragocjen je prinos poznavanju hrvatskoga srednjeg vijeka. Njegovo pero oživilo je glasovite strance u našim gradovima kakav je bio Ser Baptista de Augbio, građanin Splita, Petar Monetarius i Cion iz Firence, stanovnici Zadra.

O Raukarovu radu historiografija tek treba dati svoj sud, ali se već sada s najvećom sigurnošću može zaključiti da je cjelovito djelo Tomislava Raukara čvrsta i dragocjena osnovica na koju će se oslanjati svako buduće proučavanje hrvatske povijesti u srednjem vijeku.