Važan izvor za razumijevanje hrvatske književne i jezične povijesti

U arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti čuva se (pod signaturom IV a 24) bosan(č)icom pisan zbornik iz 1520. pod naslovom Libro od mnozijeh razloga. Taj je naslov zapisan u samom zborniku i nama današnjima važno je razumjeti da imenica razlog znači „rasprava“, „razlaganje“ pa bi smisao naslova bio „Knjiga u kojoj se raspravlja o mnogim stvarima“.

U Akademijin je arhiv Zbornik stigao s Kukuljevićevom bibliotekom i ne znamo kako i gdje ga je Kukuljević nabavio, ali znamo da ga je on ukoričio i pokušao označiti njegove listove.

Rešetar kaže da je gotovo sigurno da su svi prepisivači bili Dubrovčani, a po paleografskim osobinama ukupnoga teksta misli da se nije prepisivalo u samu Gradu, nego najvjerojatnije u benediktinskom samostanu na Mljetu

Kako je i gdje zbornik nastao?

Za brojne srednjovjekovne, pa i ranonovovjekovne tekstove nije lako ustanoviti ni kada ni gdje su pisani pa su pitanja datacije i ubikacije često među osobito intrigantnima kada se o starim rukopisima govori i piše. No u slučaju našega zbornika nema takvih problema. Ne samo da npr. na njegovu listu 86a piše „ovomuj našem gradu Dubrovniku ... čuvaj ga Bože“ i slično na nekim drugim mjestima, nego je jedna od ruku (o kojima ćemo reći koju riječ) na kraju zbornika napisala da je dovršen „20. maja 1520“. Najmarniji proučavatelj toga našega zbornika Milan Rešetar ustanovio je da se zbornik sastoji od pet dijelova. Tih su pet dijelova pisale tri ruke i to može lako uočiti i netko tko nije vješt starim rukopisima jer prva ruka piše uredna, uspravna, tanka i sitna slova, druga veća i krupnija, nagnuta udesno, a treća debela, ružna i nejednaka. No svi se rukopisi lako čitaju, osim na malom broju mjesta gdje su moljci ili vlaga jače oštetili rukopis, ali to „jače“ najčešće je samo pokoje slovo, a rijetko riječ ili više od nje. Prva je ruka ispisala prva 42 lista (dakle prvih 86 stranica), odnosno, sadržajno gledano, prva tri dijela zbornika, druga je ruka pisala četvrti dio (koji se nalazi od 143. do 148. lista), a treća ruka peti dio (od 149. lista do kraja, tj. do 180. lista). No uz te tri ruke javlja se i četvrta, koja je pisala malo teksta, ali nam je ostavila dragocjene obavijesti, kratak pogovor u kojem se kaže gdje i kada je zbornik otisnut, ali je i iznad tekstova trojice glavnih pisara svojom crvenom tintom napisala bilješke koje nam kazuju da se dijelovi zbornika nisu u njemu našli slučajno premda svaki od njih ima numeraciju koja pokazuje da su bili samostalni, ali su prije uključivanja u zbornik redigirani.

Rešetar kaže da je gotovo sigurno da su svi prepisivači bili Dubrovčani, a po osobinama teksta koje je pisala prva ruka i po paleografskim osobinama ukupnoga teksta misli da to nije bilo u samu Gradu, nego u njegovoj bliskoj okolici, najvjerojatnije u benediktinskom samostanu na Mljetu.

Pisari su prepisivali tekst, a nisu ga stvarali. Tako Rešetar kaže da iako su svi pisari Dubrovčani i iako je sav tekst „okrenut na dubrovački govor“, u tekstu nema ništa originalnoga dubrovačkoga, nego se po mnogim pokazateljima vidi da su prepisivani iz matica koje su bile bosanske ili dalmatinske, često glagoljične, ponekad i kajkavske, ili je pokoji tekst preveden izravno s talijanskoga. Rešetar navodi uvjerljive primjere kako na pojedinim mjestima prepisivači ne razumiju tekst koji prepisuju pa nastaju pogreške, kadšto i besmislice. Dodajmo svemu rečenomu da su na praznim stranicama još dvije ruke (vjerojatno polovicom 17. stoljeća) dodale još poneki zapis.  

Rešetar drži da je zbornik iznimne važnosti „u književnom i jezičnom pogledu“ jer je on „svakako najstariji književni štokavski spomenik što je pisan ćirilicom“. Prije nego što se pozabavimo pojedinim odjeljcima zbornika, recimo da se može općenito reći da se u njemu nalaze različiti tekstovi nabožnoga, legendarnoga i moralno-filozofskoga karaktera.

Prvi dio zbornika: Cvijet od kreposti i još ponešto

Oko 1300. napisao je talijanski benediktinac Toma Gozzadini traktat Fiore de virtù koji govori o ljudskim vrlinama i manama, o mudrosti i mahnitosti, o pravdi i nepravdi, o istini i laži, o jakosti i strahu, o čistoći i tjelesnom grijehu i o drugim za srednjovjekovnu književnost tako važnim opozicijama. Gozzadinijeva se knjiga proširila po svoj Italiji, postala omiljena lektira i školsko štivo, prepisali su je mnogo puta u 14. i 15. stoljeću, a od pojave tiska, dakle od druge polovice 15. stoljeća, pa sve do devetnaestoga pojavilo se bezbroj tiskanih izdanja i nije nimalo lako za tekstove prevedene na druge jezike, tako i za one na hrvatski, ustanoviti prema kojem su izdanju nastali.

Izvor Javna ustanova Nacionalni park Mljet

Iz hrvatskoglagoljske književnosti sačuvani su nam dijelovi triju prijevoda koji se međusobno razlikuju u jezičnim i pravopisnim sitnicama, što znači da su sva tri nastala prema istoj matrici. Sačuvan nam je i kasniji prijevod (Mleci, 1647) bosanskoga franjevca Pavla Posilovića otisnut bosan­(č)icom, pa latinično izdanje (Mleci, 1712) Peraštanina Krste Mazarovića. Već spominjana brojnost izdanja traktata Fiore de virtù uvjetovala je da Posilović, čini se, nije znao za glagoljična izdanja i ovo iz Libra, nego je sam iznova prevodio. Uspoređujući glagoljični prijevod s onim u Libru Rešetar je ustanovio razlike koje se svode na one između čakavštine i štokavštine i ustvrdio kako se vidi „da je to jedan prevod, ali su dvije redakcije – štokavska i čakavska“. Tu tvrdnju ne mogu osporiti ni veće razlike kojih među tekstovima (glagoljičnim i ćiriličnim, dubrovačkim) ima: razlike su posljedica toga što su različiti pisari isti sadržaj htjeli izraziti opširnije ili su ga stezali i što su prijevode mijenjali „i prema drugim talijanskim tekstovima što su dobijali u ruke“.

Usporedba teksta iz Libra s trima glagoljičnima mora uključiti velika tekstološka znanja i krajnji oprez, a ono do čega su filolozi došli (prije svih Kolendić i Rešetar) moglo bi se otprilike ovako zgusnuti: talijanski Fiore de virtù benediktinsko je djelo i logično je da je stigao k nama prvo u naše primorske, ali i u druge hrvatske benediktinske samostane. Ima razloga da se misli da je najprije stigao u samostan Svetoga Nikole u Omišlju na otoku Krku (koji je od 13. stoljeća živo sudjelovao u glagoljaškoj djelatnosti). Sačuvani dijelovi triju glagoljičnih prijepisa po nekim su indicijama svi nastali u Vinodolu, a u konačnici Rešetar zaključuje da je važno razlikovati dio Cvijeta u kojem se nalaze glave 1–28 od dijela u koji pripadaju glave 30–41. „Uzevši dakle sve zajedno, ima dovoljno razloga da se reče da ta dva dijela Cvijeta (u Libru, S. D.) nije prevodio isti čovjek, nego da je glave 1–28 preveo čakavac, a da ih je kasnije Dubrovčanin okrenuo na svoj govor, dok je glave 30–41 po svoj prilici taj isti Dubrovčanin, direktno preveo s talijanskoga originala.“

Pogledajmo kako izgleda dio poglavlja Od istine:

Aristotio piše: Koji hoće istinu ljubiti i istina hoće njega ljubiti u svakoj stvari.

Od togaj pisano jest u životu svetijeh otac da jedan veliki gospodin bješe pustio množastvo zlata i srebra i pođe Bogu služiti, i pođe u jedan manastir, i pomisli opat da on umije od druzijeh bolje targovati, posla ga na targ prodavati nekoliko osala koji ne mogahu u manastiru rabotati. I posla ga prodavati onej osle i š njim posla jednoga laika. I pitahu ga ljudi govoreći: Jesu li dobri ti osli, a on odgovori da budu dobri ne bismo ih prodavali nego li jere su stari, zato ih prodajemo. I vratiše se opet ne prodavši ih. I kada dođoše u manastir, opada ga laik opatu jere je hulio osle. I posla po nj opat i poče se sarčiti na nj reče: Gospodine, ne sarči se na mene, mniš li ti da sam ja došao ovdje za izgubljenje duše moje i da bih istine ne govorio i ne ljubio a da bih ljudi lažju hinio. Ja sam pustio veliko mnoštvo zlata i srebra hoteći onomu služiti tko je istina.

 Osim traktata Cvijet od kreposti u prvom se dijelu Libra nalaze apokrifni tekstovi i pjesma Nu, mislimo, bratjo, što smo koja je također došla iz hrvatske glagoljične tradicije, njezina čakavska inačica nalazi se i u najstarijoj hrvatskoj pjesmarici (Pariškoj, 14. stoljeće). Za Nauk primudroga Akira Rešetar kaže da nije apokrif „iako je svojim fantastičnim sadržajem vrlo srodan toj vrsti naše stare književnosti“. U prave apokrife on ubraja Čtenje prjekrasnoga Jozefa, Čtenje sv. Tome, Čtenje od Abrama i Od smrti Abramove. Svaki od njih poznat je u velikom broju inačica u slavenskom srednjem vijeku. Ipak, pažljive i podrobne raščlambe apokrifnih tekstova u Libru od mnozijeh razloga vode u premoćnom broju slučajeva prema hrvatskoj glagoljičnoj tradiciji pa upravo one jasno kazuju kako se dubrovačka i ćirilična i latinična pisana tradicija nikako ne mogu izdvojiti iz hrvatske književnojezične povijesti. 

Drugi dio Zbornika: vjerni, ali ne i lijepi prijevodi s talijanskoga

Drugi dio Zbornika ima devet članaka, osam ih je u talijanskom originalu u stihovima i jedan je u prozi. Za razliku od prvoga dijela čak osam članaka izravno je prevedeno s talijanskoga u Dubrovniku, bez pomoći drugih prijevoda.

Na početku su prijevodi omanjih pjesama, onih koje su sastavljali i po trgovima i drugim javnim mjestima izvodili i prodavali talijanski pučki pjevači (cantastorie). Mnoge od tih pjesama u 16. su stoljeću tiskane i ta su se izdanja prodavala za sitan novac. Rešetar je za svaku takvu pjesmu iz Libra od mnozijeh razloga mogao pronaći vrlo vjerojatan talijanski original. U izboru naših autora našle su se i tri svetačke legende (o Svetom Ivanu Zlatoustom, o Svetom Đurđu, o Svetom Džulijanu) i za sve te prijevode Rešetar kaže da su vjerni (točni), ali ne i lijepi. Slijede eshatološki članci i dvije ambicioznije oveće pjesme (Osvećenje Isukrstovo i Istorija od uzskrsnutja Isukrstova). Evo dijela iz druge pjesme:

Tadaj Adam naš otac parvi ostalijem ocem barzo poče govoriti: O drazi sinove moji, sada zaistinu scijenim da gospodin naš ima sada doći. Oni koji mene grešnika satvori od zemlje, učini me za ispuniti njegovo objetovanje i ovoj kaže svijetlost jere ide spasenje vaše.

Samo je zadnji članak u drugom dijelu i u talijanskom originalu u prozi: Sud veliki Gospodinov. Za njega se ne može reći da je preveden bez pomoći starijih prijevoda i moglo bi se uspješno dokazivati da je dubrovačkom prevoditelju od pomoći bila jedna glagoljično-čakavska prerada starijega crkvenoslavenskog ćiriličnoga teksta.

U zborniku se nalaze različiti tekstovi nabožnoga, legendarnog i moralno-filozofskog karaktera

Treći dio zbornika ima samo dva članka i Rešetar ga naziva astrološkim. U njemu su Kalendar za vračanje i Prilike i sni od Danijela proroka. Kalendar je bio tako uređen da je u njemu svaki dan u godini označen jednom od ocjena: dobar, zao, srednji. Ni Kalendar ni „sanjarica“ nisu kompletni, tj. u Libru nedostaje dosta stranica njihova sadržaja, ali se mogu popuniti po drugim tekstovima koji su s njima sadržajno i funkcionalno povezani. Imena mjeseci u Kalendaru su gotovo ista kao u današnjem dubrovačkom govoru (latinski i talijanski oblici donekle usklađeni s dubrovačkim govorom), ali imena znakova usmjeravaju na crkvenoslavenski izvor: npr. riječ mokroš (za vodenjaka) poznata je u raznim crkvenoslavenskim izvodima (jedan ruski tekst ima mokreš), a termin homut (jaram, astronomski znak za kometu) teško da se nalazi još u kojem hrvatskom kalendaru i također upućuje na crkvenoslavensku maticu. No i po Rešetarovu mišljenju, opet nije riječ o izravnom crkvenoslavenskom utjecaju, nego onom posredovanjem čakavskih glagoljičnih tekstova. Uz Kalendar, kao što smo rekli, nalazi se i svojevrsna „sanjarica“, koja je neposredni uzor imala u talijanskom tekstu, ali se čini vjerojatnim da je praizvor grčki. Prilike i sni ... sastoje se od vrlo kratkih i jednostavnih rečenica, npr. „ako vidiš (misli se u snu) da žena rađa, prilikuje radost // ako vidiš da slaziš s kola, toj prilikuje nepočtenje // ako li vidiš kokota pojući, toj prilikuje mnogo dobar glas“.

Matičino izdanje bit će prvo u cjelini objavljeno latinicom

Četvrti dio zbornika prvi je koji nije pisala ruka A, dakle ona koja je pisala sve dosadašnje dijelove, nego ruka B, koja je pisala samo taj četvrti dio (143. do 148. lista, dakle 12 stranica). Četvrti dio jedini je koji ima svoj posebni naslov Skupljenje od stvari novijeh duhovnijeh, to jest hvale i kapituli, složene od raznijeh mudraca i istorijane. Za razumijevanje toga naslova ključna je riječ istorijane, što znači „ilustrirane“. Kako u Libru nema nikakvih ilustracija, pomišlja se da ih je bilo u talijanskom predlošku. Naš je prijevod sav u prozi, ali je vjerojatno da su barem neki tekstovi u originalu bili u stihu jer se zovu npr. Pjesanca Gospi ili Veras pustošnijem mladcem. Jezični elementi, kaže Rešetar, jasan su „trag starije čakavske matice“. I navodi primjere futurskoga značenja prezentskih oblika (učinim te jestojsku crvom, budemo biti š njime) i dr.

Peti dio pisala je treća ruka (C). I ona je pisala malo ako gledamo na cjelinu teksta, ali ipak primjetljivo više nego druga ruka (B) – 23 stranice. Članci su u tom zadnjem dijelu okupljeni pod naslovima, pa naslov Molitva npr. ima četiri članka, četiri su pod naslovom Čtenje, a pet ih ima posebne naslove. Svi su članci, osim jednoga, po Rešetarovu mišljenju „prešli u Zbornik iz glagoljsko-čakavske matice u kojoj je bilo i nešto crkvenoslavenske primjese, jer se u svakome članku nalazi bar po koja jezična osobina koja se u čisto dubrovačkim spomenicima ne nalazi, a nalazi u čakavskim iz ovoga istoga vremena.“ Uostalom za neke su od ovih tekstova nađene glagoljično-čakavske paralele, npr. za Skazanje od 12 petaka.

Iz svega rečenoga vidljivo je da je riječ o zborniku važnu za razumijevanje i proučavanje hrvatske književne i jezične povijesti. U njemu nema obilje tekstova koji bi nas oduševili književnim dosezima, ali je mnoštvo onih koji nam govore o uključenosti hrvatske književnosti u europska kretanja i koji nam svjedoče međusobnu povezanost hrvatskih tekstova ostvarivanih glagoljicom, ćirilicom i latinicom na čakavskom, kajkavskom, štokavskom i miješanom tipu književnoga hrvatskoga jezika. Zbog svega toga Libro od mnozijeh razloga nije prošlo nezapaženo. Mnogi su ga spominjali i navodili njegove dijelove, objavljivali pojedine njegove članke i tumačili ih. Ne možemo ih sve spomenuti u novinskom tekstu, ali Milana Rešetara moramo. On je prvo objavio knjigu Libro od mnozijeh razloga, dubrovački ćirilski zbornik od god. 1520. (Srpska kraljevska akademija, Sr. Karlovci, 1926) u kojoj je uz informativni uvid objavio kompletan zbornik prepisujući bosaničke tekstove iz Libra ćirilicom kakvom su se u to doba objavljivali stari naši tekstovi (ne samo ćirilični, nego često i glagoljični). Zatim si je uzeo vremena za proučavanje zbornika, posebno za traženje onih talijanskih tekstova s kojih su naši tekstovi prevedeni (ili prerađeni), za što je vrlo dobro iskoristio svoj boravak u Firenci. Tako se pojavila i druga njegova knjiga pod naslovom Dubrovački zbornik od god. 1520. (Srpska kraljevska akademija, Beograd, 1933), u kojoj je pozitivistički i poredbeno obradio sve članke u zborniku, a u drugom dijelu knjige ponudio vrlo opsežnu i uspješnu jezičnu analizu ukupnoga teksta. Opsežniji prikaz teksta i poneki snimak donio je i Vladimir Mošin u svome djelu Ćirilski rukopisi Jugoslavenske akademije (I–II, Zagreb, 1952–1955).

Mnogi će jako pozdraviti odluku Matice hrvatske da u svoj izdavački plan za 2020. uvrsti objavljivanje fototipskoga i kritičkog izdanja znamenitog dubrovačkog zbornika, sve u povodu visoke obljetnice koja se obilježuje upravo ove godine. Očekivanja od objavljivanja ove knjige višestruka su: faksimilnim izdanjem dokumentira se važnost hrvatske inačice ćiriličnoga pisanja realizirane u dubrovačkoj inačici, pa skladnost i visoka razvijenost te minuskulne ćirilične sastavnice hrvatske tropismovne kulture dolazi do punog izražaja. U svoj punini omogućuje se stručnoj i široj kulturnoj javnosti uvid u raznolikost teksta i usporedba s latiničkom transliteracijom (koja se objavljuje u drugom, paralelnom svesku), iz čega proizlaze velike mogućnosti daljnjeg filološkog istraživanja. Ovo će izdanje Libra bili prvo u cjelini objavljeno latinicom. Posebna je zanimljivost projekta i u tome što je transliteracija čitave građe provedena u okviru nastavnoga kolegija Hrvatska ćirilička pismenost na diplomskom studiju kroatistike na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, a pod vodstvom prof. dr. Matea Žagara.