U znaku paradoksa

Ima autora koji su se sa svih strana okružili jezikom i tekstovima. Štogod i gdjegod činili, oni ostaju u Gutenbergovoj galaksiji – pišu, čitaju, prevode, interpretiraju, predaju književnost, uređuju knjige i časopise. Iako se njihova pozicija na prvi pogled čini lagodnom, ona je izrazito zahtjevna, čak klaustrofobična. Takvi autori naime moraju uložiti golem trud da bi među naoko bliskim djelatnostima uspostavili prikladne relacije i da bi u svakoj izgradili prepoznatljiv identitet, glas ili poetiku. U ovom ću se napisu usredsrijediti na treću pjesničku knjigu Moglo bi sve biti Vande Mikšić. Ona se u Gutenbergovoj galaksiji u zadnja dva desetljeća potvrdila u ulogama prevoditeljice (prevela je šezdesetak pjesničkih, proznih, teorijskih i publicističkih knjiga s francuskoga i talijanskoga), književne znanstvenice (objavila je knjigu Interpretacija i prijevod), sveučilišne predavačice, urednice i – pjesnikinje. Kronološki, stihovima se oglasila najkasnije (Diši kroz masku, diši normalno, 2012; Fragmenti o bacanju kamena, 2015), ali nije isključeno da je njezina literarna avantura počela upravo s njima.

Izd. MeandarMedia, Zagreb, 2019.

Translautor-ica

Zbirka Moglo bi sve biti sadrži 76 tekstova raspoređenih u sedam ciklusa: Uvertira u finale, Slaganje vremena, Hipnoteka, Bus bura bus, Infernet, More mora, Jezik k’o lapsus i And now something completely different. Na autoričin poseban odnos prema jeziku najizravnije upućuju naslovi Hipnoteka i Infernet. Suočeni smo sa stopljenicama, leksičkim hermafroditima koji ujedinjuju različite riječi (hipnozu, hipoteku i biblioteku; internet i inferno), čuvajući pritom dio njihove semantike, ali i nagovješćujući nova kompleksna značenja koja na nepredvidive načine kombiniraju značenja sastavnica, dograđuju ih, ovjeravaju i iznevjeravaju. Moglo bi se tvrditi da u poeziji Vande Mikšić već riječ postaje potencijalno mjesto dramatičnih događaja i obrata. Naslovna pozicija spomenutih leksema upućuje na njihovu važnost, potiče čitatelja da u tekstovima koje oni simbolički objedinjuju nalazi neočekivane iskustvene hibride. Pri kraju knjige autorica oblikuje još jednu znakovitu stopljenicu – translautor-ica. Njome naslovljuje pjesmu koja tematizira asimetričan odnos prevoditelja (translatora) i pisca (autora), pjesmu koja govori o jazu što ih dijeli i kadšto pretvara u neprijatelje te koja u igru uvodi rodnu perspektivu. Golem je hermeneutički potencijal nuklearno sadržan u leksemu translautor-ica. Jedan je njegov dio aktualizirala pjesnikinja, ostatak će učiniti zainteresirani čitatelj.

Nisam slučajno počeo s izdvajanjem stopljenica. Čini se naime da je paradoksalni element, koji takve riječi snažno afirmiraju, bitno obilježje poetskoga iskustva Vande Mikšić. Događajnost njezine poezije dobrim je dijelom paradoksalna. Na takvu pomisao nuka već prva pjesma u zbirci – Dogodilo se dogodine. Budućnost je u njoj predočena kao nešto već apsolvirano, viđeno i doživljeno. Iza tog naslova pomalja se prikazivačka logika koja izmiče tlo doslovnosti i pravocrtnosti čitanja teksta. U prvi plan iskaču igra ponavljanja, nedovršene rečenice, rima, zvukovno ugađanje teksta i prigodne igre riječima kao izrazna uporišta paradoksa. Najzad važnu ulogu u uspostavi osobite prikazivačke logike ima autoričin istančan smisao za poentiranje kojim se podcrtava ključni motiv, mijenja smisao pjesme, izmješta iz zbilje naoko rutinska deskripcija kakva događaja ili prizora.

Govorni mlaz

Lirski svijet Vande Mikšić nastaje prepletanjem literarnih fragmenata i fragmenata svakodnevice, filozofičnosti i ludizma, melankoličnog i sarkastičnog tona, razgovorne i knjiške fraze. Karakter tog svijeta najviše određuje upravo njegova nesvodivost na bilo koji pol navedenih opreka. Taj je svijet izazovan i enigmatičan jer je usredotočen na međustanja, na nužnu raspolućenost subjekta između različitih iskustava, raspolućenost koja na koncu postaje bitna oznaka njegova identiteta. Pjesma nerijetko parataktički supostavlja udaljene motive i prizore, obično na temelju nekog elementa koji dopušta njihovo asocijativno povezivanje. Primjerice u pjesmi Moje ruke od češnjaka takav je element motiv ruku. Evo ulomka:

… moje ruke su

šetkale po stanu pristavile graf otpisale

mail o fadwi suleiman platile dug bacile

prvu vodu i drugu posolile napisale

tekst za korice errijeva romana ubacile

malo pasirane rajčice i češnjak moje ruke

od češnjaka moraju prepraviti kaštelana

i već znaju moje ruke da će pržiti

kozice reckati bosiljak prije nego se

uhvate foucaultova predavanja o de sadeu…

Preko motiva ruku, koji je sinegdoha osobe i njezina funkcioniranja, predočeni su dnevni ritam i obveze subjekta te njegova razapetost između kućanskih poslova, pisanja i prevođenja. Ideji pjesme pridonosi organizacija stiha i samoga teksta. Pjesma je astrofična, oslobođena interpunkcije. Odnose među stihovima obilježava razilaženje između sintaktičke i semantičke logike, koje je najočitije u obveznim opkoračenjima, prebacivanjima i kontraprebacivanjima. Igra opkoračenja unosi napetost u relacije između susjednih sintagmi i rečenica, destabilizira uobičajen tijek prikazivanja i pjesmu pretvara u snažan govorni mlaz, u  poliperspektivan i plurisemantičan prostor. Kako se odmiče s čitanjem, naslovna sintagma „moje ruke od češnjaka“ postaje jedina izvjesnost teksta, motiv koji otvara prostor raznorodnim evidencijama i koji ritmizira subjektov solilokvij. Na sličan su način organizirane brojne pjesme u zbirci. Percepcija i senzibilnost lirskoga Ja priziva se i dohvaća diskurzivnim kolopletima u kojima se prema naoko slučajnom redoslijedu susreću fragmenti vijesti, reklama, prizora, rečenica, citata. 

Egzilantski identitet subjekta

Subjekt Vande Mikšić stalno mijenja pozicije, pita se ima li tekst glas, postoji li „muški tekst“ i „žensko štivo“, traži si prikladno mjesto pa ustvrđuje:

oklijevam

iz međ u

svijeta i jezika tako malena (Što pišem)

Oklijevanje i mjesto o kojemu je riječ dvostruko su istaknuti, semantički i grafički (figurom zapisa): iz međ u. Knjiga Moglo bi sve biti može se čitati i kao knjiga o subjektovu osjećanju svijeta i njegovu specifičnom bivanju u zbilji koje ujedinjuje prisutnost i odsutnost –  prisutnost koja je dnevna, tehnička, koja podrazumijeva obavljanje uobičajenih poslova i zadaća, i odsutnost koja je temeljita, dubinska, koja je zapravo znak neprilagođenosti bića. O tome lijepo svjedoči sljedeća minijatura: „nisam odavde./ što, zar odlaziš?/ već sam otišao. uvijek sam/ već otišao.“ Oklijevanje je dakle svojevrsno egzistencijalno uporište subjekta Vande Mikšić. Njegov identitet obilježava egzil. U jednom je razgovoru sama autorica veoma precizno opisala svoje spisateljske interese i raspršenost svoga subjekta:

(…) mene zapravo ne zanima toliko pisati isključivo iz ženske perspektive, koliko me zanima pisati kao osoba, individua, koja ima stanovita iskustva, koja na određeni način promatra svijet oko sebe i tumači ga kako zna i umije. Možda to najviše do izražaja dolazi u fragmentima … U njima je subjekt i ja i ti i on/a, i mi i vi i oni/e, transformira se i rodno i brojčano. U njima prisvajam neka tuđa iskustva i prebacujem na druge neka svoja. Znači, fluktuirajući subjekt koji je nitko i svatko, raspršen, a stoga istovremeno, i možda paradoksalno, jedinstven, univerzalan, kao komadići otkopane antičke vaze, ili puzzlea. Meni je važna čovjekova čovječnost (ili nečovječnost), to me zanima.

Lov na aluzije

Poezija Vande Mikšić bogata je referencama i aluzijama na druge književne tekstove. Iza njezinih stihova namiguju hrvatski pjesnici poput Ivšića, Slamniga, Severa i A. Žagar ili pak francuski modernisti i pripadnici skupine Oulipo. Pojedine su joj pjesme do te mjere krcate literarnim aluzijama da počinju funkcionirati kao otmjene igračke koje pokreće prepoznavanje uspostavljenih veza. U pjesmi parafrastična naslova Mislim, dokle jesam pojavljuju se među ostalim stihovi:

najdublje do ptyxa odgrizam

perec i oglasujem ga

na tankom zidiću

sjedi humpty dumpty

i klatari nogicama

Intertekstualni potencijal ulomka nose „ptyx“ i „humpty dumpty“. Ptyx je riječ nepoznata značenja iz Mallarméova Alegorijskog soneta njim samim, a Humpty Dumpty lik iz engleske dječje pjesmice, koji se pojavljuje u Carrollovoj Alisi u zemlji čudesa, koji svojeglavo rabi jezik tvrdeći da riječi koje upotrebljava znače upravo ono što je on odabrao da znače. Poniranje u literaturu iznova dakle dovodi jezik, tj. njegove ekskluzivne porabe u prvi plan. Kada se bolje promotre citirani stihovi, očigledno postaje da ni poetsku tvrdnju „odgrizam/ perec i oglasujem ga/ na tankom zidiću“ ne treba shvaćati doslovno. Iza pereca koji subjekt odgriza krije se zapravo Georges Perec, jedan od prvaka Oulipoa, umjetničke skupine koja je propitivala utjecaj ograničenja na kreaciju. Perec je autor lipogramskih romana La disparition i Les Revenentes – u prvome nijednom nije upotrijebio vokal „e“, a u drugome je od vokala rabio samo „e“. Nije naodmet spomenuti da je prvi roman na hrvatski maestralno prevela upravo Vanda Mikšić. U kontekstu pjesme i ptyx i Humpty Dumpty i Perec signali su autoričina kompleksnog promišljanja jezika i komunikacije, osviještenog isticanja nesvodivosti pjesničkoga jezika na očitost, dapače naglašavanja njegovih tamnih neodgonetljivih mjesta kao potencijalno najuzbudljivijih i najvažnijih. Metodičnim lovcima na aluzije prepuštam da razmisle treba li u tankom zidiću na kojemu sjedi Humpty Dumpty prepoznavati Igora Zidića i njegovu poeziju.

Zbirka Moglo bi sve biti Vande Mikšić domišljena je i intrigantna pjesnička knjiga. Optimisti će u njoj naći razloga za tezu da čovjek može učiniti sve što poželi, dok će pesimisti (ili možda ipak realisti) vjerojatno zaključiti da smo – što god činili – ipak samo stranci u jeziku i svijetu.