U iščekivanju ozbiljnih reformi

Ovih dana bili su izbori u Republici Hrvatskoj. Zna se tko je pobijedio, ali se još ne zna tko će voditi resor znanosti i obrazovanja. Tko god to bio, bilo bi dobro da u prvoj godini mandata na dnevni red stavi teška pitanja jer poslije za njih nema ni volje ni vremena. Taj sektor je na duže pruge generator stvaranja novih vrijednosti pa je razumljivo da je vrijedan pozornosti. S druge strane političarima je manje zanimljiv jer se na skali od tri do četiri godine ne vidi da je učinjeno mnogo. Važno je ne odustati od teških pitanja i imati hrabrosti donositi teške odluke. Pogledamo li na manjoj vremenskoj skali, ovog proljeća vidjelo se što znači odgađanje odluka za samo dva tjedna. Poslije su problemi takvi da ih je nemoguće brzo riješiti.

Životne probleme ugrubo možemo podijeliti u dvije skupine: one rješive novcem i one kojima bogatstvo ne pomaže. Drugi problemi nastaju često kao posljedica ne­rješavanja prvih problema na vrijeme. To možemo ilustrirati ulaganjem u preventivne preglede i velikim problemom koji može nastati ako to ne radimo. Tada nam često sav novac ovoga svijeta više ne može pomoći.

Slično je s neulaganjem u obrazovanje i znanost, što rezultira sporim razvojem zemlje. Kad shvatimo da smo jako zaostali, bit će jako teško uhvatiti ritam. U više navrata razne su nam vlade govorile da smo mi zemlja znanja, da bi se na kraju ispostavilo da to znanje znači da trebaš nekog „znati“ u nekom ministarstvu da bi pogurao stvar. Pokušajmo identificirati ta teža pitanja tako da ih možemo postavljati na početku mandata. Uzmimo zbog jednostavnosti da država trenutno ne može izdvajati više za znanost i obrazovanje nego što to sad čini i pokušajmo unutar sektora uočiti nelogičnosti i neracionalno trošenje teško zarađenih kuna. Vrlo će se brzo ispostaviti da takvo razmišljanje možemo poslije primijeniti na sva ministarstva pa će se itekako naći više novca za stvari koje strateški proglasimo važnima. Nisu ljudi na zapadu pametniji od nas, nego su efikasniji (produktivniji) i rješavaju teške probleme kad ih vide. Problem o kojem se mnogo govori jest da najbolji studenti ne žele ići u profesorska zanimanja, a i oni koji odu razočaraju se jer imaju osjećaj da se njihov rad ne cijeni pa onda na kraju odu drugamo. Podaci kažu da broj nastavnika u školama raste, iako broj djece pada. Broj predmeta u školi također s vremenom raste, a djeca su nam često na objektivnim testovima oko ili ispod prosjeka.

Kad pogledate predizborne izjave političara, uglavnom su govorili koji bi oni predmet uveli u škole, a ne o neracionalnostima na svim razinama obrazovanja. Problem zadire i u neracionalne upisne kvote na fakultetima jer ako, primjerice, proizvodite previše učitelja razredne nastave ili nekog predmeta, onda ćete na sve načine nastojati da ne budu višak na tržištu rada, što dovodi do novih predmeta, smanjenih razreda itd. Gruba računica pokazuje da bi povećanje omjera broja učenika po profesoru sa sadašnjih jedanaest na petnaest, što je i dalje niže nego što ima visokorazvijeni Japan, ostavilo prostora za povećanje plaća takvih da bi početna mogla biti najmanje tisuću eura i još bi ostalo novaca za opremanje škola. S tim novcem moglo bi se nagraditi i nastavnike kojima učenici stalno imaju bolje rezultate na maturi pa bi bolji nastavnici bili cijenjeni. Naravno, treba ljudima koji postaju višak dati vremena za prekvalifikaciju, ali ako o tome ne počnemo razgovarati, nećemo to nikad napraviti.

Drugo teško pitanje jest problem bujanja akademskog sektora u posljednjih petnaestak godina. Sveučilišta niču kao gljive poslije kiše s programima za koje nema posla niti ako se zbroje kvote četiri veća sveučilišta u Hrvatskoj. S druge strane kad pogledate koje struke na hrvatskim sveučilištima ulaze na rang-listama u prvih petsto u svijetu, možete ih nabrojati na prste jedne ruke. Ne bi li bilo bolje smanjiti apetite lokalnih čelnika i uvjeriti ih da je efikasnije sposobnoj djeci dati stipendije nego graditi sveučilište u malom gradu za koje nećete moći naći profesore, niti skupiti orkestar, ni nogometnu ekipu? Novac ušteđen na taj način može se usmjeriti na opremanje laboratorija, istraživanje, privlačenje boljih stručnjaka, što će učiniti da proračuni sveučilišta ne budu samo za plaće (trenutno oko 90 posto). Postoje instituti u sustavu znanosti koji godinama nemaju nikakve znanstvene produkcije, dobili su čak i negativne ocjene na evaluaciji prije više godina, a još i danas veselo postoje i opterećuju proračun. Imamo li snage bilo što zatvoriti, a ne samo otvarati nove stvari s nejasnom vizijom? Nije radno mjesto tolika svetinja da se zbog njega i socijalnog mira mogu trpjeti loši rezultati.

Po bonaci se ne može jedriti, a udarac u stražnjicu često je korak naprijed. Te dvije poslovice mogu nam pomoći u liječenju mnogih neracionalnosti. Kad bismo taj pristup proširili i na druga ministarstva, sigurno bi se našlo još sredstava za važne stvari. Podsjetimo se samo da blagotvorno djelovanje tržišta u gospodarstvu liječi društvo od propalih ideja i raznoraznih neefikasnosti. Odsutnost bilo kakva vrednovanja u dijelu koji kontrolira država vodi u podjelu na dvije Hrvatske koje se međusobno ne razumiju. Jednu proračunsku, kojoj nikad nije dosta novaca, i drugu gospodarstvenu, koja opravdano prigovara zbog prevelikih nameta. Znanost i obrazovanje trebali bi biti spona koja povezuje ta dva dijela jedne cjeline. Zbog toga bi bilo zdravo pokazati da se i u sustavu obrazovanja i znanosti cijene bolji i da je moguće nešto i zatvoriti s ciljem da ono što ostane bude efikasnije i bolje.