Svjedočenje jednog dječaka

U vrijeme potresa koji je pogodio Zagreb ujutro 9. studenoga 1880. Milan Šenoa imao je jedanaest i pol godina. Stanovao je s ocem Augustom, majkom Slavom, sestrom Dragom (10 godina) i bratom Brankom (1 godina) u iznajmljenom stanu na prvom katu u Mesničkoj ulici 34.

Svoja sjećanja na taj dan, nakon kojega više ništa neće biti isto u obitelji Šenoa, ni u gradu Zagrebu, zapisuje nekoliko godina poslije (da ne zaboravi) u bilježnicu pod naslovom Posljednje godine pod očinskim krovom. Dio njegovih zapisa iz te bilježnice objavljen je u knjizi Moj otac (Matica hrvatska, 1933, 2015) i u knjizi O Zagrebu koješta (Dora Krupićeva, 2001). Bilježnica pripada zbirci rukopisne ostavštine dr. Milana Šenoe i dio je muzejske građe Kuće Šenoa, muzeja Augusta Šenoe i njegove obitelji (Rbr. 538/2; ID 1147).

Milan Šenoa kao dječak

U to vrijeme njegov otac August Šenoa ima 42 godine. Otac je troje djece, muž, književnik, prevoditelj, kazališni kritičar, senator Grada Zagreba zadužen za resore graditeljstva, socijale, gradskog redarstva i čistoće, sudac za prekršaje pro bono, potpredsjednik Matice hrvatske i urednik časopisa Vienac, u kojem je dva dana prije potresa izašlo prvo poglavlje pripovijesti Kanarinčeva ljubovca.

Evo što je Milan zapisao u svoju bilježnicu:

Dođe i 9. studeni g. 1880. dan je bio tmuran, oblačan. U noći pala kiša, pa je jutro bilo mokro, sitna se magla vukla zagrebačkim ulicama, koje još nisu bile asfaltirane, nego se na njima zaustavljale ne odveć velike, ali mnogobrojne mlakice. Spremah se u školu… Majka brinula se da nas otpravi u školu, a otac, iako ne voli rano ustajati pošto je dugo u noć radio, usta ovaj dan prije jer je mislio poći po nekakavom gradskom poslu na Sljeme s mjernikom Melkusom. Najednom se oko ½ 8 sve strese. U prvi čas ne opazismo što je – sa ormara popadoše čaše i vaze, a i jedno dvije figure.

Komad morta pade sa stijene i ništa više. Majka jadikovaše za svojim porculanom – nije poznavala još te silne štete što potres učini – zato nas pusti u školu. Pođoh Klancem, Kazališnom i Gospodskom ulicom do gimnazije. Tu nije bilo ništa osobita. Tuj i tamo ležala po koja cigla ili koji crijep. Na gimnaziji rekoše mi da nema škole. Potjerao nas stari podvornik Joško. Ušao sam u jedan razred u razizemlju. Tu je bilo pale žbuke, vrata se teško otvarahu, a netko je, ne znam tko napisao kaligrafski veliko na ploču „Bog nas očuvaj od potresa“…

Crtež nekadašnje kaptolske ubožnice smještene u Vlaškoj br. 4

Odoh pogledat kako je kod strica. Strah me spopade kada zavirih u crkvu sv. Katarine. Nijesam svojim očima vjerovao. Iznutra ne mogah ničega opaziti od silnog praha, osim što na stropu svetaca ne bijaše. Dalje pođoh kraj Generalkomande. Sav se južni dio prema jahalištu srušio. Toga dijela danas više nema. Sila ljudi što od straha, a što od radoznalosti skupila se da vidi što se to dogodi… Odavde sve do Kamenih vratijah cesta puna crijepova i cigala i to od porušenih dimnjaka. Duga ulica puna je, sama ustrašena lica. Mnogi pobjegoše iz kuće kako su u postelji ležali. Neki zaboraviše u onom strahu šešire, neki bježe slabo odjeveni, da je čudno bilo, a bilo je zapravo već hladno. Jedan je gospodin nosio krletku bez ptića. Jedna starica nosila pod rukom jastuk, a u ruci praznu košaru… Kod moga strica stan veoma oštećen. Poslije se preseliše k nama dok im se stan ne popravi.

Čim je katastrofa minula pođe moj otac na magistrat. Sada poče za njega martirium koji je klica njegovoj bolesti. Iđaše svaki dan u silu kuća od podruma do tavana. Takova bijaše njegova služba. Dani nastadoše mokri i mrzli. Ne bijaše do prosinca snijega, ali je kiša neprestano padala. Potres opetavao se gotovo svaki dan, a i svaku noć. Kojekakve vijesti prenosile se među praznovjernom građanstvom zagrebačkim. Centrum potresa bijaše u Novoj Vesi kod kapele sv. Dizmuša. Obližnja mjesta silno su bila nakažena, a osobito crkva granešinska, pa su govorili da je tu ukopan veliki zmaj kojemu je glava pod sv. Dizmušem, a rep pod granešinskom crkvom pa da se je sada maknuo, a odtuda taj potres. Najgore je u Zagrebu stradao franciskanski toranj.

Jednoga dana iđaše tamo moj otac, bilo je gadno vrijeme, pa mi se čini da se je ovdje prehladio jer od toga dana poče poboljevati. Još ga je više umarao noćni posao. Danju morao je kojekuda hodati i pregledavati, a navečer dođe kući umoran. Odmori se polkrug sata, a onda i opet na posao. Radio je do 2 ili 3 sata u noć. Baš je u ono doba pisao „Kletvu“ i „Branku“… Ova dva posljednja mjeseca godine 1880. čudno je izgledao Zagreb. Na Jelačićevom i Zrinjskom trgu bjahu postavljene barake, a ljudi koji ostadoše bez krova stanovahu u njima. Stari je Popov toranj mnogo pretrpio, ali ga popraviše. Markova crkva bila je sa zapadne strane oštećena premda su ju baš ove godine popravili. Katarinska crkva bila je sva slijepljena i poduprta…

Mnogo kuća bilo je posve nevaljalih – nekima upade krov, a neke se iznutra urušiše. U crkvi sv. Stjepana provalio je kamen na podu, a pod njim mogao si vidjeti ljesove starih biskupa. Isto se dogodi sa starim tornjem sv. Katarine nad Generalkomandom. Kod sv. Ksavera na ulazu na Križni put stoje tri sveca, a ti se silom potresa okrenuše svi na desno, al ni jedan ne pade sa svog mjesta. I oko Zagreba opažali su se čvrsti tragovi potresa. Remetski samostan sa starim „al fresco“ slikama mnogo su trpili.

Crkva u Stenjevcu popuca grozno. Sv. tri kralja u Zagorju izgubiše crkvu jer je propuknula od ulaza do oltara, a zid za oltarom propade. U Granešini sruši se toranj, a kapa ubi zvonara. Kustošija, imanje Kaptola zagrebačkoga nastrada, a dvor sv. Jelene moradoše razmetati jer se dva tornja do temelja srušiše. Fotograf Standl pokupi sve slike…

Moj je pokojni otac bio zaposlen od rane zore do mrkloga mraka, obilazio sve, uspeo se na trošni, propuknuti zvonik Franjevačke crkve, silazio u duboke katakombe bolnice Milosrdne braće, od gradske međe u Rimu, do one u Ljubljanici, od Svetoga Duha do Hutererovoga kupališta u Trnju. Pregledavao, razgovarao, čuo jadikovke, tužbe, molbe plašljivih kućanica, zanovijetanje nezadovoljnih krčmara, određivao tko da se iseli, tko da ostane, koja će se zgrada popraviti, a što treba srušiti. Za to je sve on brigu morao voditi, jer su svi, izuzevši gradskog mjernika Ruperta Melkusa pobjegli. Sva je briga oko na pô razrušenog grada pala na njihova leđa. U Vlaškoj ulici (br. 4) stajalo je staro sirotište. Ta je zgrada bila toliko oštećena da su ju morali do temelja porušiti.

Do početka prosinca trajalo je to mučno djelo, a onda se pomalo počelo smirivati, izbjeglice se vratiše, strašne se novinske vijesti staložiše; sada je dobio otac bar nešto vremena da se umiri, da se odmori.

Jedno poslije podne, subota je bila, uze me za ruku, pa hajde po gradu. Bilo mi je jedanaest i pô godina, ali slike i razgovori iz onog vremena, danas su mi jače u pameti od onoga što se nedavno dogodilo. Prolazili smo Kapucinskom ulicom, pa pokraj kuće, koja je pripadala nekad Zrinjskima, otac mi pokaza mjesto gdje je nekad stajao Kapucinski samostan, na Griču pokaza mi, gdje je bio nekad zapadni gradski toranj, na Strossmayerovom šetalištu pokaza mi, na dvokatnoj kući Hellenbachovoj, koja je do nedavno stajala uz toranj na Dvercima, prvi balkon zagrebački. Na Jezuitskom trgu pokaza mi kako su pioniri rušili maleni, široki toranj Svete Katarine, a nasuprot kuću gdje je umro Ljudevit Gaj.

U Novoj Vesi uđosmo u kuću broj 14., u kojoj je bivao Ivšá Tkalčić, prebendar, a dobar prijatelj moga oca od malih nogu. Ulaz je u kuću, koja razizemnica, s dvorišne strane, a nasuprot ulazu nalazi se velika soba, u kojoj je Ivša, tako ga je zvao otac, radio i primao posjete. On je dakako bio kod kuće, ustajao je ljeti i zimi u četiri, ali ga je po osma večernja našla u krevetu. Kad smo ušli, sjedio je na širokom divanu između prozora u tami, pred njime vrč od pečene gline s metalnim pokrovcem, a na njem Husova glava. Nije ustao, nego je pozdravio oca:

– Servus Oberliterat!

Oberliterat bio je nadimak moga oca, a dali su mu ga odbornici Matice hrvatske, kad su se svaki petak sastajali u gostioni Senici na jour fix. Ivša zapita sada moga oca sa silnim zanimanjem, što će učiniti od ove zgrade, što od one, hoće li kuriju, koja stoji nasuprot katedrali srušiti, uza to spomenu, tko je tu kuriju zidao, kada je nastala.

Upita onda za kaptolsku ubožnicu, koja je stajala na početku Laške ulice:

– To je, reče, kuća, koju je sagradio kanonik kantor Reés...

– Evo ti, gledaj, reče otac, pruživši prebendaru maleni komad papira, to sam danas dobio.

Taj sam papir poslije smrti moga oca sačuvao, pa ga još danas imam. Odzgora je sličica olovkom risana, niska jednokatnica sa vrlo malim prozorima i malim zvonikom, a dolje je narisana spomen-ploča, koja je nad vratima bila.

- Znam, znam. A je li mnogo štetovala.

- Nema je više.

Napokon sve je prošlo, kao da nije ništa bilo. Čovjek je takve naravi. Škola se nastavi tek sredinom prosinca. Sa čežnjom dočekasmo Božić.

O sirotištu, tj. ubožnici za starice koje nisu imale nikoga svoga, pa se za njih brinuo gradski magistrat, pisao je s tugom August Šenoa u Viencu broj 50 od 11. prosinca 1880, a cijeli tekst objavljen je nedavno u Vijencu broj 684 od 21. svibnja 2020.

Znalo je tu kadkad biti starica od 100 godina. Da je ljuta sila prirode poštedila bar taj zakutak. Nije. Razderala ga od vrha do dolje, raztresla sve te uzke hodnike, čudne komorice čudnija okanca, slomila staricam nad glavom drvene tavanice, Kuću nagiblje se na sve strane…. sutradan već su brze ruke raznosile toranj svetoga Florijana. I on će biti sbrisan s mjesta, gdje je do 150 godina hranio starice, te komore, ta crkvica, ti mračni hodnici, gdje je bieda našla oduhe bar za zadnje časove života, neće živjeti nego u pameti onih ljudi koji su zadnji put vidjeli to starinsko zaklonište, pa kad umru, nestat će i te uspomene.

Potres koji nas je zadesio u ožujku ove godine potaknuo nas je da pročitamo zapise naših starih kojih više nema. Ali potrudili su se i August i Milan Šenoa zapisati i ostaviti nam svoja svjedočenja da znamo kako je bilo. Ostavili su nam i crtež stare ubožnice, pa danas kada iz Bakačeve ulice skrenemo u Vlašku možemo zamisliti to staro zdanje i starice kako sjede na klupicama.

Mi sada ostavljamo zapise budućoj generaciji. Ne želimo da ikada dožive ono što je Zagreb doživio i preživio 9. studenoga 1880. i 22. ožujka 2020, ali neka znaju, neka se ne zaboravi!

Crtež ubožnice prvi put nakon nastanka prije 140 godina objavljuje se uz ovaj članak. U rukama ga je držao August Šenoa, Milan Šenoa i Ivan Krstitelj Tkalčić po kojem je naša Tkalča dobila ime, a sada je dio muzejske građe Kuće Šenoa (Rbr. 540, ID 1157).