Igračke intelektualne sreće

Prema Johanu Huizingi i jednoj od najdražih mi knjiga uopće, Homo ludens, kultura ne može postojati bez sadržaja za igru, a prava kultura uvijek traži fair play. Takva, prava igra isključuje svaku propagandu; njezin je cilj u njoj samoj, njezin je duh i njezino raspoloženje, igra je koju volimo vedra oduševljenost, a ne histerična uzbuđenost. Današnja propaganda, koja želi ispuniti sav životni prostor, radi svim sredstvima na histeričnom reagiranju mase, piše davne 1956. Huizinga. „Ljudska su mišljenja dječje igračke“, rekla je predaja o Heraklu, a takvim igračkama želim se igrati i u ovom tekstu i vama, čitateljicama i čitateljima Vijenca, preporučiti nekoliko knjiga strane proze bez obzira na to gdje se nalazili u ovo „brijeme od P. i K.“, kako nazivam suvremene nepogode virusa i trešnje koje su nas snašle i pokušale promijeniti nam živote.

Izd. Vuković & Runjić, Zagreb, 2019.

Murakamijev Kafka na žalu

Prva knjiga koju preporučujem za ljetno čitanje roman je slavnoga japanskoga autora Harukija Murakamija (r. 1949) izdan na japan­skom 2002. pod naslovom
海辺のカフカ, Umibe no Kafuka, a na hrvatski s engleskoga (Kafka on the Shore, 2005, Philip Gabriel) preveden iz inventivnoga pera Mate Marasa kao Kafka na žalu i izdan u izdavačkoj kući Vuković & Runjić. Od četrnaest do danas na hrvatski prevedenih Murakamijevih romana Kafka na žalu oduševio me jednako kao autorova veličanstvena Norveška šuma, a ponovni povratak na suptilnu Murakamijevu prozu događa se ovih dana u Hrvatskoj najviše zahvaljujući istoimenoj predstavi u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu (prema adaptaciji Franka Galatija iz 2009) u lucidnoj režiji Ivice Buljana, u kojoj vrhunce glumačke karizme i čistoće pokazuju Dragan Despot i Alma Prica. I Norveška šuma (samo u Japanu taj je roman prodan u četiri milijuna primjeraka, poistovjećujući se s brojem stanovnika naše Hrvatske), isto je utemeljena na trenutku u sjećanju, na pjesmi sjajnih Beatlesa, iz koje proizlazi melankolično-humoristična reminiscencija na odrastanje i sazrijevanje mladoga Torua Vatanabea, djevojke Naoko, prijatelja Kizukija i mlade žene Midori. Dok u Kafki na žalu čitamo sudbine mladoga tinejdžera i čovjeka u šezdesetima spojene istim događajem, s naznakama Japansko-američkoga rata i atomskoga bombardiranja Hiroshime i Nagasakija, prolazimo istodobno japanskim krajobrazima i krajolicima snova i zasanjanosti koji dotiču bolna mjesta trauma, utemeljenih na ratnim iskustvima i zagonetnoj seksualnosti, više na podsvjesnom nego na svjesnom impulsu, konkretiziranima u jednoj slici, jednoj skladbi i kafkijanskome preobražaju popularne kulture u umu dvaju života na rubovima seksualnosti. U ovom romanu podjednako mogu uživati ljubitelji japanske kulture i svjetske književnosti, univerzalnih vrijednosti, istraživanja identiteta, naratoloških i semiotičkih teorija Rolanda Barthesa i teorije Josepha Campbella u Junaku s tisuću lica, ali i zen-budizma, glazbe, slikarstva, kazališta. Možete računati na 505 stranica uživanja u čitanju i pripovjednim strategijama vrhunske proze metafizičkoga realizma, magične stvarnosti i oniričnosti, imaginariju svijeta i svemira o suvremenom kafkijanizmu, o stranama i slojevima osobnosti sadržanima u Kafki i podijeljenima s Čavkom, Nakatom, Gospođicom Saeki, Oshimom, Otsukom...

U žrvnju totalitarizma

Relevantnim na svjetskom čitateljskom nebu ovih dana postaje roman Katarina Velika i Mala Olje Knežević, crnogorske književnice sa zagrebačkom adresom, koja je prošle godine dobila V.B.Z.-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman. Tu su istovremeno suptilnu i snažnu prozu na engleski pohvalno prevele Paula Gordon i Ellen Elias-Bursać, a u okviru biblioteke Na margini i pod pokroviteljstvom Europske Unije u zajedničkom izdanju V.B.Z.-a i Istros Books, engleske izdavačke kuće, pa publika roman može čitati pod naslovom Catherine the Great and the Small i u hrvatskim knjižarama i u knjižarama u Ujedinjenom Kraljevstvu i Sjedinjenim Državama, a može se naručiti i online. U središtu je romana pad komunizma i rasprostranjenost sudbina i identiteta u nekoliko zemalja, a žanrovski bi se mogao odrediti kao začudan spoj društvene kronike, ljubavnoga romana i Bildungs­romana, romaneskna kritika primitivizma u odnosu prema ženama i mitsko-arhetipski preplet ženskih sudbina uvrtloženih oko glumice Milice i Babe Jage. Sinteza iskustva anglosaksonske i crnogorske kulture, sjećanja i suvremenosti, vibrira na granici tradicionalne i moderne proze, kritike lažnoga društva i uličnoga performansa te donosi svježinu u hrvatsku i svjetsku prozu o Katarini, hrabroj junakinji, mogućoj nasljednici Ivane Orleanske, koja ne posustaje u borbi za dostojanstvo i sreću, izborivši se za sebe u nizu bitaka, ostvarujući vlastite radosti.

Izd. V.B.Z. – Istra Books, Zagreb – Bristol, 2020.

Na neki način sličnim temama bavi se i suvremeni portugalski pisac Afonso Cruz, koji u svom romanu Cvijeće zapisuje da „patrijarhat žene gura u kut i oduzima im glas, a muškarcima suze“. Cruzov smo roman Vladar sjena upravo pročitali, u izdanju zaprešićke Frakture (2020), u prijevodu na hrvatski sa španjolskoga romana El monarca de las sombras iz 2017. Silvane Roglić. Riječ je o dokumentarno-fikcijskom poticaju čestu u suvremenoj prozi (npr. u Hertmansovu romanu Slikar i rat o djedovu dnevniku i otkrivanju flamanskoga bojišta u Prvome svjetskom ratu), u ovom slučaju o oživljavanju osobe iz obiteljskoga albuma. Roman je to o autorovu prastricu Manuelu Meni, koji je u dobi od devetnaest godina poginuo u Španjolskom građanskom ratu boreći se kao dragovoljac na strani zloglasnoga Francisca Franca. Otkrivajući tmurnu obiteljsku tajnu Cercas hrabro razotkriva zastore trauma i boli koje zahvaćaju mnoge obitelji na mapi Europe i mizansceni svijeta, ljude zahvaćene smrtima, tugama, krivim odlukama, pobjedničkim i gubitničkim silnicama. Majstorsko, čisto pripovijedanje bez dodatnih ukrasa, utemeljeno na poznavanju psihologije i povijesti, ali i likovne umjetnosti i glazbe, iznimno je štivo za naše vrijeme izjedeno nesrećama i nemogućnosti pronalaženja budućnosti. „Već je prošlo neko vrijeme otkad smo izašli iz Štrigine kuće i napustili smo Ibahernando prešavši Pazo Castro i Trg, osvijetljen u taj sat okruglom svjetlošću dviju lampi i pravokutnom svjetlošću prozora bara, kroz koje sam nazreo muškarce kako stoje kraj šanka i muškarce koji sjede i kartaju.“

Povratak prijateljima

Kakve nam karte nudi naša suvremenost, pokazuje i upravo objavljen roman Marka Tomaša Nemoj me buditi, u izdanju zagrebačkoga V.B.Z.-a (ožujak 2020). Rođen u Ljubljani, Marko Tomaš živi u Mostaru, Zagrebu, Ljubljani i Beogradu pa mu ta multikulturalnost omogućuje položaj jednako udoban u hrvatskoj i stranoj prozi. Položaj njegova protagonista i samopripovjedača, pak, sve je samo ne ugodan: od početka do kraja romana bori se s alkoholizmom i ostajanjem u dostojanstvenoj egzistenciji. Pet poglavlja naslovljenih Visoki prozor, Porota, Mrtvi imaju istu kožu, Noćni vlak i Samotno mjesto, okosnice ovoga Tomaševa, prvoga romana (istaknuo se kao izniman pjesnik, autor niza pjesničkih zbirki, i publicist, autor knjige o Ivici Osimu i zbirke vlastitih novinskih tekstova) pisano je izbrušenim stilom i diskursom naglašena ritma koji dočarava hod u vlastitoj izbi i potragu za zagonetkom jedne žene, istodobno istraživanje vlastite propasti i tuđe nesreće.

Roman bi se Nemoj me buditi mogao ekranizirati kao umjetnički film, uprizoriti kao humoristična tragedija monodramskoga ili duodramskoga tipa, ali i ući u mogućnost usporedbe s Beckettovim proznim rukopisom, koji također objavljuje V.B.Z., ovaj put u vrhunskom prijevodu Igora Buljana (Zagreb, 2019). Roman Watt irskoga nobelovca Samuela Becketta napisan je na engleskom jeziku u Francuskoj za vrijeme Drugoga svjetskog rata, a objavljen je prvi put 1953, na tragu drame U očekivanju Godota. Umjesto klauna Vladimira i Estragona, prolaznika Luckyja i Pozza u Wattu se pojavljuju likovi, sluge i njihova zrcala, koji uz gospodare također čekaju Boga, razgovarajući o tijelu Kristovu, ukazanjima Blažene Djevice Marije u 19. stoljeću. Izokrenute perspektive kuće i paviljona, života i smrti, očekivanja i nastajanja u nastajanju i obratno i ovu Beckettovu prozu svrstavaju u vrhunce sinteze egzistencijalističke i proze apsurda, ali i u roman snažno usidren u naše vrijeme tuge beskraja, sa štapom i Arthurom kao znakovima moguće svetosti i ludila.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2020.

U ovoj žalosti beskonačne boli vratimo se na prijatelje. Premda neobične, kako nam sugerira mlada irska nada Sally Rooney u svojemu romanu Razgovori s prijateljima, koji smo pročitali u tečnom prijevodu s engleskoga Patricije Horvat u izdanju Frakture (2020). „U kriznim vremenima svi moramo stalno iznova odlučivati koga volimo“, geslo je ovoga romana, citat Franka O’ Hare. Opsežan roman mlade autorice (rođene 1991. u Castelbaru u Irskoj) čita se lako pa se može pročitati i u jednom danu, negdje na morskim žalima. U središtu su romana dvije kolegice, talentirane spisateljice i fotografkinje, koje ulaze u svijet nešto starijega, ali još mlada bračnoga para, glumca i umjetnice, pa se dogodi ljubav između mlade studentice i popularnoga dramskoga umjetnika. Za narativnu je strategiju karakteristična mladenačka zanesenost, iskrenost s impulsima visoke inteligencije i dobre erudicije, a najviše od svega sposobnost gotovo filmskoga kadriranja (upravo je objavljena vijest da će se roman snimiti kao televizijska serija), uočavanja detalja i mijenjanja motrišta kamere od subjektivne do objektivne, od krupnih kadrova do srednjih planova. Književne večeri, promocije, tulumi… dosta podsjećaju na hrvatske, a spajanje bolesti i boli na trend u suvremenome pripovijedanju ili stvarno stanje stvari suvremenoga svijeta. „Došla sam do kraja vrta i otvorila vrata koja su vodila u stražnju uličicu. Kišilo je, a ja sam imala bluzu kratkih rukava, no nisam osjećala hladnoću. Snažno sam zalupila vratima i nastavila koračati udaljavajući se od kuće, u smjeru plaže. Stopala su mi se sve više močila i nadlanicom sam trljala lice.“

Nadam se da će vam ove moje preporuke ponuditi dostojne čitateljske užitke za ovo ljeto puno nesigurnosti i nada – moguće igračke intelektualne i emotivne sreće.