Fabriovo Vježbanje života trideset godina poslije

Neobično je kako se životne okolnosti (jednom će biti nazivane povijesnima) oblikuju oko umjetničkog djela, gotovo opsjenom ga navedu na dijalog, prostornu i vremensku kontekstualizaciju i tako pridonesu njegovu usložnjavanju. U vrijeme prve inscenacije Vježbanja života niz je društveno-političkih i kulturoloških okolnosti stvorio ozračje režimske (pred)tranzicije. Bila je godina 1990, a redatelj Georgij Paro, dramaturg Darko Gašparović i književnik Nedjeljko Fabrio, autor Jadranske trilogije kojoj je Vježbanje života središnji dio, sluteći, ali ne i posve uvjereni u mogućnost „novog početka“ odlučili su na Zajčeve daske postaviti jedan od najambicioznijih projekata. Možda ne toliko glumački, scenografski, kostimografski ili produkcijski, koliko u smislu zadiranja u meko tkivo gradskog (pluralističkog) identiteta.

Vježbanje života, ma koliko se puta postavljalo, uvijek u potki nosi pitanje identiteta / Snimio Dražen Šokčević

Trideset godina poslije, kao središnji dio programskog pravca Doba moći EPK-projekta Rijeka 2020, intendant Marin Blažević okupio je ansambl Hrvatske i Talijanske drame kako bi na pozornicu riječkog HNK-a postavio Vježbanje života – Drugi put. I premda bi već i samo njegovo kontekstualno vezivanje uz pojam „moći“, njezinih implicitnih i eksplicitnih utjecaja na identitet kao istovremeno zadan i propustan, u ovo iščitavanje kapitalnog djela područne i nacionalne književnosti ušila važna pitanja, popularno nazivana kontroverznima, epidemiološka je situacija i zatvaranje kazališta zbog pandemije koronavirusa samo nekoliko dana uoči za ožujak zakazane praizvedbe pokazala kako „vježbanje“ i jest jedina interakcija u koju sa životom zaista dolazimo. Obavezne zaštitne maske, postojanje zaštitnih pregrada i poštivanje fizičke distance u gledalištu, osim zdravstvene, poprimaju i simboličku funkciju – podsjećaju zašto drugo Vježbanje života nikako ne može biti istovjetno prvome. Ili njegova puka kopija.

Iako iščašene, okolnosti pripreme prvog uprizorenja bile su obojene nadom, s tek prikrivenom dozom strepnje pozdravljano je novo vrijeme i svršetak jednog režima, dok Blažević „svoju“ interpretaciju, rađenu prema dramatizaciji koju supotpisuje s Lucijom Klarić, Nikolinom Rafaj i Majom Ležaić, postavlja sa sviješću o negativnom predznaku trenutka u kojem se našao. Pomalo neobično, predstava započinje trideset minuta prije vremena predviđena na ulaznicama i programu, a Karneval političara kojim se otvara u pozornicu pretvara riječki Kazališni trg. Na njemu u tamne kostime odjeveni glumci predstavljaju istaknute ličnosti iz političke povijesti grada, a kao govornica služi im čamčić na kakvima danas put u sretniju budućnost traže afrički i bliskoistočni imigranti. Jasno, jer i pogledi predstavljenih su političara bili u interakciji s Europom, neki su među njima neslavno potonuli, drugi jedva održali glavu iznad vode, dok treći i dalje plutaju. Razdvaja ih tek odnos prema historiji – stariji gledaju naprijed, oni novijeg datuma osvrću se unatrag.

I već u tom prizoru Blažević pokazuje kako neće imati milosti prema riječkoj tradiciji. Pošteno jer milosti, posebice prema karnevalu, nije bilo ni u lani postavljenu Leica formatu, predstavi koja također s gradom ulazi u neugodan i mučan, ali katarzičan dijalog. Karneval bi, kao i kazalište, ustrajući na apolitičnosti, trebao biti vrlo politička praksa. Potvrdila su to i sljedeća tri i pol sata na kazališnoj pozornici. Gotovo 90 članova Hrvatske i Talijanske drame, predvođenih „povratnicama“ iz prošlog Vježbanja života, Nevom Rošić, Zrinkom Kolak Fabijan, Oliverom Baljak i Elis Lovrić, Tanjom Smoje kao „uvezenom“ Dašom Drndić i Mirom Furlan, koja se vrlo hrabro ogoljuje i ulazi u dijalog s gradom, posljedično i osobama kojih više nema. Razotkrivaju one komadiće svojih sudbina, priča i života ostavljenih i ostvarenih na riječkim ulicama, svega što ih uz grad veže i od njega razdvaja, svega što njihove identitete čini istovremeno riječkima i tuđima.

Vježbanje života, ma koliko se puta postavljalo, uvijek u potki nosi pitanje identiteta. Postojećih i nestalih. I stoga je dobro što novo uprizorenje staromu odaje počast, ali ga se tek povremeno dotiče. Kako to s najuspješnijim emancipacijama biva, oslobađajući se tradicije na nju nepogrešivo ukazuje. Jer pišući Vježbanje života Fabrio je htio na važnosti dati „malim“ sudbinama, a sad su glumice, formiranjem završne Fronte žena ukazale na problem jedne nove nevidljivosti, jednog novog nestajućeg, a važnog i prisutnog identiteta i pogleda. Tako je Marin Blažević, osuvremenjujući se, pokazao da najkvalitetnije inscenacije ne gledaju u prošlost, ali je i ne zanemaruju. Vježbanje života – Drugi put na jednak način komunicira Fabriovo djelo i povijest grada, svjesno, savjesno i odgovorno, a njegova je aktualizacija još glasnija opomena o važnosti njegovanja i poticanja pluraliteta.