Dojmljiv dugometražni prvijenac

Već u kratkometražnim filmovima, od Ponedjeljka iz 2006. preko Bacila je sve niz rijeku i Pola ure za baku iz 2010. do Kišobrana iz 2012. i osobito Piknika iz 2015, za domaće standarde još razmjerno mlad scenarist, redatelj i producent Jure Pavlović demonstrirao je osobine promišljenog, inteligentnog, ambicioznog i sve zrelijeg autora tematski fokusirana na intrigantne likove i njihove zanimljive međuodnose, na kompleksne i nerijetko traumama obilježene relacije unutar obitelji te na u kratkim formama minimalističko, ali slojevito profiliranje životnih i vrlo uvjerljivih karaktera označenih intimnim dramama i dvojbama.

Daria Lorenci Flatz i Neva Rošić

Reklo bi se da Pavlovića u tematskom i dramskom smislu ponajviše intrigiraju otuđene obitelji obilježene generacijskim jazom i nerazumijevanjem, čemu je primjerice u Pola ure za baku, priči o staroj ženi za koju njezina djeca nemaju vremena ni strpljenja, bilo pridodano naglašavanje opreka ruralnog i urbanog, odnosno konzervativnog i modernog. U svom ključnom i dosad ponajboljem kratkom filmu Piknik, 2015. zasluženo ovjenčanu Europskom filmskom nagradom za najbolji kratkometražni film te s uspjehom prikazanu u programu Generation 14plus berlinskog festivala, Pavlović je kreirao emotivnu storiju o 15-godišnjem Sarajliji Emiru, koji tijekom jednoga ljetnog dana boravi u društvu svog oca Safeta, zatočenika kaznionice na Igmanu.

Minimalistički predočavajući njihov odnos, Pavlović je stvorio sugestivno režiranu cjelinu, koja osim impresivnim ozračjem i odličnim glumačkim interpretacijama imponira i spretnim poigravanjem očekivanjima i slutnjama gledatelja, pred kojima se postupno pomaljaju vrlo učinkovito tek skicirani karakteri i drama koja definira njihovu relaciju. Dok je otac istodobno nježan, ali i autoritativan i donekle mačistički grub, sin je nesiguran i distanciran od oca, a njihova izmjena prisnosti i nježnosti koja se odigrava u zamišljenom boks-meču, pri čemu su boksački zagrljaji supstitut za one intimnije za kojima obojica čeznu, poligon je za efektno sugeriranje tjeskobne obiteljske drame u pozadini.

Drama unutar jedne obitelji i odnos roditelja i djeteta u žarištu je i Pavlovićeva dugometražnoga prvijenca, sjajne psihološke egzistencijalne obiteljske drame Mater, koja je međunarodnu premijeru doživjela na festivalu Black Nights u Tallinu prošle jeseni, a domaću na nedavnom Festivalu mediteranskog filma u Splitu. Kad se kaže da je posrijedi psihološka egzistencijalna obiteljska drama, ono od čega Pavlović, koji je prema vlastitim riječima priču dijelom utemeljio i na autobiografskim detaljima, kao scenarist kreće jest inicijalno intimna, a šire obiteljska drama, koja se postupno i suptilno uslojava kao karakterno-psihološka studija protagonistice, da bi se naposljetku fokusirala na psihološku i egzistencijalnu dimenziju njezina stanja.

Protagonistica je Jasna, sredovječna supruga i majka dvoje djece koja se nakon dugogodišnjeg izbivanja na vijest o smrtnoj bolesti svoje majke Anke vraća u rodni kraj u dolini Neretve, da bi pri ponovnom susretu dviju žena na vidjelo smjesta počela izlaziti međusobna zamjeranja i animoziteti. Iako je majku namjeravala što prije smjestiti u hospicij i vratiti se obitelji s kojom kontaktira putem Skypea, Jasna će uz majku ostati znatno dulje, u skladu sa segmentima na koje je film podijeljen, najprije dan, potom tjedan, pa mjesec, a naposljetku barem do proslave jednog rođendana, na koju će stići i njezin suprug i djeca.

U filmu dvoznačna naslova, jer mater jest Anka, ali isto tako i Jasna, koja će na vlastiti užas u jednom trenutku shvatiti da se prema svojoj djeci ponaša jednako kao i njezina majka nekad prema njoj, Pavlović uz suradnju iznimno darovite snimateljice i scenografkinje Jane Plećaš Pavlović (Ne gledaj mi u pijat) kreira cjelinu fascinantne ugođajnosti i gotovo dokumentarističkog verizma, maksimalno dosljedno poštujući koncept prema kojem sve likove upoznajemo i vidimo isključivo iz Jasnina motrišta, dok je kamera u stopu slijedi s leđa i iz profila, odnosno prikazuje u krupnom i bližem planu.

Jasnina kompleksna stanja maestralno dočarava Daria Lorenci Flatz, koja je u doslovce svakom kadru filma te koja je za i tjelesno i psihološki minuciozno iznijansiranu rolu žene traumatizirane nekadašnjim majčinim zlostavljanjem, pri čemu se jasno sugerira da je žrtva bio i njezin u filmu znakovito odsutan brat Vlado, a možda i pokojni otac, zavrijedila sve nagrade koje će osvojiti. Izvrsna partnerica Darije Lorenci Flatz je 85-godišnja i na filmu nažalost nikad dovoljno iskorištena Neva Rošić. Njezin je lik prgave, arogantne i grube sadistice koja se suočava sa sviješću o skoroj smrti te u određenoj mjeri o kobnim greškama iz prošlosti (u možda najemotivnijoj sceni kćeri će, prisjećajući se njihove zajedničke uspomene iz mladosti, s mukom protisnuti „bilo je lijepo“) usporediv s onim lika starog patrijarha kojeg u Nuićevu Kenjcu tumači Tonko Lonza.

Pohvaliti valja i Pavlovićev rad s naturščicima, koji s iznimkama glavnih glumica te Vere Zime i još jednog ili dva imena u epizodnim rolama, čine glavninu glumačke podjele. Ukratko, Mater je snažno, oporo, „teško“ i u svim segmentima uistinu impresivno ostvarenje.