Češko je more u Hrvatskoj

Iako im se domovina nalazi u srcu Europe, stotinama kilometara udaljena od najbližih morskih obala, ljubav Čeha prema moru, i to onom u Hrvatskoj, fenomen je neuobičajen za druge kontinentalne narode, a ovog se ljeta pokazuje jačim i otpornijim na sve prepreke uzrokovane pandemijom koronavirusa. Još sredinom travnja, dok je pošast bila u punom jeku, pojavile su se vijesti da češke turističke kompanije već smišljaju načine kako Česima omogućiti ljetovanje na njihovu najdražem moru, a vrlo brzo to je postala i tema razgovora dužnosnika dviju država. Koliko god se ideja tada činila utopističkom, s popuštanjem epidemioloških mjera zahvaljujući relativno povoljnu stanju i u Hrvatskoj i u Češkoj, tijekom lipnja počeli su u Hrvatsku pristizati prvi češki turisti, a 1. srpnja u Rijeku je doputovao posebni turistički vlak iz Praga s 500 putnika, čime je uspostavljen izravni željeznički koridor između Hrvatske i Češke, koji bi trebao trajati sve do kraja rujna. Igrom slučaja, vlak koji je spojio Prag i Rijeku, inače jedina dva grada na svijetu gdje su katedrale posvećene svetom Vidu, doputovao je upravo na 80. godišnjicu sličnog pothvata, uspostave prve inozemne zrakoplovne linije čehoslovačke kompanije ČSA, koja je 1. srpnja 1930. spojila Prag i Zagreb, a od 1935. i Sušak, danas dio Rijeke. To je i nehotice dozvalo u sjećanje slične događaje iz prebogate zajedničke povijesti.

Kupalište Baška. Hotel Emila Geistlicha uz obalu mora u Baškoj

Ljubav Hrvata i Čeha

Srdačan doček češkog žutog vlaka u Rijeci podsjećao je na dobrodošlice prvim skupinama čeških turista koji su na Jadran organizirano počeli dolaziti potkraj 19. stoljeća, kada je i u Češkoj kao industrijski i društveno razvijenoj zemlji prihvaćen trend putovanja u druge zemlje radi fizičkog i duševnog odmora. Klub čeških turista 1897. organizirao je 14-dnevno putovanje vlakom u Sloveniju, Hrvatsku, BiH i Crnu Goru za sedamdesetak osoba. Domaćini su ih oduševljeno dočekivali, a vodiči su im bili lokalni uglednici: u Solinu i Splitu arheolog don Frane Bulić, u Dubrovniku književnik Ivo Vojnović, u Cetinju vojvoda i pjesnik Marko Miljanov, a u Mostaru pjesnik Aleksa Šantić. U Zagrebu su češke turiste dočekale tisuće građana, a u kazalištu je njima u čast prikazana Smetanina opera Prodana nevjesta. U prethodnom programu tada vodeća hrvatska glumica Marija Ružička Strozzi, rodom Čehinja, recitirala je pjesmu Augusta Harambašića Pozdrav českoj braći napisanu za tu prigodu, u kojoj se nalaze možda najljepši stihovi o hrvatsko-češkoj uzajamnosti: „Divna nam se slika sjaje, na visini u svemiru, sveti Vaclav ruku daje našem kralju Zvonimiru“.

Drugo slično putovanje organizirano je u svibnju 1899, a predsjednik Kluba čeških turista Vratislav Pasovský u najavnom je članku napisao: „Idemo posjetiti svoju braću. Poznamo iz vlastitog iskustva njihove slavenske običaje, a time i komad duše tako bliske nama Slavenima, ali ipak nedovoljno poznate i cijenjene.“ Na dočeku u Rijeci Pasovský je rekao da su Hrvati Česima najbliži od svih Slavena jer su „u borbi najustrajniji, kulturno najnapredniji, u slobodi najpošteniji narod.“

Od tada do danas proteklo je više od 120 godina, slavenska uzajamnost ostala je vidljiva uglavnom tek na jezičnom području, romantizam je ustuknuo pred pragmatizmom, ali hrvatsko-češke veze u turizmu ostale su trajne i neprestano se unapređuju te potvrđuju čak i u lošim vremenima. Upravo u Rijeci češki poduzetnik Jaroslav Třešňák i njegova kompanija JTH na predjelu Kostabela dovršavaju golemi kompleks hotela Hilton, projekt vrijedan 80 milijuna eura, a Třešňákovi planovi o izgradnji novoga, još većeg hotela, s golf-terenima, idu i dalje upravo kako bi Rijeci, prepoznatljivoj po industriji, dali nove rekreacijske sadržaje. Česi su zainteresirani i za razvoj nautičkog turizma jer godišnje u Hrvatsku dolazi više od 30.000 čeških nautičara, koji u većini slučajeva iznajmljuju jahte, a neki imaju i vlastita plovila, kao i nekretnine. Životni standard Čeha otkako su stekli slobodu toliko je narastao da su priče o skromnim ljudima koji na more putuju slabašnim škodama i slabo troše dio prošlosti. Dovoljno je pogledati kakvim vozilima dolaze danas, a neumoljive su i brojke po kojima čak polovica od deset i pol milijuna Čeha svake godine putuje na odmor u inozemstvo, što je standard kakav si većina Hrvata ne može priuštiti. Godišnje Hrvatsku posjećuje oko 800.000 Čeha, a s preko pet milijuna ostvarenih noćenja domaćinima ostave više od dvije milijarde kuna. Češka uzrečica „Vaše more – naše more“ nije samo fraza i u češkom slučaju u njoj ne treba nalaziti nikakve elemente teritorijalnih pretenzija prema hrvatskom moru kakve se mogu naći kod istočnih i sjevernih susjeda.

Češka djeca na ljetovanju u Crikvenici / Snimio Nel Pavletić / PIXSELL

Organizatori hrvatskog turizma

Česi na hrvatsko more nisu dolazili tek kao turisti, nego su, uz Austrijance, bili i organizatori hrvatskog turizma, pokretači ili promicatelji razvoja brojnih danas popularnih destinacija, pa su čak i svoje domaćine naučili uživati u moru i uz more. Česi su otvarali hotele i pansione u Opatiji, Lovranu, Puli, Kraljevici, Krku i Rabu, a iznimne zasluge imaju za razvoj Baške, gdje je 1910. zahvaljujući Čehu Emilu Geistlichu osnovana Kupališna zadruga Hrvatsko-češko morsko i klimatično kupalište Baška. Geistlich je dao sagraditi hotel Baška koji je projektirao češki arhitekt Matěj Blecha. Hotel smješten odmah na plaži građen je kao prizemnica iz koje se moglo „iz sobe ravno u more“, kako je glasio reklamni slogan. Zahvaljujući Čehinji Mariji Steyskalovoj, iste godine otvara se sanatorij za češku djecu u Crikvenici, čime počinje razvoj zdravstvenog turizma u tom gradu. U Dalmaciji je 1909. liječnik Jindřich Šoulavý otvorio prvi pansion u Kaštel-Lukšiću, koji je reklamirao kao cjelogodišnju klimatsku stanicu jer ovdje i za Božić cvjetaju ruže.

Česi su posjećivali sva ljetovališta na Jadranu, sve do Dubrovnika. O tome 1912. piše u časopisu Kluba čeških turista: „Svuda se srećeš ne samo s pojedincima nego i s cijelim društvima zemljaka, zapinje ti za uho češki govor, negdje nalaziš cijele kolonije, a o porastu češke plime možeš se uvjeriti i na vlastite oči i uši. Svi koji su uočili ljepote slavenskog juga toliko su zadovoljni da postaju oduševljeni pioniri pokreta na jug te kod kuće stječu nove prijatelje južnih Slavena.“ U to vrijeme bilježe se i negativni napisi o češkim turistima pa Franjo Horvat Kiš u knjizi Istarski puti 1919. spominje češke turiste koji se hrane iz konzervi, a u Češkoj se počinju širiti legende o opasnim morskim psima, dok je žrtva navodno bila češka učiteljica. Morske pse nije mogao u jednom svom zapisu iz 1924. izbjeći ni Ivo Vojnović, koji Česima poručuje: „Hrlite u nas, kupajte se u našemu moru, gradite kuće, porinite brodove ne mareći na bodljikave komarce, ni na proždrljive ‘pešekane’ – morske pse!“ Iako su nakon 1918. Češka i Hrvatska bile u različitim državama, češki turisti nastavili su dolaziti na Jadran te su bili treći najbrojniji gosti, nakon Nijemaca i Austrijanaca. Uz Bašku, Crikvenicu i Rab, zahvaljujući Česima razvijaju se i nove destinacije, poput velikog ljetovališta Kupari. Mnogi češki hoteli na Jadranu ujedno su bili i vrijedna arhitektonska djela.

Turizam u Hrvatskoj i dolazak čeških turista zaustavio je Drugi svjetski rat, a oporavak je tekao polako. Češki turisti ponovno se vraćaju na Jadran tek 1955. s normalizacijom odnosa Jugoslavije s Čehoslovačkom i drugim socijalističkim državama. Iako im je komunistički režim otežavao odlaske u inozemstvo, ljubav Čeha prema hrvatskom moru bila je jača i značila barem kratak bijeg od sumorne stvarnosti. Stoga ne čudi što ni u današnje neizvjesno doba, kad je svako putovanje u inozemstvo opet postalo avantura, upravo češki turisti prednjače po broju dolazaka u Hrvatsku, kao što su se prvi vratili već 1992, čim su bojišnice u Hrvatskoj utihnule, iako je četvrtina zemlje bila pod srpskom okupacijom, a dalmatinski gradovi na dometu neprijateljskih topova. Za odmor su tada uglavnom birali sjeverni Jadran, da bi se s povratkom mirnodopskog života razmiljeli po cijeloj hrvatskoj obali, sve do Dubrovnika. Ondje je dva tjedna odmora u srpnju 2000. proveo i češki predsjednik Václav Havel, koji je spojio ugodno s korisnim i državnički posjet Hrvatskoj pretvorio u ljetovanje. Bila je to snažna poruka češkoj javnosti da je Hrvatska ponovno sigurna i privlačna kao i prije. Česima je Hrvatska najomiljenija ljetna destinacija, kako zbog prirodnih ljepota, tako i zbog osjećaja da se ovdje osjećaju među svojima. Ovogodišnja mršava sezona možda će Hrvate natjerati da svoje najvjernije goste više poštuju i da osnaže osjećaj sudbinske povezanosti i identitetske srodnosti dvaju srednjoeuropskih naroda.

Oprez: homonimi!

Jezična bliskost Hrvata i Čeha omogućava osnovnu komunikaciju, ali potreban je i oprez zbog istih ili sličnih riječi sa suprotnim značenjem. Kada Česi domaćinima kažu da su užasni, to znači da su sjajni, ali ako im kažu da su divni, zapravo im žele reći da su čudni. Listopad i srpen su u češkom studeni i kolovoz, a pravo ne znači ravno nego desno. Miroljubivim Česima ne smije se reći da su pitomi jer to na češkom znači da su glupi. Ne treba se čuditi češkim riječima nápoj, hračky i prkno jer to su piće, igračke i daska za surfanje, kao ni glagolu opalovat, koji znači sunčati.