Zbogom, maestro!

Profesor Nandor Nikolić, vrhunski violinist i glazbeni pedagog, boravio je u našoj sredini više od četrdeset godina. Kao što je i živio, tiho, nenametljivo, tako je i otišao u vječnost, u samoj završnici apokaliptične virusne pandemije. Pokopan je u krugu najbliže obitelji na jaskanskom groblju, u gradu koji je minulih desetljeća postao njegov, u Jaski koju je iskreno zavolio i koja je zavoljela njega.

Nandor Nikolić rodio se 2. svibnja 1944. u Somboru, kao potomak ugledne i imućne mađarske katoličke obitelji koja je 1945, po završetku Drugoga svjetskog rata, ostala bez svega. Sin glasovitoga violinista i profesora koji je živio i djelovao u Švicarskoj i kojeg je upoznao tek u svojim zrelim godinama, s glazbom je bio vezan od najranijeg djetinjstva. Njegov zaštitnik i mentor bio je djed Geza, sjajni somborski basist koji je uspješno nastupao s brojnim vojvođanskim ansamblima. Nandor je bio čudo od djeteta i već je s devet godina bio na glasu kao velika guslačka nada. Kao dvanaestogodišnjak proputovao je kao član jedne kazališne trupe Europu. U rodnom Somboru završio je osnovnu školu, a zatim se po djedovoj želji na školovanje uputio u Zagreb. „Vojvođanski Mađari uvijek su između Beograda i Zagreba birali Zagreb“, prisjećao se Nandor te sudbonosne odluke.

U Zagrebu je Nandor završio srednju glazbenu školu i Muzičku akademiju. Već za srednjoškolskih dana svirao je violinu u brojnim orkestrima i ansamblima. Nandor Nikolić bio je desetljećima istaknuti član Simfonijskog orkestra Hrvatske radio televizije, Zagrebačke filharmonije, koncert-majstor Gradskog kazališta Komedija te istaknuti sudionik brojnih koncerata, festivala, priredbi i predstava, u koncertnim, festivalskim i kazališnim dvoranama, na televiziji, radiju i filmu. Gostovao je diljem Europe i u SAD-u te nastupao kao solist Bodensee-Symphonie-Orchestra (danas Südwestdeutsche Philharmonie Konstanz). Uspješno se bavio pedagoškim radom kao profesor violine u zagrebačkoj Glazbenoj školi Pavla Markovca. Vrsni, omiljeni učitelj odgojio je niz darovitih glazbenika.

Nandora sam upoznao 1978. kao violinista i glumca u kultnoj predstavi Kavana Torso Teatra &TD prema tekstu naše trojke Škrabe–Senker–Mujičić, za koju je glazbu napisao (i u njoj glumio) Arsen Dedić i koja je iz večeri u večer okupljala brojne posjetitelje. Arsen je tada, a često puta i kasnije, tvrdio: „Nino, nastupao sam s mnogim violinistima, među njima i s pravim virtuozima, ali takav ton kakav ima Nandor nema nitko.“ Nandor je 1978. postao naš sugrađanin, kao suprug Nade Andrić, omiljene jaskanske nastavnice glazbenog odgoja. Naša Jaska bila je grad po njegovoj mjeri. „Podsjeća me na neki način toplinom svojih ljudi, širinom njihove duše i mirisom tradicije na moj rodni Sombor.“ Nandor je u Jaski stekao mnoge prijatelje, posebno među takozvanim malim, običnim ljudima, s kojima se rado družio. Imao je svoje uobičajene šetačke destinacije i omiljene kafiće, a jaskanski muzej bio je svojevremeno njegova draga oaza.

Istinski erudit (govorio je pet stranih jezika), iskonski boem, zaljubljenik u sve vrste umjetnosti, tankoćutni artist, ranjiv na sve moguće nepravde i gluposti svijeta koji nas okružuje, godinama teški srčani bolesnik, utjehu je nalazio u svijetu glazbe i skupljanju vrijednih umjetničkih slika. Na moje uobičajeno pitanje prigodom naših susreta Maestro, come va? odgovarao bi uvijek bolnim, sjetnim osmijehom Finché dura, non paura... (Dok traje, nema straha). Iznad svega i iznad svih volio je svoju Nadu, svojeg posinka Alena i njegovu kćerku Jelenu. Zbogom, maestro! Sogni d’oro! Snivajte slatke sne!