Zaboravlja se da je dijete samo dijete

Jubilarnoga, 60. međunarodnoga festivala djeteta u Šibeniku – ipak ima. Neizvjesnost glede korone je prošlost, od 20. lipnja do 4. srpnja, jasno, pod propisanim epidemiološkim mjerama, Krešimirov je grad gostoljubiv djeci svijeta, kako i dolikuje tradiciji započetoj 1958. Malo je onih koji nikada nisu čuli festivalsku himnu Zdravo, maleni, pogledali barem putem malih ekrana uvodnu predstavu uz neizostavni vatromet u Šibenskom zaljevu. Ususret svečanom otvaranju „najmlađega šezdesetogodišnjaka“ u Hrvatskoj razgovarali smo s ravnateljem šibenskoga Hrvatskoga narodnoga kazališta, samim tim i Festivala – Jakovom Bilićem. Rođen je 1988. u Šibeniku, glumu je diplomirao 2012. na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Bio je recitatorsko „čudo od diteta“, a u profesionalnim godinama ostvario je niz zapaženih dramskih uloga. Dobitnik je i Nagrade hrvatskoga glumišta za uprizorenje Đure Bedare u mju­ziklu Matilda.

Snimila Zrinka Magazin

Što je sve korona promijenila u planovima za jubilarni Festival, i koliko ste joj uspjeli doskočiti?

Kao i drugi, ono što smo planirali morali smo otplanirati. U siječnju smo imali gotov program za 60, jubilarni, Međunarodni festival djeteta (MFD). Naglasak je bio na međunarodnoj priči, s većim ansamblima i predstavama na našoj čuvenoj ljetnoj pozornici između Katedrale sv. Jakova i Gradske vijećnice. U izvedbenom smislu, međunarodni program morao je biti u potpunosti otkazan. Razmišljali smo o svim varijantama, ovisno o pandemiji. Već smo, u slučaju da sve bude otkazano, pripremili dva simbolička djela. Mural Tomislava Lončarića Lonca nalazi se na baldekinskoj deseterokatnici u neposrednoj blizini spomenika Draženu Petroviću i njegove školske dvorane i dječjega vrtića. Dječak s kišobranom akademskoga kipara Kažimira Hraste, kao spomenik djetetu, dar je MFD-a svojemu Šibeniku. Trajni spomen postavljen je ispred crkve sv. Barbare nedaleko ulaza na Ljetnu pozornicu. Tek prije mjesec i pol dana, sa zelenim svjetlom glede epidemioloških mjera, krenula je aktivna priprema. Predviđeno je 110 programa, 21 predstava, 24 radionice, osam filmova i likovnih izložbi te niz popratnih stvari. Nekoliko je zanimljivih punktova sama programa. Dio je programa i određeni zalog za budućnost.

Sadržajan je festivalski raspored, od Uspavanke za mišića Dječjega kazališta Branka Mihaljevića u Osijeku 20. lipnja na otvaranju, do zatvaranja Festivala premijernim prikazivanjem filma Obrana dječje radosti 4. srpnja. Djelo je posvećeno hrabrim ljudima tijekom Domovinskoga rata, kada je trebalo održati festival u najkritičnijim trenucima. Izložena je i retrospektivna izložba plakata, koju je pripremio Hrvatski državni arhiv, te fotografija, koju je pripremio novinar Stanko Ferić. Tako Slavonija i Dalmacija objedinjeno dišu u Šibeniku.

Ponosni smo na predstavu otvaranja jer je daleke 1958. prvi Festival otvorila predstava tadašnjega Dječjega kazališta Ognjen Prica, a danas DK Branko Mihaljević. Gledano unatrag i promišljajući festivalsku povijest, riječ je o tisućama izvedbi različitih umjetničkih žanrova i stilova. Procjenjujemo da je našim pozornicama u šest desetljeća prošlo dvjestotinjak tisuća izvođača. Uza sve brojke ostalo je Dijete kao fundament. Jer, taman kad mi Šibenčani pomislimo da smo u tekućoj godini odrasli – vrati se Festival i sve ispočetka. Gesla „Šibeniče, budi dijete“ ili „Dijete je gradu festival“ Jakše Fiamenga ostaju trajnom vrijednošću. Doći će neki novi klinci kao što smo mi došli nakon prethodnika koji su stvarali i podizali Festival.

Što se promijenilo u samu načinu funkcioniranja Festivala?

Određeni segmenti kulture bili su prisiljeni izaći na tržište jer funkcioniraju od novca. Djeca su uvijek zanimljiva sponzorima, koliko god to grubo zvučalo. Festival u godinama ispred sebe mora razmišljati kako održati umjetnost, pronaći modele financiranja, ne u kontekstu nedostatka sredstava, jer je to u kulturi čest problem. Ne govorim o povratku neke stare slave, ali želimo reprezentativni festivalski rang, u organizacijskom i kvalitativnom smislu. Stalo nam je do vrsne međunarodne razine, za koju treba izdvojiti oko milijun kuna. Riječ je o procesu koji će trajati godinama, ali prije svega trebamo ljude koji će iznijeti ideju do realizacije. Potrebno se izdignuti i iznad raznih kritika, teorija i lokalnih ćakula. Nemojmo zaboraviti, Festival već sada traje kao prosječan ljudski vijek. Ne postoji Šibenčanin, ili osoba povezana sa Šibenikom, a da nije imao kontakt s Festivalom. Koncipiran je tako da u svoju priču uvlači cjelokupnu društvenu zajednicu, roditelje, bake, djedove. Nije to sport pa da stariji usmjeravaju djecu u konkretnu igru. Na Festivalu ima svih igara i radionica, od plastelina do atomske fizike, dramskih, likovnih i glazbenih događanja. Bogatstvo tih platformi valja čuvati, valorizirati i brinuti se o njima.

Kako je Festival opstao šezdeset godina i koje vam je vidike, nakon dječje, mladenačke i glumačke, otvorila pozicija ravnatelja HNK-a u Šibeniku?

Na nesvjesnoj razini Festival me odredio u dječjim godinama. Potkraj srednje škole već sam ozbiljnije koketirao s kazalištem, a otišlo je u profesionalizam diplomom iz glume. Festival je podloga za različite interese i pomaže odgovoriti na pitanje čime se baviti u životu. Na Festivalu se dijete prvi put susreće s odgovornim pristupanjem zadacima, događaju se prvi poslovi, ali i prve simpatije (smijeh, op. a.). Naš Festival početna je točka Šibenčanima, osobito onima na maturalnom pragu i njihovim dvojbama glede nastavka školovanja. Važan je na putu prema zrelosti. Moja su sjećanja igra, bezbrižnost i neopterećenost životnim problemima.

U vrijeme moje, ali i vaše mladosti, bila je to i igra bez mobitela i kompjutora.

Točno. Zanimljivo, nama se najslabije pune radionice posvećene novim tehnologijama. Nisam sociolog, ali nevjerojatan je broj djece koja se radije želi prijaviti u radionice s plastelinom i spužvom nego u one s tabletima i drugim čudima na tipkanje. Ovo drugo im je dostupno, a izgraditi nešto svojim rukama ostaje posebnom uspomenom. Lani smo imali pomamu za kamenoklesarskom radionicom. Nikako da se uhvatimo za neku kolonu i zaustavimo naš neupitni životni brod koji samo plovi kroz životne brzace. Svakako je Festival mala laguna, sidrište koje se zaustavi u dječjoj igri. Nije pitanje vraćamo li mi u konzervativnu ili retro varijantu, već se zaboravlja da je dijete samo dijete. 

Šibenski festival odavno je nadrastao lokalne okvire, počeo je kao Festival djeteta, zatim Jugoslavenski festival djeteta pa Međunarodni festival djeteta. Prepoznat je diljem planeta, nije to puka fraza.

Dovoljno je podsjetiti kako je svojevremeno, prije Domovinskoga rata, Festival imao ured u Tokiju. K tome, za glasovitu priču Sedmi kontinent, koja je propala za vrijeme Hrvatskoga proljeća, Korejanci su ponudili čitav infrastrukturni projekt otoka Kaknja. Kada se u Hrvatskom državnom arhivu pogledaju te fotografije, one i danas izgledaju futuristički.

Glede festivalskih gostiju i festivalskoga ugleda, nemoguće je zaboraviti dolaske Petera Ustinova, Josephine Baker, zatim slavnih sportaša Gorana Ivaniševića i Monike Seleš, igrali su u Šibeniku i mladi nogometaši Bayerna. A što tek reći o slavnim ansamblima, lutkarima, glazbenicima, plesačima, dramskim umjetnicima! Nije Festival pao u kvaliteti, već u snazi da dovede najbolje od svijeta. Prije trideset godina šest je država financiralo Festival. Jedan telefonski poziv mogao je dovesti autobus iz Kine, a danas dva klauna prosječno pojedu čitav proračun za program ulica i trgova.

Vremena se mijenjaju i fizičkim odlascima šibenskih velikana Arsena Dedića, Ive Brešana i ostalih koji su obilježili i Festival?

Odlaskom Ive Brešana, odnosno njegove veličine, uzdignuli su se u gradu pojedinci koji prije nisu mogli biti ni blizu te veličine. Uzdignule su se društvene nuspojave, a to je, i u medijskom diskursu, više nalik devijaciji. Zagađen je naš društveni okoliš. U ovih godinu i pol dana brzo sam shvatio da se kriva Drina ne može ispraviti – ali se može isušiti. Mladost je, znam, dišpetna, buntovna i ona može naći načina da korito bude zdravo. I opet bih se vratio Arsenu i potrazi za spašavanjem brodova koji bi, posve suprotno, umjesto spašavanja mogli radije ući u luku slave.

Što je s budućnošću Brešanova svibnja i spomen-kutkom u Kazališnoj kavani?

Mi smo prigodom prošlogodišnjega obilježavanja Brešanova spomena rođenja postavili bistu kipara Nikole Vudraga. Ove godine zbog korone nismo dospjeli realizirati Brešanovu spomen-sobu, ali smo predstavili javnosti kako će ona izgledati. Krajnji rok je dogodine, za njegov rođendan 27. svibnja. Ako ne bude većih proračunskih potresa, plan je tada otvoriti sobu posvećenu autoru Predstave Hamleta u Mrduši Donjoj i drugih djela, koja će biti novi kulturološki moment u Šibeniku. Glede Arsena Dedića, u nekadašnjem kinu Odeon otvara se Kuća umjetnosti Arsen. Na tom će mjestu biti odavana počast čovjeku koji je najviše želio biti akademski težak, a težaci su najakademskije znali otići u tovernu.

Osim jubilarnoga Festivala, HNK u Šibeniku proslavlja 150. obljetnicu osnutka, koja je također zbog korone morala biti prilagođena novim okolnostima.

Ostali smo dužni sedam pretplatničkih predstava, i to onih većega karaktera, u smislu ansambl-predstava. Pokušat ćemo ih realizirati najesen, vidjet ćemo rebalanse gradskoga proračuna. Bit će gusto, ali počeli smo dizati posjećenost publike. Zahvalio bih što je tridesetak tisuća ljudi gledalo online sadržaje. Izbacili smo stotinjak sati materijala, nije malo za malu instituciju, sa snagama koje trenutno imamo. Dok su ove mjere na snazi, osamdeset posjetitelja može sjesti u kazalište. Nije povoljno, promišljamo na koji način sve nadoknaditi vjernim pretplatnicima.

Budućnost HNK-a su i koprodukcije s ostalim kazalištima, primjerice, predstava Kako je počeo rat na mom otoku rađena je sa zagrebačkom Gavellom.

Nadali smo se s Otokom uhvatiti troznamenkasti broj izvedbi tijekom ove godine. Neminovna je međusobna suradnja kazališta i traženje načina veće suradnje i koprodukcije. Vremena pred nama u najmanju su ruku izazovna. Ona će tražiti i na kušnju stavljati mnogo toga, kako prije svega održati (ne samu umjetnost), već kako popuniti prazninu u društvenom životu koja se dogodila u svijetu. Eto, MFD je među prvim festivalima koji su započeli u Europi nakon korone. Sa strukovne strane, bez politiziranja, bilo je povjerenja u Nacionalni stožer civilne zaštite i činjenica je da su hrvatska kazališta otvorila vrata među prvima na Starom kontinentu i dopustila vraćanje kazališnoga života, kakva-takva.