Za što su se borile milenijalke

Jesmo li se za to borili? Pa mi se nismo borili za ništa!“, uzviknut će jedna od dviju bezimenih važnijih polovica u istoimenoj predstavi na sceni Teatra &TD u Zagrebu.

Važnije polovice, generacijsku dokumentarnu duodramu potpisuju Beatrice Kurbel i Mirna Rustemović, autorice koje i same pripadaju toj generaciji i koje su svoje svakotjedne sastanke pretočile u tekst.

Tekst pa tako i predstava koju je prema njemu režirala Paola Slavica opisuje živote dviju milenijalki, koje se približavaju „strašnoj tridesetoj“ i koje su naizgled na potpuno suprotnim stranama – jedna je novopečena majka, a druga gradi karijeru, ali zapravo si postavljaju ista pitanja, ne nalazeći odgovore. Kako ispravno živjeti, kako najbolje iskoristiti vrijeme koje nam je dano, kako ostvariti odnose s najbližima… i što nam nakon svega preostaje – je li to prijateljstvo s najvažnijom polovicom?

Važnije polovice  Teatra &TD / Snimio Luka Dubroja

To su samo neka od pitanja koja suvremeni i živi tekst postavlja, a na koja nema odgovora. Jer odgovora uglavnom i nema. Dovoljna su i dobro postavljena pitanja.

Pitanja Beatrice Kurbel i Mirne Rustemović na scenu je donio zagrebački Teatar Mašina igre, nezavisna kazališna družina, tj. umjetnička organizacija kojoj je ime zasigurno znak. Mašina igre pokreće umjetnički stroj, razmontira taj stroj i igra se. Osnivači družine kao mnogi prije njih kazalište vide kao mjesto za postavljanje aktualnih društveno-političkih pitanja. Kao mjesto na kojem ne treba tražiti odgovore, ali koje će u vama izazvati emocije i potaknuti vas na promjenu.

U deklarirani program Mašine igre tekst i predstava Važnije polovice savršeno se uklapaju.

Redateljica Paola Slavica, koja tumači jednu od dviju milenijalki, prema vlastitim je riječima, zajedno s drugom polovicom, glumicom Juditom Franković Brdar, bila uključena u projekt od samoga početka.

I to se u predstavi jasno vidi – Važnije polovice autorski su projekt četiriju žena koje ga prilično ravnopravno potpisuju.

Paola Slavica kao redateljica dala je golemi prostor slobode sebi i Juditi Franković Brdar da unutar teksta osvoje svoje likove i učine ih stvarnima. Tekst im je dao mnogo materijala za igru, a one su taj materijal iskoristile do kraja, pretvorivši neke tuđe priče u naše.

Priče su to u kojima se tridesetogodišnjakinje u Hrvatskoj danas mogu lako prepoznati jer su to životi koje one danas žive.

Paola Slavica i Judita Franković Brdar ravnopravno donose svoje likove, igrajući se osim (s) tekstom (kojega na mahove ima previše i s nepotrebnim ponavljanjima), čitavim tijelom, presvlačeći se, plešući, pijući, jedući, bivajući na društvenim mrežama – živeći tu drugu virtualnu stvarnost koja često postaje stvarnija od fizičke.

Jer sve je vidljivo, sve je prisutno, sve je dostupno… i što sa svim tim? Na kraju nam opet svima ostaju samo naši mali životi s kojima se moramo nositi kako u vremenu bez kriza i potresa, tako i u vremenu kriza i potresa.

Odabrati život – to je sigurno ono što nam preostaje, baš kao što je učinila osamnaestogodišnja Maria u najnovijoj drami slavnoga Simona Stephensa. Izbor je to generacije Z, one koja je došla nakon milenijalki, one koja je od rođenja živjela virtualnu stvarnost i koja se odlučila za onu fizičku.

Čini se to jedinim mogućim izborom, a hoće li tako biti, naravno, pokazat će vrijeme.

Dramaturgiju predstave Važnije polovice potpisuju Beatrice Kurbel i Mirna Rustemović, dizajn i scenografiju Luka Borčić, a dizajn svjetla Miljenko Bengez. Predstavu koju sam početkom ožujka na jednoj od posljednjih izvedaba prije virusnog zatvaranja svih kazališta u Hrvatskoj gledala na sceni Teatra &TD s iznimnim je užitkom pratila gotovo u potpunosti ženska publika uglavnom mlađe dobi. Gledateljice su Važnije polovice u svakom slučaju doživjele kao svoju predstavu, predstavu koja ih je zabavila, prepoznala njihove probleme i ponudila im svoju stvarnost.