Uvjerljiv roman o životu nakon prognaništva

Nakon pet zbirki poezije (Biberove kćeri, 2008, Čekajući koncert roga, 2012, Ospice, 2014, Mostarska zbirka, 2017 i Bukara, 2017) Almin Kaplan (Mostar, 1985), nagrađivani bosanskohercegovački pjesnik i prozaik mlađe generacije, objavljuje Trganje (2017) i Mehu (VBZ, 2019), romane u neobaveznu cjelinu uvezane tematikom prognaništva i povratništva, ratne i poratne traume. Pripovijesti malomišćanskog predznaka Kaplan ambijentira u prostor ruralne Hercegovine, na Dubravsku visoravan, u krajolik između Stoca i Čapljine.

Izd. V.B.Z., Zagreb, 2019.

Kaplanov Meho svaki je onaj nesretni čovjek koji se nakon izgnanstva vraća kući uvjeren da je najgore prošlo, a ono ga tek čeka jer kolotečinu otprije, kakvu je konzervirao optimizmom sjećanja, neće biti lako nanovo uspostaviti. Iscrtavajući Mehinu poslijeratnu svakodnevicu autor promišlja o nepovratnom gubitku formativno i emotivno važna prostora, ali i o nemogućnosti nadoknađivanja vremena, jer premotavanje na točku gdje se život jednom prekinuo nikad nije opcija. Povratnik iz progonstva izmijenjen je, umorniji, tužniji, a čeka ga težak put s neizvjesnim ishodom, put k nekom drugom sebi jer onoga kakav je bio više nema, a to će osvijestiti u ponovnom susretu s krajem koji možda jest i dalje njegov, ali još mu ne može biti dom.

Kako se spasiti od bolesti, ludila i smrti među doslovnim i metaforičkim ruševinama osim okopavajući svoj vrt. Eponimski junak čini upravo to, uzgaja krumpir, papriku, breskvu, pomiren s prirodom, pa i s ljudima, sa svijetom, ali čini se da taj svijet uporno remeti njegov mir. Koliko voli raditi na zemlji, toliko mu je teško urod voziti u obližnji grad; iako su on i žena marljivi i predani, konkurencija na tržnici je povelika, ima ondje atraktivnije robe, a bogme i spretnijih trgovaca. Tako Meho za tezgom uglavnom u nelagodi pogledava naokolo, najradije bi pobjegao odmah po dolasku, no ipak se iz tjedna u tjedan pojavljuje iznova, jer njegovoj obitelji novac je potreban, a ima tu i inata, zna on da bi susjedi likovali nad njegovom propašću.

Taj pedesetogodišnjak svakodnevno se prisjeća najboljeg prijatelja koji nije imao sreću da doživi kakvu-takvu mirnodopsku priliku za novi život. Mučen tugom, pa i grizodušjem, naprosto zato što je preživio, Meho se i ne usuđuje posjetiti njegovu usamljenu i bolesnu majku. A dane mu remeti i projekt svečanog otvaranja džamije na kojem ustrajava utjecajni mještanin Muriz, u dogovoru s hodžom i uz potporu dijela uglednijih seljana. Džamija je dovršena, ali potrebno je izgraditi gasulhanu, prostoriju za obredno kupanje mrtvih, urediti džamijsku avliju i podići ondje spomenik šehidima. Koristoljubivom Murizu odgovara da se pokojnike kupa u njegovoj garaži, uvjerit će zato ostale da su avlija i spomenik prioritet pa organizira sergiju, prikupljanje dobrotvornih priloga čije provođenje djelomično pada Mehi na teret. Meho, koji se u džematskom odboru našao zbog svog poštenja, bespogovorno čini što mu se ondje naloži, no to ne znači da ne shvaća što se oko njega zbiva. Kao takav, dobronamjeran i razborit, ali šutljiv i inertan, kontrastna je podloga o koju se odbijaju raznolike manifestacije ljudskih niskosti, licemjerje, pohlepa i poslijeratno profiterstvo.

Almin Kaplan povjerljivo nas uvodi s one strane zasuna, u privatnost skromnih domova, pa ostvarujući prisnost s protagonistima počinjemo sebi utvarati da znamo, ili barem razumijemo, kako je nastanjivati devastirane i ponegdje nikad dokraja obnovljene kuće, nakon gubitka djeteta, pa makar to dijete bilo i odrastao muškarac, nositi se sa starošću, neimaštinom, samoćom i neočekivanim odlascima, ili pak tihim i dugim gašenjima bliskih i svojih. Kaplanov romaneskni tekst, razlomljen u dvije cjeline i popraćen rječnikom manje poznatih lokalizama, odlikuje realističan prosede, precizan, istodobno lirski suptilan izraz, a sve u poglavljima koja se poput intimističkih minijatura usložnjavaju u detaljiziranu sliku seoskog življenja. Mizanscena romana doista nalikuje uljima starih majstora, u toj dojmljivoj mnogoljudnosti zamrznutoj u pokretu perceptivan i empatičan čitatelj može se zaneseno gubiti satima.

Unatoč uvjetovanim čitateljskim očekivanjima napetosti, pa čak i naznakama kulminacijskih točaka u fabularnom tijeku, koje autor mudro ostavlja neostvarenima, u Mehi se naposljetku neće zbiti ništa iznimno, onako kako to u životu obično i bude. Izmjenjivat će se pokoji trenutak sitnog zadovoljstva s ponekim neveselim događajem, tinjajući sukobi mlađih žitelja s umiranjem starijih, ali život se u toj okrnjenoj i na sebe upućenoj malenoj zajednici nastavlja sasvim nespektakularnim tijekom. Upravo u naoko jednostavnu, a autentičnom i živom dokumentiranju bivanja na jednom mjestu, s kojeg se ne može, ali i ne želi nikad više otići, iznimnost je ovog romana.