U potrazi za novim odgovorima

Izabrani filološki razgovori trenutno je zadnja objavljena knjiga akademika Stjepana Damjanovića. Izdavač je Fakultet za crnogorski jezik i književnost iz Cetinja, a objavljena je u Cetinju 2019. Riječ je o knjizi u kojoj su okupljeni autorovi tekstovi svojedobno objavljeni u različitim publikacijama, a ovo je prava prilika da ih vidimo odjednom, bez potrebe da listamo različite dokumente i tako se izgubimo u traženju. Knjiga je sadržajno podijeljena u četiri velike cjeline u kojima su obrađene slavističke teme, tisućljetno hrvatsko glagoljaštvo, teme iz povijesti hrvatskoga jezika te dva članka kojima je u središtu interesa jezik i identitet.

Izd. Fakultet za crnogorski jezik i književnost – Cetinje, Cetinje, 2019.

Slavističke teme sastoje se od devet članaka koji će, svaki na svoj način, biti zanimljivi onima koji su zaokupljeni tim područjem. Autor nas u knjigu uvodi tekstom Slavistika i kroatistika. Možemo reći da je taj uvodni tekst okvir u koji će biti smješteni svi ostali članci knjige. U članku je na jednostavan način, bez ulaženja u pojedinosti, prikazana povijest proučavanja slavistike na temelju djelovanja hrvatskih znanstvenika (Juraj Križanić, I. Vrančić, Vatroslav Jagić…). Osvrće se autor i na mjesto staroslavenskog jezika u studiju hrvatskog jezika i književnosti te konstatira da danas vlada „manjak svijesti o tome da su svaka pojava i svaki sustav bitno određeni i svojom poviješću“. Upozorava na to da treba uočiti prepletenost paleoslavističkih i kroatističkih sadržaja i termina od najstarijih vremena te „da nam određene kroatističke spoznaje može jasnijima učiniti samo slavistički kontekst“.

Sveta Braća i Strossmayer

Progovorio je autor i o književnosti koja je od jezika nerazdvojiva pa konstatira da je važno da student razumije što je to što je zajedničko Krležinim Baladama Petrice Kerempuha i srednjovjekovnim hrvatskim tekstovima. Nažalost, često ne samo studenti nego i pojedini stručnjaci tu vezu ne vide ili se prave da je ne vide. Tematiku proučavanja staroslavenskog jezika Damjanović će proširiti u člancima Staroslavenski jezik u slavističkim istraživanjima i sveučilišnoj nastavi i Hrvatski prinosi proučavanju i poučavanju staroslavenskoga jezika. Čini se da je Damjanović pomalo pesimističan, a bojim se i realističan, kad kaže da će se filologija morati izboriti za to da filološki sadržaji ne budu u društvenom vrednovanju marginalni te da filolozima predstoji velika borba da budu primijećeni i šire od svojih stručnih, znanstvenih i akademskih krugova.

Jedanaest i pol stoljeća nezaborava članak je koji se referira na autorovu knjigu pod naslovom Jedanaest stoljeća nezaborava, iz 1991, koje je sadržaj bio posvećen 1100. obljetnici Metodove smrti i jezičnim proučavanjima staroslavenskih i hrvatskih glagoljskih tekstova. Usput rečeno, to je knjiga koju je te iste godine prof. Damjanović s veseljem uručio autorici ovoga članaka, tada još studentici prve godine studija kroatistike, dok smo dolazili ususret jedno drugomu hodnikom Filozofskog fakulteta. U ovom članku autor se i sadržajno nadovezuje na prije gotovo trideset godina napisan tekst te tada objavljena jezična istraživanja smješta u kulturni kontekst predstavljajući nam povijesne dokumente od 11. do 16. stoljeća. Nije riječ ni o kakvu pretencioznom prikazu koji bi bio razumljiv samo stručnjacima, već o pitkom i čitkom tekstu koji će s velikim zanimanjem pročitati i oni koji su iz bilo kojega razloga zainteresirani za tu tematiku i oni koji žele obnoviti već postojeća znanja.

Tematski su povezani članci: Prošlost u sadašnjosti: Sveta Braća, Strossmayer i mi te Ćirilometodska problematika u prepisci Rački – Strossmayer. U njima autor govori o obilježavanju 150. godina djelovanja Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, kojoj je utemeljitelj bio biskup Josip Juraj Strossmayer, te navodi njegove važne ideje i metode djelovanja, ali prepoznaje što je Strossmayeru značila povijest, kako je tumačio davne povijesne događaje i kako je ta tumačenja koristio za djelovanje u svom vremenu. Damjanović navodi zanimljiv događaj vezan uz posvetu đakovačke katedrale. Strossmayer je silno želio posvetu katedrale obaviti na staroslavenskom jeziku i u ćirilometodskom duhu, ali za to nije imao dopuštenje Rima.

Ipak je uspio izigrati Svetu Stolicu tako da je posvećenje vodio senjski biskup Juraj Posilović, koji je kao senjski biskup imao taj privilegij još od 1248. To je privilegij po kojem senjski biskup, ma gdje bio, može obavljati obred na staroslavenskom jeziku. Izvješće s posvete katedrale poslao je papinski nuncij u Rim riječima: „Strossmayer nas nije poslušao, ali nije prekršio nikakav zakon.“ Pristojnim rječnikom rečeno – Strossmayer je prevario Rim. Ovo je samo jedna od zanimljivih epizoda u člancima, ostale autorica ovog teksta toplo preporučuje čitateljima na čitanje. U tom se poglavlju Damjanović bavi „glagoljicom na području današnje Bosne i Hercegovine“ te „crnogorskim inkunabulama u kontekstu ranoga slavenskoga tiska“. U zadnje spomenutom daje i povijest inkunabula u slavenskom svijetu s posebnim osvrtom na crnogorske, ćiriličke inkunabule. Nije u ovoj knjizi Damjanović zaboravio ni na tri osobe važne za očuvanje i napredak u proučavanju staroslavenskog jezika. Jedan od njih je Franjo Rački, čije zasluge navodi u članku o ćirilometodskoj prepisci. Druga dvojica su Vatroslav Jagić i Fran Miklošič. Njima je autor posvetio članak Jagićeve ocjene Miklošičevih djela. Pišući o njima, Damjanović nam predstavlja povijest slavističkih istraživanja u 19. stoljeću. U nekim ovdje već spomenutim člancima navode se zasluge i drugih istraživača kao što su Josip Hamm, Đuro Šurmin, Stjepan Ivšić, Radoslav Katičić.

Drugo poglavlje Tisućljetno hrvatsko glagoljaštvo sadrži također devet članaka i svi su posvećeni dokumentima i povijesnim prilikama koje se odnose na hrvatsko glagoljaštvo. U prvom od njih autor govori o ćirilometodskim korijenima hrvatskog glagoljaštva, pri čemu podsjeća čitatelja na odluku pape Ivana Pavla II. 1980. kada je Svete Ćirila i Metoda proglasio suzaštitnicima Europe. Time je htio upozoriti da Europa ima i svoje istočno krilo. Priključio ih je sv. Benediktu – svecu čiji su sljedbenici najviše učinili za dio kulture koji nazivamo zajedničkom zapadnoeuropskom baštinom.

Damjanović se prilikom tog proglašenja podsjetio slike koju je dao izraditi J. J. Strossmayer, a naslikao ju je 1862. rimski slikar Nicola Consoni. Na slici se nalaze papa Hadrijan II, sveti Benedikt, sveti Ćiril i Metod i biskup Strossmayer. Upravo taj prizor predstavlja ono što je više od sto godina prije predvidio Josip Juraj Strossmayer, odnosno odluku koju je sto godina poslije donio papa Ivan Pavao II. Članak završava popisom velikog broja bibliografskih jedinica koje se bave proučavanjem hrvatskoga glagoljaštva.

Jezik i identitet

U ostalim člancima iz ovog poglavlja predstavljena su razna autorova znanstvena proučavanja glagoljaških tekstova, bilo da je riječ o jezičnim proučavanjima (Hrvatskostaroslavenski, Hrvatski glagoljaši i počeci hrvatskoga književnoga jezika, Jezik Bašćanske ploče, Jezik glagoljične Regule Svetoga Benedikta, Jezik glagoljičnih tekstova 16. stoljeća), ili o povijesnim okolnostima u kojima su djelovali hrvatski glagoljaši i njihovu utjecaju na kulturu toga vremena (Glagoljaška kultura nakon Tridentskoga koncila, Hrvatski glagoljaši u središtu Svetoga Rimskoga Carstva).

U trećem poglavlju, Iz povijesti hrvatskoga jezika, autor nam predstavlja različite odsječke i zbivanja iz prošlosti hrvatskoga jezika. Uključuje to razmatranja o predstandardnim razdobljima hrvatskoga jezika, o hrvatskoj ćiriličnoj baštini, o pisanoj kulturi u Slavoniji u 18. stoljeću, o Katančićevu prijevodu Biblije i počecima hrvatskoga jezičnog standarda.

Četvrto poglavlje nosi naziv Jezik i identitet. Istoimeni članak tematizira pitanje kako jezik sudjeluje u izgradnji identiteta, ali i kako odrediti identitet jezika. Odgovor nije jednosmislen i autor nudi različite jezikoslovne teorije koje pomažu odgovoriti na to pitanje. U članku O filologiji i rodoljublju autor raspravlja o pitanjima zašto je izabrana latinica kao pismo koje danas koristimo i zašto je dana prednost štokavštini pred čakavštinom i kajkavštinom. I jedno i drugo pitanja su koja danas zaimaju znanstvenike, ali još više su predmet interesa velikog broja onih koji se primarno ne bave jezikom, a koje zanimaju razlozi takvih izbora.

Knjiga završava tekstom Matea Žagara Slavonski korijeni, slavistički obzori u kojem Žagar daje biografske podatke o autoru knjige te ukratko predstavlja njegov znanstveni opus, koji uključuje i jezične i književne teme te čitatelju omogućuje ulazak u svijet drugih Damjanovićevih tekstova.

Kada bismo u današnje vrijeme tražili knjigu koja znanstvenom, ali i laičkom oku na prihvatljiv način može pružiti relevantne podatke i tumačenja iz hrvatske jezične povijesti i kulture od početka srednjega vijeka do naših dana, mogli bismo čista srca i mirne savjesti reći da je to knjiga Stjepana Damjanovića Izabrani filološki radovi. S potpunom odgovornošću mogu reći da će svatko tko knjigu uzme u ruke pronaći u njoj štivo koje će s jedne strane zadovoljiti jezičnu, povijesnu i kulturnu znatiželju čitatelja, a s druge strane motivirati ga da postavlja nova pitanja i traži nove odgovore.