Tržište umjetnina ne ugrožava kulturu kao javno dobro

Uče li studenti poslovnih veleučilišta o Gaju Kilniju Meceni? Znaju li start-up-direktori tko je bila obitelj Medici? Je li dvjesto najbogatijih Hrvata ikada čulo za Josipa Jurja Strossmayera ili Charlesa Saatchija? To su pitanja na koje možda još nije moguće odgovoriti, no dobar su pledoaje tekstu o trećem Boutique art fairu Nesvrstani, održanu u Laubi od 18. do 21. lipnja. Kako već to biva s pledoajeima, oni zagovaraju gledište o nečemu spornom, stoga ne valja kriti da će tekst biti potpora tomu.

Naime, međuovisnost tržišnog sustava i umjetnosti oduvijek je bila poprište raznovrsnih prijepora, pojedinačnih inicijativa i suprotstavljenih gledišta te je desetljećima okupirala pažnju umjetnika, stručnjaka ili connoisseura. Unatrag nekoliko godina organizirane su konferencije, okrugli stolovi i radionice, sve u nadi da će se (i) u nas iznaći način da se osigura umjetnička ekonomska sloboda i sigurnost, a da se pritom ne trivijalizira odnosno komercijalizira umjetnost, a kultura ne regulira tržišnim modelima. Međutim, odnosi između tržišta i umjetnosti nikada neće biti jednostavni ili jednostrano definirani.

Sajam je u Laubi okupio brojne umjetnike i kolekcionare / Snimio Ivan Idžojtić

Podsjetimo, ekonomizacija umjetnosti uvijek je postojala, od već spomenuta Mecene do današnjih dana, ali je njezin sadržaj i značaj uvijek ovisio o kontekstu. K tome, ona posredovanjem tržišta osigurava ekonomsku održivost umjetnika. S druge, pak, strane umjetnik, bio on poduzetnik ili vizionar, djeluje u svijetu u kojem se umjetnost sve više kupuje ne toliko zbog svoje estetske koliko zbog razmjenske vrijednosti. To pak devalvira ona djela koja nisu prikladna za marketing kao investicijska roba, poput inovativnih praksi, performansa, ambijenata, videoinstalacija ili društveno angažirane umjetnosti.

Pluralizam stilova i heterogenost naraštaja

Dok su nekoć pojedinačna pokroviteljstva bila aristokratska odnosno crkvena i tako ravnodušna prema „komercijalnom ukusu“, danas se kupnja umjetnina vrlo često percipira kao ulaganje. U međuvremenu, s porastom utjecaja masovnih medija, kultura je u cjelini doživljena kao masovna zabava, art-tainment. Iako je takav doživljaj kulture rezultirao brojnijom publikom, posrijedi su ponajprije pasivni konzumenti suvremene scene, koji percipiraju umjetničku slavu temeljenu na brendu, poput Jeffa Koonsa, Marine Abramović ili Damiena Hirsta.

Dakle, kako razviti publiku koja prepoznaje i cijeni umjetnost, kako odgojiti kolekcionara koji nije fokusiran isključivo na ulaganje nego podupire stvaralaštvo, a ne tek prolazne umjetničke trendove? Jedan od važnih elemenata stvaranja publike zasigurno su i sajmovi umjetnina. Prema riječima Elvire Kranjčar, voditeljice Galerije Kranjčar i sudionice na svima dosad održanim Nesvrstanima, riječ je o važnoj edukaciji jer posjetitelji mogu razgledati umjetnine, razgovarati s galeristima ili voditeljima galerija ili autorima te na koncu usporediti cijene.

Ona smatra da se posjetitelji, zbog transparentnosti cijena, osjećaju bolje pri kupnji umjetnina. Dodala je kako je važan i kontinuitet održavanja Nesvrstanih jer publika može pratiti kako se pojedine galerije profiliraju i rastu, odnosno odlaze sa scene.

Inače, Boutique Art Fair Nesvrstani osnovan je 2018, na inicijativu kolekcionara, poduzetnika i vlasnika Laube – kuće za umjetnost i ljude Tomislava Klička. Na mrežnim se stranicama ističe da je cilj Nesvrstanih stvaranje „komercijalne komunikacijske platforme za galerije, nadmašujući klasičan model sajma umjetnina zbog pružanja prilike za prezentaciju neovisnih umjetnika i umjetničkih organizacija, street art umjetnika i stručno obrazovanje na polju tržišta umjetnina.“

U svom trećem izdanju Nesvrstani su uistinu predstavili programski profilirane galerije komercijalnog, ali i neprofitnog karaktera: od galerija koje su prepoznate u regiji poput Galerije Kranjčar ili Apoteke pa do kvalitetnih primjera galerija usmjerenih prema inovativnim odnosno (trenutno) neprofitnim umjetničkim praksama poput Atelijera Žitnjak ili Galerije 60 – 90 – 60. Izbor je raznovrstan, ali kvalitetan; od Bakićeve skulpture koju nudi Galerija Beck, radova prepoznatih umjetnika mlađe i srednje generacije koje zastupa Lauba pa do provjerenih imena konceptualne i postkonceptualne prakse koje zastupa Galerija S. Preciznije, na Nesvrstanima zaista vlada pluralizam stilova i heterogenost generacija; od Ivana Kožarića, preko Vlaste Delimar ili Lovre Artukovića do Zlatana Vehabovića ili Marka Tadića. K tome, prvi su put u Hrvatskoj bile predstavljene i dvije inozemne galerije.

Riječ je o galeriji Improper Walls iz Beča koja djeluje od 2014. i predstavila je relativno nepoznata imena austrijske scene i Galeriji Y iz Ljubljane s radovima nekih od poznatih slovenskih suvremenih umjetnika srednje generacije. Tu su i pravi „nesvrstani“, a to su dvadeset samostalnih umjetnika, uglavnom mlađeg naraštaja, odabranih Laubinim prosudbenim odborom na koje bismo, sudeći prema organizatorima, ubuduće trebali obratiti pozornost. Program je pojačan okruglim stolom s temom Što je s tržištem umjetnina Srednjoistočne Europe gdje sudjelovali stručnjaci sa spomenutog područja, a u Laubinu novouređenom dvorištu mogli su se pogledati i novi murali Danijela Žeželja, Mirona Milića i Lonca, čije se stvaranje murala moglo pratiti uživo.

Također, program je predstavio indie imena domaće glazbene scene. Uglavnom, radno vrijeme bilo je prilagođeno publici, cijene su bile raznovrsne, a voditelji pojedinih galerija razgovorljivi i pristupačni. Jedina zamjerka jest činjenica da djelatnice na ulazu u sam izložbeni prostor, nakon prodaje ulaznice, nisu bile u mogućnosti prenijeti informacije o samu događaju niti je postojao materijal s osnovnim informacijama o programu.

Komunikacija između kolekcionara i umjetnika

Stoga su pozitivna mišljenja o Nesvrstanima, u najmanju ruku, očekivana. Tako slobodna kustosica Jelena Tamindžija, s čvrstim međunarodnim vezama na galerijskoj sceni suvremene umjetnosti, kaže da podržava ovakve inicijative jer na vidjelo iznose velik interes za uspostavljanje komunikacije između potencijalnih kolekcionara i umjetnika te potrebu za povećanjem galerijske infrastrukture u Hrvatskoj. „Iako je možda nespretno izabran dodatak boutique u samom imenu, smatram da je inicijativa za pružanje platforme i nezavisnim umjetnicima hvalevrijedna jer donosi priliku za hrabriji pristup i oblik umjetnosti koji komercijalno usmjerene galerije ne bi, možda, prezentirale u smislu poslovnog rizika.

Panel-diskusije i popratni programi su ono na što svakako treba staviti naglasak jer oni šire vidike potencijalnoj publici i razbijaju već stečene predodžbe i stereotipe o suvremenoj umjetnosti, ponajprije ukazujući na tzv. holistički pristup sakupljanja umjetnina koji se ne odnosi na isključivo estetsku potrebu, već se time uspostavljaju nove dimenzije odnosa između podupiratelja umjetnosti i sama umjetnika ili umjetnice.“
Informirano mišljenje ima i poslovni čovjek te podupiratelj suvremene umjetnosti sa stalnom diseldorfskom adresom Zoran Andročec. Uspoređujući njemačke zakone, on predlaže nekoliko primjera pozitivnih praksi koje bi bilo moguće implementirati i u domaće zakone. Tako navodi važnost izdavanja i primanja računa s certifikatom te primjenu posebne snižene stope PDV-a na prodaju umjetnina (posebice izravno od autora ili njegovih/njezinih nasljednika), što je u Njemačkoj bilo regulirano tek nakon dugogodišnjeg pritiska Europske Unije. Potom navodi ulaganje u umjetnost s poreznom povlasticom za pravne osobe s adekvatnom registracijom: priznavanje troška stjecanja kao priznatoga poslovnog izdatka i vođenje inventara umjetničkog djela u bilanci, s godišnjom inventurom i procjenom vrijednosti. Navodi kako je trenutno, zbog dramatična pada prihoda kulturnih institucija (od studenata nadalje) potrebno osnovati fond za pomoć i zajedničku nabavku koja bi uključivala skrb za starije i nemoćne stvaraoce.

Naposljetku, Andročec predlaže i programe ekonomiziranja poslovanja umjetnika, što znači organiziranje zajedničkih atelijera i izložbi, zajedničku kupnju materijala, plaćanja troškova produkcije kroz jedinstveno trgovačko društvo, što bi omogućilo povlačenja pretporeza iz računa i vođenje poslovnih knjiga uz cehovsko upravljanje i samoregulaciju.

No vratimo se prijeporima. Naime, neprofitna i netržišna priroda umjetničkog stvaranja često je bila argument kako je sloboda stvaralačkog rada moguća samo ako je oslobođena profitnog modela. Usto, ubrzani razvoj kapitalističkih odnosa proizvodnje, sve nesigurniji uvjeti umjetničkog rada, procesi deregulacije u javnoj sferi snažno utječu na dalje negativne stavove o važnosti postojanja tržišta suvremene umjetnosti. Stoga su ideje o potrebi stvaranja i afirmacije tržišta umjetnina odbacivana čak i u situacijama kada bi njegova kvalitetna provedba jamčila ekonomsku sigurnost ponajprije samim umjetnicima, kao da postojanje tržišta umjetnina isključuje poimanje kulture kao javnog dobra, odnosno njezino javno i transparentno financiranje. No situacija je upravo obrnuta.

Naime, da bi umjetnički sustav bio funkcionalan, sve njegovi podsustavi; od umjetnika, preko kritičara, kustosa, izlagačkih institucija i tržišta trebaju sinergijski funkcionirati. Slična je mišljenja i multimedijski umjetnik Sandro Đukić, čije je radove na Nesvrstanima predstavila Galerija Kranjčar. On je na početku umjetničke karijere smatrao da tržište korumpira umjetničku slobodu, no, s prolaskom vremena, zahvaljujući iskustvu međunarodne umjetničke karijere, govori o praksi gdje se privatne galerije smatraju jednakovrijednim dijelom umjetničkog sustava i potpomažu javnim sredstvima, ističući primjere iz susjedne Austrije, gdje su pojedine privatne galerije financirane i iz javnih sredstava jer programima opravdavaju ideju da umjetnička proizvodnja potiče kulturne različitosti, osvještava osobne i kolektivne identitete ili osigurava kontinuitet umjetnosti.

Zato ni tako malen segment umjetničkog sustava kao što je tržište suvremene umjetnosti ne treba prepustiti isključivo privatnim inicijativnima i motivima, osobito kada je riječ o „malim“ kulturama poput domaće. Spominje Galeriju Cettina kao sjajan primjer galerista čije je uporno i strastveno djelovanje promijenilo domaću scenu, što je vidljivo zahvaljujući recentnom predstavljanju njegove zbirke u Muzeju suvremene umjetnosti Istre u Puli.

Umjesto zaključka: zasigurno bi sustav umjetnosti bolje funkcionirao kada bi se uveo model isplate temeljnog prihoda za sve stvaraoce koji rade u nesigurnim uvjetima, uvođenje jače porezne olakšice međusektorskim dijalogom mjerodavnih ministarstava za kupnju suvremene umjetnosti ili kvalitetnijim poticanjem javno-privatnog partnerstva. No prvenstveno valja educirati, od vrtića do privatnih veleučilišta, o važnosti kulture pa ćemo vjerojatno i dočekati nove štrosmajere, getije ili mecene. Dok ih čekamo, poduprimo Nesvrstane.