Siva slova u sivom vrtu

Književni identitet Andrijane Kos Lajtman (1978) ujedinjuje imaginaciju i znanje, stih i komentar. Ona je naime pjesnikinja i književna znanstvenica. Kao pjesnikinja u dosadašnjim je zbirkama (Jutarnji laureat, 2008; Lunule, 2012; Teleidoskop, 2018) iskušavala različite koncepte pisanja, posezala za stihom i prozom, ulazila u „šumu simbola“ i šumu činjenica. Kao znanstvenica ponajviše se bavila autobiografskim diskurzom te oblicima konceptualne i eksperimentalne književnosti. Iako se na prvi pogled može činiti da su te dvije uloge različite strane iste djelatnosti, stvar je puno kompleksnija. Stih nastaje onkraj granica provjerljivoga govora, rijetko je rezultat poznavanja tradicije ili tehnikâ pisanja. Književni će stručnjak prije potaknuti pjesnika da „izbriše“ banalan nego da napiše dobar stih. Iskustvo bavljenja drugim tekstovima može pomoći pri redigiranju i strukturiranju već napisanoga, što se u naše autorice nedvojbeno događa.

Različita lica smrti

Četvrta zbirka Andrijane Kos Lajtman Stepenice za Stojanku K. sadrži 39 pjesama raspoređenih u cikluse Onaj koji je govorio ćuku, Noli me tangere i Ruže Franje Ferdinanda. Sama ju je autorica, nedugo nakon izlaska, ovako predstavila:

Stvarnost je bitna komponenta zbirke Stepenice za Stojanku K. – od moje vlastite, autobiografske stvarnosti do pjesama koje su nastajale izravno potaknute osebujnim, nerijetko tragičnim ili bizarnim događajima kojima smo svjedočili putem medija, izvještaja crne kronike i sl., a koji nam neprestano pokazuju kako je čovjek nedokučivo biće, a svijet bolno i apsurdno mjesto.

Knjiga je promišljeno koncipirana, na stanovit način i konceptualna. Od prve do zadnje pjesme autorica je koncentrirana na temu smrti. Pristup temi slijedi gradacijsku logiku – smrt je najprije dio osobnog iskustva, događa se bliskim osobama, potom je dio traumatičnog iskustva današnjice da bi na koncu bila posljedica totalitarnih ideologija, nasilja i ratova koje te ideologije pokreću.

Izd. V.B.Z., Zagreb, 2019.

Naslov zbirke izravna je referenca na pjesmu Volandova obljetnica bosanskog pisca Darka Cvijetića, koja otima zaboravu tragičan događaj iz rata u Bosni iz 1992. – pogibiju šestogodišnje Stojanke K. za vrijeme igre u liftu. Kos Lajtman citira cijelu pjesmu kao motto svome pisanju te tako smrt djevojčice pretvara u simbol nedužne žrtve u bezumnom dobu, ali i oblikuje tematski i iskustveni okvir zbirke. Pjesnikinja u dva navrata zapodijeva dijalog s Cvijetićevom pjesmom: prvi put u tekstu Južni zidovi kada ustvrđuje da je „u svakom gradu poneki zid/ stubište, lift/ prekriven talogom eritrocita/ osnažen nečijim zamusanim suzama“, a drugi put kada sama lirski rekonstruira tragičnu smrt četverogodišnjaka koji je pao u Dunav. Naravno ime Stojanka K. dio čitatelja asocira i na poemu Stojanka majka Knešpoljka Skendera Kulenovića, čime se smisaona bremenitost naslova dodatno usložnjava.

E–grobovi

Središnju temu – smrt – okružuju motivi bolesti, samoće, patnje, anestezije, praznine i sl., ali i prividno udaljeni motivi prelomljeni kroz usmjerenu autoričinu optiku. Izdvojit ću pjesmu E-grobovi, kojom se otvara drugi ciklus. Ona kritički progovara o prirodi elektroničke komunikacije, profilima na društvenim mrežama i sl. Pjesnikinja inzistira na stavu da je riječ o opasnim prijetećim surogatima komunikacije, koji su izrasli u „nova svetišta“ i zbog kojih se ljudi osamljuju i pasiviziraju – ekspresivnost prikaza najviše se zasniva na jakim slikama i antitetičkoj logici (novorođene krvave planete, profili otvorena groblja, nabrekle zagnojene zvijezde i sl.). Sličnoj su optici podvrgnuti još neki fetiši suvremenoga svijeta. Primjerice opsesivno samofotografiranje potaknulo je Kos Lajtman na lirski aforizam: „Ta neprisutna ruka, glavno je lice/ svakog selfija.“ Uistinu u selfiju se zrcale neka od svojstava našeg vremena, uz ostalo prividna raskoš i paradoksalna usamljenost u mnoštvu.

Naslov zbirke izravna je referenca na pjesmu Volandova obljetnica bosanskog pisca Darka Cvijetića, koja otima zaboravu tragičan događaj iz rata u Bosni iz 1992. – pogibiju šestogodišnje Stojanke K. za vrijeme igre u liftu

Andrijana Kos Lajtman osvjetljava stanja slabosti, situacije kojih se ljudi plaše, o kojima nerado govore i koje nastoje izbjeći. Njezini stihovi bilježe traumatične trenutke i emocije, hvataju nestajanje kada se ono događa. Ti stihovi iskrsavaju u bolničkom hodniku u kojem se čekaju bolesnici podvrgnuti kemoterapiji, u staračkom domu, u njima se susreću pilates i uznapredovali tumor, žrtva i njezin krvnik. Govoreći o smrti pjesnikinja kombinira izravan i posredan govor, lirsku naraciju oplemenjuje slojevitim, gdjekad teško proničnim figurativnim izričajima (npr. „Prah mi ulijeće u oči/ iz tvojih grafitnih pustinja“). Štoviše temu smrti mondijalizira i egzotizira izletima u mit, Afriku, Indiju, lirskom parabolom o slonovima koji – za razliku od ljudi – jednako tuguju za poznatim i nepoznatim pokojnicima itd. Govor o bolnim i teškim temama ponekad olakšava i dedramatizira situacijskom komikom, što je najizrazitije u završnoj strofi pjesme Volframova nit:

Devedesetogodišnja, potpuno dementna baka,

govori mi da ju je u staračkom domu pohodila Smrt.

„I, kaj je rekla?“, treniram nehajan ton.

„Da bu dobro“.

Izravnost i diskrecija

Kroz cijelu zbirku autorica se vraća motivima velikih stradanja uzrokovanih totalitarnim ideologijama. Među ostalim podsjeća na rat u Bosni, na I. i II. svjetski rat. Njezina je lirska političnost duboko humana, nepragmatična i izražena sredstvima posve prirođenim poeziji. I u tim se pjesmama Kos Lajtman usredotočuje na detalj, trenutak patnje ili čovjeka koji pati, ni u njima ne poseže za angažiranim parolama ili ideologiziranim esejizmom. Tako pjesma U samici razvija snažnu asocijaciju na muku pojedinca. Ta se muka ne eksplicira nego metaforizira. Prikazivanje se zasniva na slikama pustinje, bogomoljke, brojanice, slova koja se cijede niz nijema usta. Diskretnost tematizacije kulminira u završnom distihu: „Mislim na ptice/ koje su se vratile u Osvjenćim“. Tek je spomen Osvjenćima putokaz koji  usmjerava razumijevanje pjesme – Osvjenćim je naime poljsko ime grada, koji je poznatiji po njemačkom nazivu Auschwitz. Izvjesno je da je lirizacija patnje išla do tog stupnja da se autorica odlučila za ime koje je izvorno, manje poznato, tj. koje nije prokazano nezamislivom tragedijom koja se tamo dogodila.

U završnom ciklusu Ruže Franje Ferdinanda u prvi plan izbijaju prizori velike povijesti prelomljeni kroz svijest izrazito senzibilnog subjekta. Pjesma Čestice donosi storiju o pogibiji zlostavljane žene iz Drugog svjetskog rata i njezinom ubojici, njemačkom vojniku, koji je fotografiju tog ubojstva nosio u novčaniku do smrti; pjesma Tri sorele izgleda kao parafraza usmene storije o tri sestre, zaljubljene u istog mladića, koje – čekajući ga – redom umiru; tekst Solilokvij Tristana Tzare lucidno razmatra poetiku, politiku i duhovno nasljeđe Dade – iako je tekst gust, pjesnikinja se veoma afektivno pozicionira prema Tzarinom projektu: „I dada je bakterija“, „Najviše je dade u didaskalijama“. Najzad u pjesmi Ruže Franje Ferdinanda spojene su različite perspektive, različiti hici i različite smrti: smrt bake, smrt 5000 jelena koje je austrijski prestolonasljednik ubio tijekom svojih lovova 1913, naposljetku i njegova smrt od Principove ruke. Činjenice su pritom eufemizirane slikama jata ptica nad Atlantikom i ruža u ružičnjaku. Pri kraju pjesme izranja stih: „Smrt je sinegdoha, mislim“. To je završno očitovanje lirskog subjekta o temi smrti. E, sad, ta je tvrdnja enigmatična i otvorena tumačenjima. Sinegdoha je retorički pojam koji među inim označava pojavljivanje dijela na mjestu cjeline (kažemo krov misleći na kuću). Ako je smrt sinegdoha, onda ju se može shvaćati kao sastavni dio života, kao najočitiji znak traumatičnog stanja pojedinca ili društva, kao konačnu potvrdu bolesti.

Oslijepljeno pismo

Svijest o pisanju i mogućim kontekstima u kojima se napisano može razumijevati primjetna je na više razina zbirke Stepenice za Stojanku K. Čin pisanja izbija iz stihova Andrijane Kos Lajtman kao radnja koja prati svaku događajnost, koja se u sve upleće i svemu pridaje poseban ton. Njezin subjekt opsesivno ponavlja da su mu slova i pismo sivi, slijepi, crni, čime podcrtava raspoloženje koje ga određuje dok govori o nevoljkoj svakodnevici, motivima stradanja i smrti. Npr.:

– Cijele noći sadio si siva slova
u sivi vrt,
zakašljan i slijep.

– Dok pišeš po crnom papiru
tamnim hodom,
slijepi ti tabani
urastaju u mrak.

– poneseš tu sliku
sljubiš tamu i tintu
u oslijepljeno pismo

O istančanoj strategiji pisanja svjedoči još jedna, naoko sporedna, stvar: gramatički neodrediv status lirskog subjekta. Obično je u knjigama pjesnikinja dominantan ženski, a u knjigama pjesnika muški glas. Takva situacija pogoduje zamagljivanju razmaka između autora i subjekta koji se oglašava iz prvog lica jednine. No, ako sam bio dovoljno pažljiv, Andrijana Kos Lajtman svjesno izbjegava zamjeničke i glagolske oblike u kojima bi bio vidljiv rod lirskoga govornika. Iznimka je samo oblik glagola u pjesmi Lažni red. Uzorno lučeći dvije iskazne perspektive, autorica istodobno potvrđuje jedinstvenost i univerzalnost pjesničkoga čina i iskustva koje nudi.

Stepenice za Stojanku K. proživljeno je, uvjerljivo ispisano, dobro osmišljeno i angažirano svjedočanstvo o temi koja nas uvijek zatekne.