Remarque i sedma umjetnost

Njemački je pisac Erich Maria Remarque čak nekoliko desetljeća bio među najpopularnijim svjetskim književnicima – od godine 1929. i objavljivanja antiratnog romana Na zapadu ništa novo pa sve do sredine 1960-ih, nakon što je nastao posljednji za piščeva života objavljen roman Noć u Lisabonu (1962). No njegov utjecaj traje i punih pet desetljeća od smrti, djela mu se i u ovim desetljećima prevode i nanovo tiskaju, teoretičari ih književnosti analiziraju, a ni filmske ili televizijske adaptacije ne prestaju pa je Remarque i danas relevantan autor.

Erich Maria Remarque (1898–1970)

Rođen je 22. lipnja 1898. u njemačkom gradu Osnabrücku kao Erich Paul Remark, u katoličkoj obitelji Petera Franza i Anne Marije. Poslije je potvrđeno da je njegov djed bio francuskoga podrijetla i prezivao se Remarque, no više se desetljeća – čak i dugo nakon Drugoga svjetskoga rata, održala tvrdnja nacističke propagande da se Erich Maria Remarque prezivao Kramer. Školovao se za učitelja, ali je s osamnaest godina u vrijeme Velikoga rata pozvan u Njemačku carsku vojsku i poslan na Zapadnu bojišnicu, gdje je više puta ranjen. Po svršetku rata zaposlio se kao učitelj, ali je ubrzo mijenjao razna zanimanja, kao što su knjižničar, novinar ili pak urednik.

Začetnik antiratnog pisma

Još sa šesnaest godina započeo je pisanje prvoga romana, dovršenoga godine 1920. s naslovom Die Traumbude, a četiri godine poslije napisao je i roman Gam objavljen tek potkraj stoljeća. Prvijenac je potpisao kao Erich Remark, ali je prije Na zapadu ništa novo promijenio ime u ono koje danas poznajemo. Ipak, godine 1927. u časopisu Sport im Bild u nastavcima je objavljivana Postaja na obzorju (u cijelosti tiskana tek 1998). Djelo je to o bivšem vojniku i automobilistu koji se lomi između dviju djevojaka. Zanimljivo je da se tema automobilističkih utrka razrađuje u naslovu Nebo ne zna za miljenike (1961), romanu o vezi sportskoga vozača i djevojke oboljele od sušice, pa se ta tri i pol desetljeća udaljena ostvarenja itekako nadograđuju i dopunjuju.

Golem je iskorak Remarque učinio s Na zapadu ništa novo, romanom o boravku i stradanju na bojišnici. Snaga toga djela proizlazi i iz piščeva životnog iskustva, roman je svojevrsni začetak antiratnoga pisma, a postao je svjetskim bestselerom, među najpoznatijim je književnim djelima dvadesetoga stoljeća i utro je put mnogim ostvarenjima istovrsnoga pristupa, književnim, kazališnim i filmskim.

Sljedeći se roman, Povratak (1931) smatra nastavkom prethodnoga, iako se pojavljuje samo jedan isti lik. Protagonisti se vraćaju iz rata i nastoje uklopiti u civilni život, proživljavajući pritom društvene traume koje su zahvatile njemačko društvo nakon poraza. Zbog silovitog uspona nacizma Remarque se 1931. preselio u Švicarsku, a njegova su se djela 1933. našla na udaru kao protunjemačka, zabranjivana su i spaljivana, dok je njegov ugled u svijetu rastao. Potvrđen je romanom Tri ratna druga (1937) kompleksnim osvrtom na razdoblje Weimarske republike od hiperinflacije 1923. do kraja desetljeća i sve snažnijeg utjecaja nacizma tijekom Velike gospodarske krize. Gotovo dva desetljeća poslije, u romanu Crni obelisk (1956) Remarque se iznova pozabavio tim razdobljem. Premda prigušenije nego Tri ratna druga, to ostvarenje je precizno u razradi društvenoga stanja, uspona nacizma, kao i moralnog integriteta središnjega lika i vrsne emocionalnosti.

Remarque je četvrti roman, Ljubi bližnjeg svoga, isprva objavio u nastavcima u Engleskoj 1939, ali ga je doradio i u cijelosti predstavio dvije godine poslije. Središnja tema izbjeglištva iz nacističke Njemačke i Austrije prije rata dobiva nadgradnju u izvrsnome romanu Noć u Lisabonu, o pokušajima bijega iz ratom zahvaćene Europe. Drugi je Remarqueov bestseler izvanredno djelo Slavoluk pobjede (1945) o liječniku izbjeglici koji u predratnom Parizu 1939. sreće Rumunjku Joan, ali je pod stalnom prijetnjom deportacije. Suprotnost je toga djela roman Doba života i doba smrti (1954) o vojniku povratniku s Istočne bojišnice i njegovu pokušaju snalaženja u ratom devastiranoj Njemačkoj. Između ta dva našao se roman Iskra života (1952) o životu zatočenika u koncentracijskom logoru, ne i začudno posvećen najmlađoj sestri Elfriede Scholz, uhićenoj, optuženoj i pogubljenoj 1943. zbog potkopavanja morala, ali i zbog osvete Remarqueu. Naposljetku, nedovršeni Obećana zemlja (1970) i postumno objavljen Sjene u raju (1971) povezuje slična tema, o protagonistima izbjeglicama u New Yorku. Premda ne toliko snažni kao prethodni radovi, ti su romani dosljedan testament piscu preminulu u švicarskom Locarnu 25. rujna 1970. u dobi od 72 godine.

Remarque na filmu

Poveznice Remarquea i filma traju još od njegova romana Na zapadu ništa novo i prve filmske adaptacije godine 1930. u režiji Lewisa Milestona. Izvrsno ostvarenje definiralo je antiratni diskurs žanra, utjecaj mu je znatan i u novijim razdobljima, a jedina je adaptacija Remarqueovih djela ovjenčana Oscarom za najbolji film i najboljega redatelja. Zabilježeno je tridesetak ekranizacija, filmskih i televizijskih, većina je romana – neki i više puta – adaptirana, pa čak i jedna kratka priča. Zanimljiv je raspon kinematografija koje su posezale za Remarqueovim djelima – bilježimo ne samo američke ili njemačke naslove nego i poljske, sovjetske, ruske, talijanske, turske, argentinske, čak i brazilske.

No činjenica je da je američki film ipak iznjedrio najviše kvalitetnih djela. Vrsne su adaptacije Tri ratna druga (1938) u režiji Franka Borzagea ili Ljubi bližnjega svoga (1941) redatelja Johna Cromwella, a nakon Drugoga svjetskoga rata zacijelo su najvažniji filmovi Slavoluk pobjede (1948) ponovo Lewisa Milestonea, Doba ljubavi i doba smrti (1958) Douglasa Sirka te Bobby Deerfield (1977) Sydneyja Pollacka kao prilagodba romana Nebo ne zna za miljenike. No ne treba zaboraviti ni televizijski film Na zapadu ništa novo (1979) Delberta Manna, a kvalitetom mu je blizak britanski televizijski rad Slavoluk pobjede (1984) Warisa Husseina. Zanimljivo je da nakon toga naslova adaptacije uglavnom pripadaju europskim kinematografijama, i to većinom slavenskim.

Remarque je također potpisnik scenarija za austrijski film Posljednji čin (G.W. Pabst, 1955) o posljednjim danima života Adolfa Hitlera, nastao prema nešto ranijoj knjizi (1950) Michaela Musmanna, a godinu nakon toga scenarija napisao je i kazališnu dramu Die letzte Station, koja se prikazivala i u Njemačkoj i na Broadwayu pod naslovom Full Circle.

Veze Ericha Marije Remarquea sa sedmom umjetnosti ne tiču tek adaptacija njegovih djela ili pisanja scenarija. Obje piščeve supruge bile su naime glumice, a pripisivane su mu i afere s poznatim glumicama koje su sve redom smatrane najljepšim ženama svoga doba. Prvi se put vjenčao s glumicom Ilsom Juttom Zambona 1925, ali njihov je brak bio buran i obilježen nevjernošću obiju strana pa su se rastali 1930. No zajedno su otišli u Švicarsku tri godine poslije, a 1938. ponovo su se vjenčali jer je Ilsi prijetila deportacija u Njemačku. Već iduće godine emigrirali su u SAD, gdje su naturalizirani godine 1947, godinu poslije vratili su se u Švicarsku, a 1957. i drugi put rastali. U međuvremenu Remarque je bio u vezi s austrijsko-američkom glumicom Hedy Lamarr, meksičkom zvijezdom Dolores Del Rio, njemačko-američkom glumicom i pjevačicom Marlene Dietrich, švedskom divom Gretom Garbo i irsko-američkom glumicom Maureen O’Sullivan, a druga mu je supruga godine 1958. postala američka filmska i kazališna glumica Paulette Goddard, kojoj je bio vjeran do smrti.

Percepcija je djela i života Ericha Marije Remarquea i u nas dugotrajna. Njegova su djela prevođena i u monarhističkoj kao i u socijalističkoj Jugoslaviji, pa i u samostalnoj Hrvatskoj. Remarqueova djela objavljivali su nakladnici iz Hrvatske, Srbije te Bosne i Hercegovine, ali usredotočit ću se samo na hrvatska izdanja. Tako je već godine 1929. Nakladni zavod Neva tiskao prvi prijevod Na zapadu ništa novo, ali se u međuraću nakon zagrebačkoga izdanja Povratka, dvije godine kasnije, zbog raznih okolnosti stalo s prijevodima Remarqueovih djela. Zagrebačka je Prosvjeta 1953. tiskala roman Ljubi bližnjega svoga, a devet godina poslije i Doba života i doba smrti. No u najveći se pothvat upustio riječki nakladnik Otokar Keršovani, koji je 1965. objavio komplet od deset romana, s tolikim uspjehom da je već iduće godine tiskano i drugo izdanje. U sljedećim su desetljećima poglavito srpski nakladnici tiskali Remarqueove radove te je tek godine 1999. zagrebački Cid – Nova tiskao Postaju na obzorju, a prije dvije godine bilježimo i novi prijevod Na zapadu ništa novo Mozaik knjige.

Djela Ericha Marije Remarquea čitaju se i danas, dok njegov stav prema ratnim zbivanjima i izbjeglištvu te nacističkom totalitarizmu i nadalje plijeni pozornost pa se najavljuju i nove filmske adaptacije Na zapadu ništa novo i Noć u Lisabonu.