QUO VADIS, EUROPA?

Kad je prije sedamdeset godina „začeta“ današnja Europska unija (EU) pružanjem francuske ruke pomirnice poraženoj Njemačkoj, prvenstveni cilj te geste bio je da se tvorno onemogući nove ratove na kontinentu, na kome se do tada stalno ratovalo. Tu namjeru nije krio francuski ministar vanjskih poslova Robert Sch­u­man, koji je pružio ruku pomirnicu, kad je u svibnju 1950. izjavio da se „mir u svijetu ne će moći očuvati bez kreativnih napora, razmjernih opasnostima koje tom miru prijete“. A ti su napori morali krenuti od „malih koraka“ i „konkretnih solidarnosti“, eda bi se stvorile prve „oaze povjerenja“ u ondašnjoj Europi.

Hrvatsko predsjedanje Vijećem ministara EU završilo je 30. lipnja, a palicu je upravo preuzela Njemačka / Snimio SANJIN STRUKIĆ / PIXSELL

Trnovit put: od ugljena i čelika do Unije 27 država

Današnja EU rezultat je mnogih napora i uspjeha, ali i lutanja i oklijevanja. Sve je krenulo od zajednice šest država (1951: Francuska, Njemačka, Italija i Be-Ne-Lux), koje su odlučile staviti pod zajedničku, nadnacionalnu Visoku vlast, proizvodnju i trgovinu ugljena i čelika, bez kojih tada nije moglo biti ratne industrije. Šest godina kasnije (1957) toj prvoj zajednici pridružile su se druge dvije: ona za atomsku energiju i ekonomska zajednica, buduće zajedničko tržište. Uvozne carine između zemalja članica se postupno ukidaju pa od slobodnog kretanja roba i usluga profitiraju sve države članice (DČ).

Do prvog proširenja Šestorke dolazi 1973. godine, kad im se pridružuju Velika Britanija, Irska i Danska, a 1981. još i Grčka, te 1986. Portugal i Španjolska. Godine 1985.  događa se značajna promjena: Schengenskim sporazumom ukida se kontrola kretanja državljana Dvanaestorice unutar zajednicâ, dok nadzor ostaje samo na vanjskim granicama. Tri zajednice prerastaju zatim Maastrichtskim ugovorom (1991) u Europsku uniju (EU). Godine 1992. ovlasti, do tada strogo ekonomske naravi, proširuju se i na monetarnu sferu te počinju stidljivo zalaziti na područja vanjske politike i obrane. 1995. Uniji se pridružuju još Austrija, Švedska i Finska.

Rušenje Berlinskog zida i raspad europskih komunističkih režima (1989-90) stavlja europsku Petnaestoricu pred nove izazove i kandidate za članstvo u EU. Priprema tih zemalja za članstvo trajala je međutim dugo, jer je promjena od totalitarnog komunizma do demokratskih standarda i usvajanja pravne stečevine EU iziskivala i vremena i truda. Zato prvih osam post-komunistaičkih država – Estonija, Letonija i Litva, pa zatim Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska i Slovenija –  ulaze u EU tek 2004. godine, zajedno s Maltom i Ciprom, a 2007. ih slijede Rumunjska i Bugarska te 2013. još i Hrvatska, što predstavlja posljednji, osmi val proširenja EU. Ali, nedavno se dogodilo i prvo „suženje“ EU: Velika Britanija je nakon 46 godina članstva istupila iz EU.

Što je i gdje je EU danas?

Podsjetimo, nakon Kine i Indije, EU je danas u svijetu najveća ljudska zajednica, s 446 milijuna duša u 27 država, na 4,5 milijuna km². Uz to EU je, nakon SAD, druga gospodarska sila svijeta, s udjelom od 14,3% u svjetskom brutto proizvodu i s 15% u svjetskoj trgovini. Gospodarski i demografski div, EU je međutim još uvijek politički patuljak, premda ima sve prednosti da bude jedan od vodećih čimbenika i „svjetionika“ u današnjem svijetu. Ona je tek „tiha snaga“ (soft power) na području kulture i baštine, ali i kreativnosti, ideja i – pravnih normâ. Međutim, EU ne raspolaže ni ovlastima, ni sredstvima da postane geopolitički faktor u svijetu, kako to priželjkuje sadašnja predsjednica Europske komisije.

Proračun EU – u prosjeku 137 milijarda eura tijekom razdoblja 2014-20. – iznosi naime samo 1,1% brutto nacionalnog dohotka (BND) 27 DČ. Zašto samo toliko, kad DČ ubiru i troše na svoje javne politike u prosjeku 40% BND? Zato što su DČ prenijele na EU svoje ovlasti samo sa šest područja, a tek djelomično s trinaest drugih. Evo nas dakle na prvom zaključku: EU nije skupa, čak ni za deset bogatijih DČ, koje uplaćuju u EU-proračun više nego što iz njega dobivaju. Tome je tako jer je korist od velikog, zaštićenog tržišta i od zajedničke valute, eura, za sve države, pa i najbogatije, mnogo veća od njihove „članarine“ u EU. Ali EU nije ni rastrošna, što dokazuje podatak da na svoju javnu upravu troši jedva 7% proračuna, dok 93% odlazi u programe i investicije.

Ostaje ipak činjenica da 75% proračuna EU dolazi od „članarinâ“ DČ, koje variraju, ovisno o BND-u država. EU ima malo vlastitih prihoda: to su uvozne carine, koje donose 15% proračuna EU i koje su jedini izvorni prihod EU, a zatim je to i dio PDV-a (10%) DČ. Ipak, usprkos svemu, velik broj DČ se sveudilj ponaša sebično. Tako je Velika Britanija u dva navrata od EU iskamčila „popuste“ i ostala poznata po zahtjevu „I want my money back“... ali ni ona nije ostala sama u toj sebičnoj raboti.

To nas sve dovodi do pitanja: ako EU nije ni skupa, ni rastrošna, može li ona i kako nositi i financirati rashode i politike, koje joj se nameću u današnjem vremenu i okružju? Za sada ne može, jer je za to potrebno više ovlasti i mnogo više sredstava, kojih za sada nema, pošto dvije politike – poljoprivredna i ona ekonomske i socijalne kohezije – odnose oko 70% proračuna Unije, pa ostaje premalo novca za nove politike, koje bi EU mogla i trebala usklađivati, budući da DČ nisu to u stanju činiti same. Dosta je sjetiti se sadašnje teške zdravstvene i gospodarske krize.

Promjena epohe i potrebe vremena

Velika financijska kriza, koju je 2008. godine SAD „izvezao“ u svijet, dobrano je potresla sve, a posebice Europu. Osam godina kasnije jedan drugi potres krenuo je isto tako iz SAD-a: novi, nepredvidivi predsjednik stao je razgrađivati multilateralu, na kojoj je počivala međunarodna suradnja i mir u svijetu, te napuštati svoje obveze i saveznike, a sve s populističkom parolom America first. Sve se to zbiva u jeku ekonomske i financijske globalizacije i olakšava pojavu diktatorskih sila, od kojih su dvije, Rusija i Turska, zaprijetile Europi i njezinu demokratskom pologu.

Međutim, promjeni epohe značajno su pridonijele i nove tehnologije – računalstva i mrežnih komunikacija, umjetne inteligencije i robotike – koje su, uz sve pozitivne učinke, otvorile vrata još i novom nadzoru nad ljudima, te posebice siromašenju i fragmentaciji rada –  putem e-platforma i free lance poslova – a što vodi ugrožavanju slobodâ i dostojanstva ljudske osobe. Uz to, u neoliberalnom okružju – privatizacije, liberalizacije i posebice deregulacije – svijetom je, uspomoć novih tehnologija, zavladao oligopol GAFAM (Google, Apple, Facebook, Amazon i Microsoft). Zamijetimo još da će na promjenu epohe utjecati i sadašnja zdravstvena kriza, koja otvara niz pitanja o ne/samostalnosti država na različitim područjima, od proizvodnje lijekova do novih tehnologija.

Nevolja je što EU – premda je njezini oci-začinjavci nisu zamislili kao projekt za samo jedno doba – još uvijek nije izrasla u nezaobilazan faktor svjetskog poretka. EU nije u stanju nositi niti ono što je sama konkretnije pokrenula u svijetu, a to je borba protiv klimatskih promjena (COP21, 2015). Slična je teškoća i s migrantskom, ali i demografskom politikom, premda je Europa stalno izložena migrantskom pritisku, a sama sve ubrzanije stari.

Politike i sredstva EU: financijski plan i proračun

Hrvatsko predsjedanje Vijećem ministara EU se završava, a da se institucije EU nisu složile oko svog financijskog plana – „višegodišnjeg financijskog okvira“ (VFO) – za razdoblje 2021-27, pa ni oko proračuna za 2021. godinu. Te teme ostaju njemačkom predsjedanju Unijom, koje je počelo 1. srpnja. Valja se ipak nadati da će „težina“ Njemačke olakšati pregovore, pošto proračunu EU donosi 21% sredstava i najizdašniji je „pre-platnik“ EU. Valja ipak podsjetiti da izlazak Velike Britanije iz EU ostavlja rupu od 60 milijarda eura.

Godišnji proračun EU predlaže Europska komisija, a usvajaju ga Vijeće ministara i Europski parlament. S druge strane, VFO – i raspodjelu sredstava za pojedine politike –  predlaže Komisija, ali nakon što dobije smjernice od Europskog vijeća čelnika država i vlada, a usvajaju ga Vijeće ministara, Europski parlament, ali i parlamenti svih DČ.

U ovom času prijedlog Komisije za VFO (2021-27) iznosi 1,11% očekivanih BND-a 27 članica, tj. 1.135 milijarda eura, a što je povećanje od 5% u odnosu na razdoblje 2014-20, ali u apsolutnom iznosu smanjenje, zbog odlaska Velike Britanije iz EU. Prijedlog Komisije izazvao je brojne kritike. Tako Europski parlament drži da s tim sredstvima EU ne će moći financirati ni postojeće politike i preuzete obveze, pa traži da se udio VFO poveća na 1,3% očekivanih BND-a, odnosno na 1.324 milijarde eura.

Parlament ne zastaje samo na prosvjedu, već predlaže i kako doći do sredstava pa na prvo mjesto stavlja uštede u DČ i to suzbijanjem korupcije i izbjegavanja poreza. Predlaže zatim ujednačenje socijalnih i poreznih politika, koje su uvijek bile izvan nadležnosti EU, jer to bi bio način da se u zajednici, koja se diči jednakim uvjetima natjecanja za sve, onemogući socijalni i porezni dumping. Treći prijedlog je da se uvedu novi vlastiti prihodi EU, konkretno takse na spekulativne financijske transakcije, na zarade oligopola GAFAM u EU, na emisije CO² za robe koje ulaze u EU i na plastiku koju nije moguće reciklirati.

Šok virusne pandemije i sutrašnja Europa

Poznato je da ratovi i pandemije mijenjaju svijet i povijest. To se događa i danas, s jedne strane s hibridnim ratovima protiv demokracija i protiv Europe, a s druge sa sadašnjom pandemijom, koja će uzrokovati najveću krizu nakon one s konca 30-ih godina prošlog stoljeća. Činjenica je ipak da je EU znala odgovoriti i na krizu iz 2008. Mehanizmom financijske stabilnosti od 700 milijarda, dok na ovu pandemiju i recesiju to nastoji Instrumentom za oporavak od 750 milijardi eura, od kojih 500 milijardi bespovratnih sredstava.

Ostat će, međutim, na Europljanima, a to će reći i na Hrvatima, da se suoče s teškoćama koje će pogoditi naraštaje koji dolaze, a koje je naša generacija izazvala, a to su klimatske promjene, onečišćenost mora i voda, iscrpljenost tla, posječenost šuma, smanjenost biodiverziteta, ugroženost  ljudskog rada, ropstvo e-tehnologijama...

I, na koncu, valja priznati da na pretenciozno pitanje naslova ovaj tekst nije ogovorio. Previše je činjenica i sumnjâ nanizao, ali na vertikalu pitanja nije našao prava odgovora. Njega zacijelo treba tražiti drugdje, u sferi vrjednota i kulture, pa u tom smislu podsjetiti na riječi „oca Europe“ Schumana iz davne 1950. godine: „Europa, prije negoli bude vojni savez ili gospodarski entitet, mora biti kulturna zajednica u najvišem značenju te riječi“, da bi kasnije dodao i jednu sjetnu: „Kad bi ovo /europsko zajedništvo/ trebalo ponovo započeti, ja bih krenuo od kulture“.