Poezija pobijedila koronu

U ožujku ove godine svi smo doznali koliko smo krhki, ako je i bilo onih koji su u to sumnjali. Krhkost je jedna od onih riječi koje bismo mnogi povezali s poezijom i njezinim mjestom u suvremenom društvu koje je, uza sve pojave liberalnog kapitalizma, obuzeo sada i virus SARS-CoV-2 koji nam ispisuje „novo normalno“, a zapravo nenormalno stanje stvari.

Tako je i tradicionalna svečana dodjela Goranova vijenca na rođendan Ivana Gorana Kovačića u njegovu rodnom Lukovdolu, na Svjetski dan poezije i prvi dan proljeća, pala kao jedna od žrtava mjera za sprečavanje širenja zaraze. Umjesto na prvi dan proljeća, dodjela je održana pred sam početak ljeta, a Lukovdol je pjesničku karavanu dočekao prigodnim programom i pjesmom te vidno zainteresiranom publikom, zahvalnom na pjesničkoj riječi. Doživjelo se to i simbolički jer je čak danu koji je više nalikovao prvom danu jeseni donio u hladni goranski kraj pejzaž okupan suncem.

Nagrađeni pjesnici

Goranovo proljeće, manifestacija koja vrednuje, objavljuje i promovira hrvatsko pjesništvo i bavi se očuvanjem njegova društvenog smisla, najdugovječnija je i najvažnija naša poetska manifestacija, u sklopu koje se dodjeljuju i najuglednije pjesničke nagrade – Goranov vijenac za cjelokupni pjesnički opus te Goran za mlade pjesnike, nagrada za najbolji rukopis pjesnikinja i pjesnika mlađih od trideset godina, koja rezultira objavljivanjem pjesničke zbirke.

Miroslav Mićanović i Tomislav Augustinčić ovogodišnji su laureati Goranova proljeća / Izvor službene stranice Goranova proljeća

Prema odluci žirija u kojem su bili Andrea Zlatar Violić, Branko Čegec, Tvrtko Vuković, Evelina Rudan i Marko Pogačar Goranov vijenac zasjao je ove godine oko vrata Miroslava Mićanovića. „Pripadnik generacije koja je na književnu scenu stupila početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, Miroslav Mićanović više od tri desetljeća ispisuje jedan od najzanimljivijih i najzaokruženijih pjesničkih opusa u našoj suvremenoj kulturi“, istaknuo je u obrazloženju nagrade Tvrtko Vuković. Njegovo pjesništvo može se predočiti sintagmom svijet kao tekst, kojim je još kao mlad autor potkraj osamdesetih godina prošlog stoljeća nastojao zacrtati obrise vlastita razumijevanja književnosti i njezina odnosa prema stvarnosti, obrazložio je Vuković u odluci žirija. Upravo je ta sintagma bila u naslovu njegovih kritičkih tekstova objavljenih 1988. u knjizi Četiri dimenzije sumnje, u suautorstvu s Julijanom Matanović, Krešimirom Bagićem i Vlahom Bogišićem. U tom pojmu jezične igre Mićanović je i pronašao vrstu veze svijeta i jezika, od prve do posljednje pjesničke knjige priklanjajući se uvelike idejama takozvane filozofije običnoga čovjeka.

U poeziji koristi običan jezik, onaj koji nije figurativan, obilježen patosom, vođen nekom snažnom idejom, u pjesmi oslobađa ono što možda nema ni postojanja ni imena. U tome je, tvrdi Vuković, najveća vrijednost njegova pjesništva. Ono je i iznimno društveno i političko. Otvara niz problemskih polja poput traume, obespravljenosti, manjinskih identiteta, hijerarhizacije moći, vrednovanja ili kanonizacije i daje snažan doprinos razumijevanju naše višestruko složene suvremenosti, i zato iznimna poetička samosvijest, visoko jezično umijeće i brojni načini pokretanja originalnih uvida Mićanovićevo pjesništvo čine jednom od onih pojava koje našu kulturu i ukupnu zajednicu čine boljim mjestom za život, zaključio je Vuković.

„Događaj poezije jest jezik”

To bolje mjesto za život našao je Mićanović kao pjesnik koji čita tekst svijeta, istodobno govoreći o sebi i o drugima. „Poezija je, gotovo paradoksalno, jedan od pouzdanijih načina da se suočimo sa sobom i sa svijetom koji nestaje pred našim očima, ali mi znamo da zbog tog nestajanja ne putujemo prema boljem i otvorenijem moru“, rekao je laureat dodajući da fragilnost i rubnost poezije govori upućenije o nama od različitih indeksa sreće i uspjeha. Ona neponovljivo govori o svijetu, o našim radostima i ljubavima, gubicima i porazima,..

„Događaj poezije jest jezik i sve se oko njega plete, umrežava, usložnjava i raspleće: prošlost, zbilja i pamćenje, suvremenost, ovaj trenutak govorenja i budućnost. Izboriti se da ono što je prolazno i neuhvatljivo bude događaj pjesme, iskustvo koje se dijeli na toliko neslućenih načina, jedina je i stvarna nagrada onomu koji otvara i zatvara vrata poezije. Ništa nam u toj kući od riječi nije osigurano, osim vjere da je jezik naša (jedina) stvarna mjera. Kakva god jest“, zaključio je pjesnik.

Nagradu Goran za mlade pjesnike dobio je Tomislav Augustinčić. Žiri, koji je radio u sastavu Miroslav Kirin, Branislav Oblučar i Martina Vidaić, Augustinčiću je dodijelio nagradu za rukopis Ipak, zora, jer je, kako su rekli, Augustinčićev koncept stilski i tematski intrigantan i misaono ambiciozan, kao i iznimno metodičan, što je evidentno rezultat promišljena pjesničkog rada, ali i istančana senzibiliteta. Tomislav Augustinčić rođen je 1992. u Karlovcu. Diplomirani je etnolog i kulturni antropolog te antropolog. Tri je godine slao rukopis na natječaj, svaki put marljivo radio na njemu i dorađivao ga, da bi ovaj treći put bio i prepoznat kao najbolji. Inače, Goranovim proljećem bavio se u svojem diplomskom radu Goranovo proljeće: mjesto i društveno sjećanje u kontekstu pjesničkog festivala, koji će mu uskoro biti objavljen u obliku knjige.

Žiri je pohvalio i rukopise Špekec Patrika Gregureca i Kraćenje razlomaka Marije Skočibušić. Osim toga, nagrade za najmlađe pjesnike, one u nastajanju, učenike osnovnih i srednjih škola, premrežile su sretna lica cijele Hrvatske od Ravne Gore i Sesveta preko Pule i Labina do Petrinje, Vinkovaca i Zagreba.

No Goranovo proljeće je manifestacija koja se i snažno internacionalizirala, pa je već niz godina uključila u svoj redovni program zavidan broj inozemnih pjesnika sa svih strana svijeta, a postala je sudionikom i utjecajne europske platforme za promicanje pjesništva Versopolis, u sklopu koje ugošćuje europske pjesnike, ali isto tako omogućuje hrvatskim pjesnicima da se svake godine predstave na manifestacijama u trinaest europskih zemalja. Naravno da ni tog dijela programa koji naše pjesnike povezuje sa svijetom, a svjetske pjesnike uči o Hrvatskoj, nije moglo biti. Kad pobrojimo tko je sve i iz kojih zemalja poezijom trebao premrežiti ove godine Hrvatsku, bit će bjelodano koliku je štetu virus učinio.

Festival je trebao ugostiti devetnaest pjesnikinja i pjesnika iz četrnaest zemalja Europe i svijeta: Turske, Sjedinjenih Država, Italije, Portugala, Ujedinjenog Kraljevstva, Ukrajine, Slovenije, Mađarske, Slovačke, Rumunjske, Gruzije, Srbije, Finske i Grčke. U fokusu trebalo je biti pjesništvo turskog jezika koje bi se predstavili autori Gürsel Bektaş, Gökçenur Ç., Mert Kamiller, Nihat Özdal i Selahattin Yolgiden. Poseban program planirali su posvetiti gostima Europske platforme za promicanje mlađega pjesništva Versopolis, u sklopu kojeg su trebale gostovati europske pjesnikinje: Katerina Kalitko iz Ukrajine, Helen Mort iz velike Britanije, Paata Shamugia iz Gruzije te Johanna Venho iz Finske.

No agilni organizatori uspjeli su dio programa vješto preseliti na virtualnu platformu u sklopu Festivala nade Versopolisa. Nedostatak konkretnih nastupa i druženja ipak nadoknađuju tiskana izdanja. Uz opsežan festivalski katalog u kojem su pjesme laureata i prevedenih autora, objavljene su i iznimno zanimljive četiri trojezične zbirke pjesama pjesnikinja u sklopu Versopolisa, u nakladi od po tisuću primjeraka. Pjesme Katerine Kalitko, Helen Mort, Paate Shamugia i Johanne Venho, osim na izvornom jeziku, objavljene su na hrvatskome i engleskome.

Gledajući kako Miroslav Mićanović recitira svoje stihove pred mnogim koncentriranim pogledima, pa promatrajući kako Branko Čegec, jedan od rijetkih nakladnika poezije i sam pjesnik i dobitnik Goranova vijenca, iskrenom predanošću traži najmlađe dobitnike priznanja, učenike, ne bi li im čestitao na pjesmama i potaknuo ih da nastave pisati poeziju, kako razgovara s njihovim profesorima, jer su im djeca darovita, i promatrajući tu djecu s kojim strahopoštovanjem strepe uoči svojeg nastupa, gužvajući oznojenim dlanovima papire u rukama, ili pak slušajući Marka Pogačara kako srčano i upućeno govori o opusima kolega, shvatila sam da će sve ipak biti u redu. Unatoč i usprkos koroni i inim pošastima vremena u kojem živimo.

Ako se onda još tko uopće pita treba li nam Goranovo proljeće, kako se znalo čuti nekih proteklih godina kada su mu smanjivana sredstva za rad, mislim da je odgovor jasan. Treba nam baš kao i cjepivo protiv COVID-a. I zato citat za kraj. Kako u pjesmi Zašto pišem Gruzijka Paata Shamigia piše:

Kunem se da ću govoriti poeziju,

samo poeziju i ništa osim poezije.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------

Miroslav Mićanović

Kosti

Kada u vrt dođe

gluhonijemi Đurica,

započinje ljeto.

Govori prstima:

zvijezda, salto, stoj na

rukama, pozdrav

suncu.

Svako jutro otvori

čitanku ljeta. Nijemo tijelo

teksta.

Radost je bila sigurna

na pragu kuće.

Nešto je bilo glasno?

Nešto je govorilo?

Stranice između redaka

sada puni praznina.

Slova su znaci mrtvih i

napuštenih mjesta.

Majka na pitanje:

je li živ gluhonijemi Đurica?

kaže da njegove kosti

pokriva crna zemlja.

Nešto je bilo glasno?

Nešto je govorilo?

Glasnije od riječi.

Od ljeta.

Od smrti.

Tomislav Augustinčić

* * *

zaista čeznem za tim: za određenom konačnošću,

za trenutkom u kojem sam bez nelagode

i brige, siguran i u to vrijeme i u to mjesto,

kada se umirim i utvrdim u topljivom danu. zato se

odvajam neprestance

od onih kojima pripadam, u postupnom činu. i to nakon

što sam dugo slagao tijelo, dugo tragao da nađem

odgovarajuće mjesto, tragao da uopće

pronađem odgovarajuće mjesto za dodir, ono koje

opetovano izmiče. ujutro se budim

pokriven čađom kao patinom,

kao podsjetnikom na vlastitu krhkost.

jedva pamtim detalje.

znam da već sada zaboravljam.

odvajam se prije svega zbog pretijesnog kreveta,

jer nisam otvorio prozore i propustio zrak i sada

se znojim. opet se

izmičem, odmičem, u strepnji.

ipak, zora

me čini snažnijim svime time. čini bliskim.

ovako sam se odrekao istančanosti.